Mladi čovjek prodaje kuću. Dolazi mu kupac, pregledava kuću, sviđa mu se. O cijeni nije bilo niti riječi.
Sjedaju za stol, kupac veli da mu je kuća prihvatljiva i da je zainteresiran. U razgovoru on upita: Vi ste mlad čovjek pa kada ste već uspjeli sagraditi kuću?
Nisam ja, moj otac je, odgovara prodavač.
E, dobro je kad je tako, ja ću se s Vama lako dogovoriti.
Prodaje se Ledo.
Nekadašnji ponos Agrokora, a i jedan od velikih motiva zbog čega se Borg grupa lešinarski nesmiljeno obrušila na Agrokor koji je na samrti.
U ove tri godine saznali smo svašta.
Bezbrojni članci potkrepljivali su istinu koju smo znali godinama, da je obitelj Todorić izuzetno nadarena sa trošenje novca.
Ljetovanja na fensi šmensi lokacijama, vozikanje avionima, helikopterima, divljanje ogromnim jahtama. Bilo je tu svega.
Četiri desetljeća svako jutro prolazio sam kraj Leda na putu za posao. Dolazio sam u Ledo vrlo često i službeno.
Od tvornice na izdisaju početkom devedesetih, Ivica Todorić napravio je tehnološki vrlo naprednu i razvijenu tvornicu, koja je puno proizvodila, puno prodavala, jer je obitelj puno trošila.
Dakle, proizvoditi se moralo.
Nema Todorićevog pogona iz cijelog sustava Agrokor u kojem nisam bio najmanje desetak puta.
Bio sam i u sličnim pogonima diljem svijeta, mogu reći da su Todorićevi pogoni bili svakako među najboljima u svojoj djelatnosti.
Dakle, Imota je od umiruće prehrambene industrije napravio čudo.
Pričam o tehnologiji, nipošto o financijskom poslovanju.
To da li se Todorić preinvestirao u želji da se proširi na sve što postoji u Hrvatskoj i bivšoj Jugi, drugi je par rukava.
To što Todorić nije znao zaustaviti razvoj talenta za spičkavanje love kod svoje mladunčadi, treći je par rukava.
Ali, Ivici Todoriću, s kojim sam uvijek imao korektan ali vrlo hladan poslovni odnos, što se tiče tehnološkog razvoja njegovih poduzeća, kapa do poda.
Ledo, je, makar je bio u privatnim rukama, bio jedna od ponosnih perjanica gospodarstva Hrvatske.
Jedino bih skidajući kapu, dublje se naklonio Luki Rajiću, naravno ne pitajući odakle mu prvi milion, jer to gentlemani ne pitaju. Luki zato jer je i svojim radnicima bio dobar i prema njima vrlo pošten.
Posve sam siguran da je Ivica Todorić bio svjestan da bi mu prodaja Leda u trenucima kada je upao u financijske poteškoće, riješila velik dio problema.
A ipak prodavao ga nije.
Jer ga je stvarao, gradio, obilazio svakodnevno, veselio se svakom napretku, a napretku se veselila i njegova rastrošna mladunčad i njihovi skorojevići iz društva.
Onda se podigla kuka i motika na njega. Pobjegao je u London, tamo je pak bježao pred novinarima, davao nesuvisle izjave, tako da je veliki dio javnosti bio zaprepašten pitajući se kako to da je takav mutav čovjek uspio sagraditi takvo carstvo.
Sada sjedi u Kulmerovim dvorima, koji nikada nisu bili njegovi, ali mu je država benevolentno dozvolila da budu njegovi.
Sada Kulmerovi dvori i dalje nisu njegovi, ali Ivica u njima sjedi donekle nemirnije i neizvjesnije, jer kako god pogleda, budućnost mu nije lijepa.
Oni koji nisu stvarali ništa, nego su utrčali na mig iz države s tko zna čijim kapitalom, uz debelu podršku politike, sada prodaju ono što nisu sagradili, nisu provodili besane noći planirajući, maštajući.
Ne, Ledo neće biti prodan za kikiriki. Jer, nisu oni investirali lovu da bi dobili kikiriki.
Ledo, je, makar je bio u privatnim rukama, bio jedna od ponosnih perjanica gospodarstva Hrvatske.
I sada se prodaje.
Možda i opstane.
Možda i ne, čemu sam ja skloniji vjerovati.
Još jedno veliko ime odlazi u povijest.
Nedugo nakon što je Pevec postao Pevex na mutne u čudne načine uz obilatu pomoć pravosuđa i politike.
Peveca su strpali u zatvor, oteli mu sve. Pa su mu bahato i oteli ime.
Sve sudski potkrijepljeno, naravno.
Hoće li cijela Hrvatska s vremenom postati Pevex?
[awesome-weather location=”Zagreb” size=”tall” units=”C” use_user_location=”1″ allow_user_to_change=”1″ show_icons=”1″]