Ljeto, onaj morski dio bliži se kraju. Za par dana ivlačim brod iz mora, a onda je sve lakše. Pobacam stvari i pravac zagreb, na mjesec dana, pa onda opet more. Gluma pripreme za berbu masline. Pametno zvuči, a ipak je sam ljenčarenje.
Prošla je Velika Gospa, koja je, kako i treba u katoličkoj zemlji u kojoj druge religije ne postoje, dostojno obilježena. Ako i postoje druge religije, one naravno nisu bitne. Ako se netko usudi reći da su bitne, odmah se na njega sjati gomila mrzitelja svega i svačega. U ime Božje ljubavi.
Ne razumijem se ja previše u te svece, iako sam, priznam, čitao puno i o tome. Ali, čitao sam to više kao neku laku literaturu, jerbo, dosta je teško mene uvjerit u sva čudesa koja su radili neuki i nepismeni ljudi kroz stoljeća. Grbavce su gladili po glavi, a oni se uspravili u visoke ljude. Oboljele su poškropili i malkice se molili, i evo njih, zdravi ko drijen. Jer je to bila volja Božja iskazana kroz te ljude. Božje volje nije bilo ni u Vukovaru, nije je bilo ni u Srebrenici, nije je bilo ni u koncentracijskim logorima u drugom svjetskom ratu. Bog se sakrio. Plandovao u hladovini i bolio ga kurac za milione nevinih koji su umirali u groznim mukama.
Pa su te ljude koji su kao činili nekakva čudesa, a neukim i primitivnim ljudima sve je čudno i svemu se čude ko njuferica kurcu ondak proglašavali svecima, jerbo su izvodili čudesa veća no što David Coperfield izvodi. A ja ne vjerujem u čudesa rečenog Davida, mislim da su samo na kraju, opsjena. Ne vjerujem ni u čudesna ozdravljenja, naročito kad medicina digne ruke, a ni u svakakva čudesa o kojima pričaj u popi i štuju ih.
Ali, ljudi su uvijek pokazivali volji za vjerovanjem. Valjda im to treba. Evo, pred nekoliko godina, mislim da je bilo u vrijeme korone, doveli su staklenku u kojoj je ležao malešni svetac. Leopold Mandić. Buljuk, na tisuće ljudi sjatilo se u crkvu gdje je taj mališan ležao u staklenki. U jeku korone. Pa su je dodirivali, ljubili, balili po njoj, jedan za drugim. Na tisuće njih, a samo sto pedeset metara dalje u šatorima Nove bolnice umirali su ljudi dašćući i šišteći u respiratore. Jerbo su bili u kontaktu s zaraženima. Nisam čuo ni za jedan slučaj da je nekog od umirućih taj kepec izliječio, a bilo mu je onako uz put, u prvom susjedstvu.
Inače, taj mališan nema jednu ruku. A umro je sa dvije. Lijepo ga zakopali, pa je čovjek mirno počivao u grobu. Ondak su ga iskopali, pa su mu popi odrezali jednu ruku. Jerbo su čuli da je čudotvorna. Pa je nasjeckali na komadiće i djeliće čudotvorne ruke podijelili po crkvama. Ne znam je li to kome pomoglo, osim naravno meni.
Pomoglo mi je doći do zaključka da je Crkva poprilično vandalska organizacija, jer skrnavljenje lešina je divljaštvo i vandalizam. Oščupati mrtvom čovjeku ruku? Ej!
Da je to napravio bilo tko drugi, bio bi naravno, kažnjeno gonjen i poslan na guženje u zatvor. A radi se o crkvi. Pa lijepo nekažnjeno mogu i dalje guziti, a ne biti guženi. Što je poprilično ugodnije. Kaj ne?
Evo, jučer je u Sinju, novoj prijestolnici krkana i kozojeba, održana misa povodom Velike Gospe. Sjećam se da se pred četiri godine, u jeku divljanja korona epidemije u sinjsku crkvu ugurala masa svijeta, bez maski, dahtali jedni drugima u lice, pljuckali, znojili se. Jerbo Gospa je važna. Kad vjeruješ u Gospu, onda će ti onaj drugi život biti ljepši. Ko u raju. Ja ne kužim po čemu se Gospa Sinjska razlikuje od recimo Gospe Trsatske. Jesu li to bile dvije žene, ili samo jedna, s više imena.
Ali, meni se čini da je ta Gospa Trsatska jedna jako fina dama. Pristojna dostojanstvena. Nikad uz nju nisam čuo nešto što bi bilo onako, neprilično. Nema ona nikakve veze s onom gospojom iz Sinja.
A za Gospu Sinjsku čuo sam često, čuo sam kako je zazivaju Gospe Sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju. Stihovi su to iz jedne prekrasne pjesme, povijesne pjesme kako bi se to reklo, Jasenovac i Gradiška Stara, pjesme koja se može izvoditi u posebnim prilikama, a to su Sinjska alka, Dan pobjede, Velika Gospa, koncerti rodoljubnog guslara, utakmice nogometnih klubova, a svakako i još koji puta, a da policajci ne trepnu okom, štoviše, dopušteno im je pjevanje, ali u sebi. Bez otvaranja usana. Da ih kamere ne ufate. A policijske kamere na svakom metru, a kamere ne snime nikoga. I nikoga ne uhapse. Pa što onda ne uhapse tog iz policije koji je kupio kamere i spičkao ogromnu lovu uzalud?
I jučer je održana misa. Od ranog jutra vjernici su se slijevali u Sinj. U posjetu čudotvornoj Gospi sinjskoj.
Najpoznatiji razlog za njezinu čudotvornu slavu je pobjeda Sinjana nad osmanskom vojskom 15. kolovoza 1715. godine u Bitci kod Sinja. Prema legendi, stanovnici Sinja molili su se pred slikom Gospe za zaštitu tijekom opsade. Osmanska vojska, iako brojčano nadmoćna, neočekivano se povukla, što je vjernici pripisuju Gospinoj intervenciji. Ovaj događaj učvrstio je uvjerenje da Gospa Sinjska štiti grad i njegove stanovnike.
Dakle slika je spasila Sinj od Turaka, a opet, svake godine Sinjem po vrelini kolovoskog dana sinjskom ulicom kasaju konji s gizdavim brkajlijama odjevenim ko da idu na skijanje koji nabadaju Mercedesov znak kopljem, jerbo se slavi junačka pobjeda Sinjana nad brojčano nadmoćnim Turcima. Svi oni vjeruju u Gospu sinjsku, čija je slika natjerala Turke iako brojčano nadmoćnije da se povuku.
Pa ko tu koga jebe? Ili slika ili vitezovi sinjski?
Za tu Gospu kažu da je ona simbol ljubavi i bliskosti među ljudima. Pa je na misi u čast Gospe, simbola ljubavi i bliskosti među ljudima, fra Marinko Vukman, šef te crkve koja štuje Gospu, simbol ljubavi i bliskosti, pred masom oduševljenih vjernika u propovjedi rekao:
Neka pate, i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaš dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, vaša radost i zajedništvo koje je posebno zablistalo na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju.
Lijepo je to rekao. Ja kao građanin sam uspio u jednom dijelu, a meni je to posve dovoljno, pronaći i sebe. Njegovo prokletstvo izrečeno je jučer, a to prokletstvo katolici, vjernici, kozojebi i kreteni nazivaju propovjedi. Nekakav Marinko Vukman, koji me nikada nije vidio, nikad čuo, želi mi da umrem u patnji.
Nikada neću napisati da ja to želim njemu, samo još malo gore. Neću napisati jer ne želim. Jer ja nisam vjernik, na se pozivam na Isusove riječi ljubavi i poštovanja drugih. Isusova ljubav se u Crkvi u Hrvata propovjeda prokletstvom. Željom za smrću drugih. Koji ne misle, ne osjećaju poput njih.
Naravno da svjetovna vlast reagirati neće. Crkvenu da i ne spominjem. Jerbo, radi se o državnoj religiji. Iako smo kako bi se reklo, sekularna država, a ni javnu kenjaru više ne puštaju u promet ako je pop ne blagoslovi.
Sve ovo ide u jako lošem smjeru. Bojim se mogućnost da oni koji misle drugačije postanu meta progona. Mržnje, obračuna, nasilja.
A još više se bojim strahota kad bi se ljudi progonili radi drugačije vjere. Jer, svakako, treba se sjetiti svih užasnih zločina koje su činili križari u borbi za cilj koji je bio davno zaboravljen, ali zločini su se činili i dalje. Sjetimo se samo progona vještica. Sjetimo se svih zala koja su činjena u ime Isusa koji je umro na križu. A siguran sam da nije umro na križu za govna poput ovog koji želi smrt u mukama svima koji ne misle kao on.
