Pucanje u glavu nezaštićenoj djeci je jako loše

Bio je rat.
Četrdeset i sedam dana proveo sam u okruženju. Bez ikakvog dodira sa obitelji.
Neprekidno granatirani, ubijani jedan po jedan.
Ne volim pričati o tome, kamo li o detaljima.
Kada sam se vratio kući, na rub ratišta, shvatio sam da puno ljudi nema.
Ni „naših“, a ni „njihovih“.
Otišli su put Njemačke, Austrije, Švedske, ma bilo gdje, samo da ih avet smrti, iskeženih krvavih zubi nije gledala i cerekala im se u lice.
I tamo su ostali živjeti.
Skućili se, osnovali obitelji, neki su i umrli.
Rijetko ih viđam, osim kada dolaze glasati, naravno da glasaju za one koji su stvorili Hrvatsku državu, iz koje su tako pizdunski pobjegli.
[stextbox id=’alert’ color=’0a0a0a’ bgcolor=’dbd7d7′ bgcolorto=’dbd7d7′] Svi ti Šveđani, Nijemci, Austrijanci primali su ih prijateljski, domaćinski, široke ruke, davali im smještaj, posao, brinuli se za njihovu egzistenciju.
A mi smo u to vrijeme razvijali i krojili državu, onako kako smo znali i umjeli.
I stvorili smo ruglo.
Što vrijeme više prolazi, ruglo je sve veće i veće.
Rat je prošao davno, ali u glavama mnogih, barem pola miliona Hrvata, još uvijek traje.
Sada su neki drugi ratovi.
Daleko, tisućama kilometara od nas.
[/stextbox] Ljude kolju, ubijaju bez razloga. I starčad, djecu, žene, nema iznimke. Kao nekad kod nas. Ista priča.
I sada opet ljudi bježe.
To je valjda u ljudskoj naravi.
Interesantno je, kada dođu u neku državu, udaljenu brat bratu dvije-tri tisuće kilometara, sa prekrasnim zelenim pašnjacima, plavim morem, lijepim cestama, ni jedan od tih se ne želi zaustaviti ovdje i pokušati zasnovati život.
Na ovom dijelu Europe.
Svi bi samo prošli, ušli kod Bajakova i za pet šest sati izašli na Bregani.
Bit će da su čuli za nas.
Za našu ekonomiju, za ljudsku toplinu, čovjekoljublje, altruizam, pa bježe od toga ko vrag od tamjana.
Uvijek je bilo bagre i ljudskog ološa koji je zarađivao na takvim ljudima, od toga da su im prodavali robu preskupo, do toga da su ih kriomice utovarili u nekakve usmrđene kombije i švercali preko granice.
Na relaciji granica – granica. Bez stanki za pišanje i sranje.
Boravak u Hrvatskoj nekoliko sati.
Prođu i zaborave da su ikada bili ovdje.
Čitam u novinama da je naša, strašno agilna i nadrkana policija pokušala zaustaviti kombi sa dvadeset i devet(!) utovarenih jadnika koji pokušavaju, iz strašno dalekih Iraka i Afganistana dospjeti do Njemačke o kojoj sanjaju.
Pa su pokušali zaustaviti kombi, koji nije htio stati.
Pa su onda, jednostavno počeli pucat po kombiju. Rešetali ga automatima.
Pucali „tri puta“ i ranili devet ljudi.
U kojem se nalazilo 29(!) jadnika, kojima je upravo to, što im je dopizdilo da bilo kakve budaletine pucaju po njima, bilo dovoljno da se upute na put dugačak nekoliko tisuća kilometara, sve da bi neke druge budaletine pucale po njima.
Nenaoružanima, gladnima, izmučenima.
Pa su tako rešetanjem kombija u glavu pogođeni 12-godišnja djevojčica i dječak, koji  su teško su ozlijeđeni.
Ostalih sedam je samo ranjeno u tijelo. Nije ih dobro strefilo.
Jer su htjeli proći, uči, ne znam, a i nije važno, u Hrvatsku.
Sada su u zadarskoj i gospićkoj  bolnici i izvan životne opasnosti.
Nakon svega nije jasno, zašto su ih uopće i primili u bolnicu?
Neka zabuna, ili?
O svemu tome se očitovao i Premijer.
Koji je izjavio da je „Ranjavanje djece jako loše“.
E, hvala Bogu, nije se izrazio na koji način je ranjavanje djece jako loše, onaj koji ja mislim da je mislio ili…