Lagani proljetni povjetarac poigrava se rubom tanke proljetne haljine pristale četrdesetpetogodišnjakinje koja sjedi sa mnom za stolom. Podiže mobitel, nešto čita. Zvonko i glasno se smije. Spušta mobitel, bisernim osmjehom, dodirnuvši moju nadlanicu kaže: Pa nisam znala da si toliko star. Izrazi koje koristiš u zadnjem članku: Ljubak, godine su nazočne, stevka, nije li to stari izraz za stjuardesu? Kimam glavom, Pa to nisam čula odavno, valjda kad sam bila mala.
Ovo je bio uvod u revijalnom tonu. Jer sam zamoljen da ne pišem dugačke uvode. Nego da odma pređem na stvar. A ja, kao ja, moram malo. Kaj ne?
—
Ministar prosvjete, Radovan Fuchs uputio je pismo od šesnaest stranica ravnateljima škola. Pismo od šesnaest stranica nije pismo, to je elaborat. Esej. Ako je pismo, nisam siguran tko će ga pročitati jerbo nismo mi nacija koja puno čita. Mislim da i ravnatelji škola nisu baš neki načitanci.
Trebala de dogoditi užasna tragedija u školi u Beogradu, da bi u ministarstvu prosvjete shvatili da bi mogla zaigrati mečka i pred našim vratima.
U pismu se između ostaloga kaže:
Prije svega htio bih vama, kao i djelatnicima vaših škola, zahvaliti na predanom radu u ostvarenju poticajnog i sigurnog školskog okruženja kako bismo našoj djeci i učenicima omogućili nesmetan cjelovit i uravnotežen rast, kao i njegovanje individualnih talenata i potencijala.
S obzirom na tragičan događaj koji se ovih dana dogodio u jednoj beogradskoj školi, molim vas da uložite dodatan napor i obratite pozornost na škole kao sigurna okružja s nultom tolerancijom na nasilje.
Posebno me raspilila jedna rečenica iz pisma:
Niti jedan oblik nasilja u školi nije dopušten te smo svi mi pozvani i odgovorni da se to uistinu i provede u djelo
Pismo je odaslano u škole. Dakle, očito je da bi o sprječavanju nasilja trebali voditi profesori i pedagoške službe. Uloga roditelja, uloga kućnog odgoja, uloga društva, presudna uloga medija i društvenim mreža nije spomenuta.
Međutim, nije nigdje spomenuto ogromno nasilje koje vrše roditelji. A oni su upravo najveći zlostavljači.
Nasilje nad vlastitom djecom, nasilje nad profesorima i učiteljima, samo kako bi zadovoljili vlastite ambicije, koje kanaliziraju kroz papirnati rezultat svoje djece u školama. A dužnost ministra koji je država, nije samo brinuti o obavezama prosvjetara, nego i njihova zaštita. Odgojna zapuštenost djece, odgajanje djece u mržnji, odgajanje djece u poštovanju sumnjivih moralnih kategorija, to se dobiva prvenstveno u kući. U obitelji. A društvo nije zakazalo. Sistem nije zakazao. Sistem jedva da postoji. Pa ne može zakazati.
Svaki prosvjetni radnik mogao bi satima nabrajati prijetnje, čak i ucjene, moljakanja i dosađivanja roditelja kroz školsku godinu, a sada, mjesec dana do kraja škole, slijedi kulminacija. Problem vršnjačkog nasilja često se zataškava, što radi interesa prije svega ravnatelja, koji ne žele da takvi detalji procure van, jer uvijek jednim okom gledaju slijedeći mandat, ali i upravo zbog prijetnja roditelja.
Roditelji kod kuće odgajaju djecu, kako ih odgajaju vidimo. U školi se djeca uče. Novim znanjima i novim spoznajama, sve to se taloži na ono što se zove kućni odgoj.
Iste te profesore, od kojih se očekuju svojim radom i trudom da potru sve one riječi mržnje, nasilja, gledanja filmova s nasiljem, ovo društvo debelo marginalizira.
Program HNOS-a pokrenut je 2005, osnovna tendencija bilo je školovanje u jednoj smjeni. Nakon dva desetljeća jedva je skucano pedeset škola koje će pokušati raditi po pilot projektu koji se sada mislim, zove cjelodnevno školovanje. Što su ministri i piskarala u ministarstvima radili dva desetljeća? 4.000 radnih dana? Gdje je njihova odgovornost? A vjerujte mi, ona je ogromna. Ne samo odgovornost, nego i krivica.
Profesore, koje ovo društvo ne shvaća ozbiljno sve dok se ne okupe da bi čekali tramvaj, pa dođe četrdeset tisuća građana dati im podršku, ne shvaća nitko ozbiljno. Ne daje im podršku dostojnu ozbiljnosti njihovog posla.
Profesorima se, radi alibi igre, crta meta na čelo, na način da svaki incident koji se desi u školi, država može reći
Pa napisali smo vam.
