Troje ljudi, do čijeg mišljenja izuzetno držim u samo pet dana upozorilo me, neovisno jedno o drugom, da previše napadam opoziciju, da svojim pisanjem pridonosim njenom slabljenju u predizbornoj godini.
Šutio sam, jer nije u redu polemizirati s ljudima čije mišljenje uistinu cijeniš.
Onda sam sjeo. Zažmirio, naravno zapalio cigaretu i pred onaj plavi zid s grbom Sabora u mislima pošlihtao prvake opozicijskih stranaka.
I viđenije članove. Viđenije smatram, one kaj ih zovu na N1 i po radio emisijama.
Stajalo je njih dvadesetak, poredanih predamnom, poput osumnjičenih što stoje uz crtu na prepoznavanju, dok ispred njih prolazi tip koji treba prepoznati jednog od njih. Pa se zagledava svakom u lice, odmjerava ga, pa policajcu koji stoji sa strane i koji ga molećivo gleda i misli Ajde više u pičku materinu, prepoznaj kojega, pa da hapsim, samo odmahne glavom i u sebi prošapće Nije taj.
I krene prema slijedećem.
I kada je došao na kraj reda, pogleda policajca očajnog i užasnutog i kaže Ne, nije ni jedan od njih naš čovjek.
Predamnom su u mislima stajali kilavci, istrošene kljusine koje više ne mogu povući ni laganu prikolicu. A kamo li što više. Kamo li građane. Ljudi koji mogu samo užu obotelj izvući na zibore.
Pitanje je za koga bi i oni glasali, jer, glasanje je tajno.
Likovi koji su na početku svojih karijera vječnih nerealiziranih politikanata, prodavali bozu, da bi boze nestalo, pa sada prodaju maglu. Dugo već.
Godine su prolazile, iza njih ne stoji ništa. Tek pokoja sporadična pobjeda na nekakvim nevažnim izborima, za predsjednika stranke, imenovanja za člana nekakvog odbora, vječiti članovi nečega.
Neproduktivnog.
Predamnom, dok sam zavaljen zamišljao njihova lica, stajali su samo janjci iz stada. Nije stajao ni jedan vođa čapora.
Samo janjad.
Slabići koji su u stanju svakoga optužiti za loše stanje u svojoj stranici. Vječiti borci protiv vanjskog neprijatelja. Izmišljenog.
Jer njima vanjski neprijatelj ne treba. Ozbiljan neprijatelj, a to su uvijek oni vanjski, uopće ne obraća pažnju na njih. Jer obraćanje pažnje na njih značilo bi samo gubljenje vremena na ekipu koja ima dovoljno snage i energije za dovršit samouništenje.
Politički analfabeti bez ideja, bez rješenja, vječiti kritizeri nečega, plačipičke kojima ništa nije prihvatljivo, a koji nikad nisu ponudili javnosti nešto što je prihvatljivo, nešto što je realno.
Tipovi koji govore da je potrebno izgraditi nove škole, nove bolnice vrtiće. A kad ga pitaš, od kojih para, kako, ne znaju reći. Nivo kritizera s Dolca i Špice. Ili penzionera što ćakulaju na rivama duž Jadranske obale. Isprazne tlapnje bez ponuđenih rješenja. Ponekad u napadu samouvjerenja bez pokrića i zaprijete svekolikoj javnosti izjavom tipa Kad mi preuzmemo odgovornost za ovu državu ili Kad mi dođemo na vlast.
Ej, nemoj mi prijetiti egzistencijom! Uzet ću advokata i tužiti te.
Užasnut sam bezidejnošću, neznanjem, nesnalaženjem čak i u običnim svakodnevnim situacijama, prestravljen bezidejnim inicijativama za koje oni misle da su rješenja koja im nose političke bodove, poput izgradnje spomen ploče oboljelim od korone. Kraj milijardu i pol neriješenih problema.
Selo gori, a baba se češlja.
Dalija Orešković je predala u Saborsku proceduru prijedlog Zakona o izborima, koji je napravila ekipa iz GONG-a, s namjerom da pokrene inicijativu za referendum o zakonu o izbornim jedinica.
Svi ovi postrojeni gledali su u pod, tražeći mrljicu na cipelama, pa kad su je našli, zadubljeno su je gledali, gledali i gledali.
Jer u oči pogledati ne mogu. Svjesni su da nema jebene šanse da skupe potpise za prijedlog za referendum, a svi se hvale velikim brojem članova, bezbrojnim simpatizerima. A potpise skupit ne mogu.
A očekuju da će slijedeće godine biti izabrani. Kakvi slijepci.
Dalija Orešković je razotkrila njihovo lice!
Gospodo i dame, dame i gospodo, vama je mjesto u ropotarnici.
U zaboravu.
Vaše neznanje i bezidejnost najjače su oružje Plenkovića i njegove gusarske družbe.
I uistinu ljudi koji su mi savjetovali da ne pišem o vama, u pravu su.
Niste toga vrijedni!.