Danas ujutro sam bio u Domašincu, na samoj granici Hrvatske i Mađarske. Na povratku sam stao na dogovorenu kavu u Belici. Parkirao sam ispred oveće zgrade, ljekarnice. Tamo su me čekale tri žene, sa kojima već dulje vrijeme dogovaram kavu. Hladno je, sjedamo u lokalnu birtiju, u kut, malo dalje od znatiželjnih očiju.
Vadim bilježnicu i razgovor počinje.
Moram reći da sam dešnjak, pišem desnom, kavu pijem desnom, a i ostale stvari radim desnom rukom. Sve to napominjem, jer sam danas otkrio svoj novi talent, mogu pisati i križati se desnom rukom istovremeno. A jebiga, večeras je jedna od posljednjih emisija Supetralenta, a ja baš danas otkrijem taj talent
No, na godinu bum sigurno. U finalu!
Prije nego što sam se zaustavio, prokrstario sam autom kroz mjesto. Nigdje nikakve užurbanosti, nikakvih priprema, niko ne visi na banderama i napinje lampione, žarulje, zastave još nisu izvješene.
Jer, samo za dva dana je veliki praznik u Belici. Trideset i peti rođendan Vladimire Palfi, rođene Beličanke. Tri gospođe, jebiga, nemrem sad napisat babe, jer su me upoznale, raspričale se ko čavke. Ja jadan, ne znam kaj da pišem, koju da slušam. Kao da mi pričaju najnapetiji krimi roman, pa ni sam ne znam kaj da slušam i još pišem, i još se krstim, na riječi svake od njih.
Dovedem ove tri, koje si ko navinute gramofonske ploče (78 okretaja), na pišem, i križam se, a one pričaju istu priču.
O Vladimiri Palfi, kojoj je ovaj članak Spectatorova rođendanska čestitka, rođendan joj je ovih dana, a i uranjena čestitka se računa,zar ne?
Dakle, Palfi Vladimira je iz Belice točnije iz dijela Belice kojega zovu “Štuk”. I Belica ima svoje kvartove, dio je to koji je udaljen od crkve stotinjak metara, poslije će mi pokazati. Taj Štuk je beličanski politički kvart, jer je tamo rečena Vladimira rođena, a tamo živi i zamjenica župana Međimurske županije Sandra Herman, odma preko puta. Jedino što znam o ranoj mladosti Vladimire Palfi, je da je završila gimnaziju u Čakovcu. Ta moja konstatacija izaziva glasan smijeh, ova do mene me gura i smije se, Joj gospon, nemojte se tak šalit! Završila je gimnaziju u Čakovcu, malo sutra.
Upisala je, ali negdje, ako se ne ova trojka ne vara, a očito je da ne, na drugoj godini spušila 4 jedinice na kraju školske godine. Četri topa, sa tri se pada. Fakat nije bila za školu, njezina mama, koju svi zovu Zagorka, je svima pričala da njezina Vladimira uopće nejde u školu, a ima jako dobre ocjene i da je jako dobra učenica. Jebi ga, njoj je valjda znanje ulazilo u tikvu od friškog zraka u Belici. Onda je jedne godine bio zrak jako zagađen, pa je na kraju popušila četiri topa. I okinula razred.
Živjeli su teško, u velikoj oskudici, ali Vladimira se jako voljela prikazivati kao kćerka dobrostojeće obitelji. U selu u kojem svi znaju ko je što toga dana ručao! Ova do mene kaj me malo stalno po ramenu lupa i smije se, govori da ju je uvijek bilo sram svojega porijekla i svoje obitelji. Nakon što je popušila četiri topa, prebacila se u građevinsku školu u Čakovcu. Tu školu je završila.
Majka nije radila, nikada nije željela raditi, jedino što je radila bila je krađa. Majka je krala sve što joj je došlo do ruke, samo da ukrade, a vrlo brzo dobila je i pomoćnicu u mladoj Vladimiri.Krađa po dućanima i okolici postao je obiteljski biznis. No, nisu samo lokalne trgovine bile tretirane ko da su ih Avari poharali, kralo se po kućama, dvorištima. U crkvi su se bojali da će im mama i kćerka Vladimira za vrijeme mise oltar ukrasti. Obitelj je teško preživljavala od onoga što je zarađivao suprug, Vladimirin otac, cijele je dane radio, sa očitom tugom pričaju o njemu,
Veli jedna, Hvala Bogu, jadnik, spasil se je sramote i tuge.
Preko puta crkve je trgovina, pokazale u mi je kasnije Crvena jabuka se zove. Ta je trgovina bila na vječitoj meti Vladimire i njezine mame. Kada su one odlazile, u trgovini su ostajale cijele police prazne. Naravno, da im je u tome pomagao i Vladimirin brat. U početku su ih pratili i pazili da što ne ukradu, a kada su shvatili da vajde nema, jednostavno bi im na izlazu govorili, Ajmo, prazni džepove. Kak su šašavi ti Beličani, pa mogli su ih vagat na ulazu i na izlazu.
Nije bilo dana kad nisu ona, njezin brat ili mama ukrali nešto. Kralo se samo po jednom kriteriju, sve što je stalo u džepove ili u hlače ili pod kaput. Paštete, naresci i razne male stvari koje se moglo ugurati u džep. Vladimira je redovito krala i kod nje uopće nije bilo niti trunke srama. Ali ni malo. Kada je uhvate, hladno trpa iz džepova sve na pult, prezrivo gledajući na užas ljudi koji gledaju. Kako su teško živjeli, otac joj je digao kredit za njezino školovanje i fakultet, I onda je za kredite trebalo imat jamce. Ko će jamčit? Pa naravno kumovi. Kum nije dugme, za to su čuli čak i u Belici, pa su kumovi normalno odšetali do Međimurske banke i jamčili,
Koji zajeb.
Jer naravno obitelj Palfi to nije mogla vraćati, pa su njezini kumovi koji su im bili jamci za kredit morali to vraćati. Radi se o obitelji Škvorc, Ljubica Škvorc i Vinko Škvorc. Osim što su si i kumovi, Vinko Škvorc je neki rođak Vladimirina sada pokojnog oca.
Baš on joj je pristao biti jamac za kredit. Radi se o šest tisuća eura kredita na deset godina u Međimurskoj banci. Bilo je to 2002. godine. Uh, koje su to borbe bile kad je kuma shvatila da će morati vraćati kredit. Znali su se posvađati kad je kuma došla doma kod njih da ih pita zašto ne vraćaju kredit. Onda su se dosjetili i lukavo se zaključavali i pravili da nema nikoga doma. I vikali Nikto nie je doma!
Par puta je intervenirala i policija. Prije njezinog odlaska od kuće česti su bili posjeti policije.
Svaki tjedan, policijski auto jedan.
To je bio cirkus.
Nakon smrti oca Vladimira, obitelj Palfi ti više nije uplatila niti jednu ratu duga Međimurskoj banci, koja je svoja potraživanja od 3.780 eura nastojala namiriti od Vinka Škvorca, ponosnog i veselog kuma.. Zbog rijetkih i neredovitih uplata banka je stornirala kredit i aktivirala postupak ovrhe na sudu. Vladimira Palfi se sa svojom sektom bori protiv ovrhe, a zbog nje je skoro bila ovršena jedna obitelj. Kumovi, rođaci, ljudi koji su njoj i njenoj obitelji samo željeli pomoći. Toplo i ljudski! To nikako nije paradoks, nego samo pitanje morala i časti, kako nje tako i njezine ekipe.
Banka je čak ljudima i poslala obavijest o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu koji je donio odluku o provedbi ovrhe od 2. travnja 2010., nad plaćom Vinka Škvorca.
Sve ovo što pišem je toliko gadljivo, da mi je upravo žao mog lijepog kompjutora, mojeg dragocjenog vremena, jar mi je iako imam dosta godina i dosta sam ljudi sreo u životu, skoro nevjerojatno da takvi ljudi postoje.
Fuj!
Svi njezini članovi sekte se bore protiv ovrha i ovršnog zakona a ljudi su zbog Vladimire Palfi skoro ostali bez kuće. I to još rodbina i kumovi. Njeni najbliži su postali žrtva, samo jer su vjerovali osobi kojoj se vjerovati ne može ništa, Vladimiri Palfi!
Ona i njoj slični se bore za tuđe dugove, a svojoj obitelji je napravila isto to! Meni je to jako gadljivo, a vama? Ha? Eh, sad da li je u međuvremenu vratila taj novac ljudima, ove dvije žene sa kojima razgovaram, ne znaju.
Nakon svega što sam čuo, ja ne vjerujem da jest!
Eto oni su i javno izašli sa time, ali odjeka u medijima nije bilo. Muk i tišina! Strah od sekte? Pričaju mi kako je bila velika frka kada je bila ovrha njihove kuće
Ljudi su se skupljali i gledali taj cirkus, jer svi su znali sve okolnosti. Pričaju mi, da je bilo više njih koji su im bili jamci za kredit, te da su tri ili četiri obitelji vraćale i još uvijek vraćaju kredit, ali šute. Jer ih je sram priznat da su nagužene, da su ih ti varalice i lopovi naguzili.
Lakše je da ti je tvrdo u guzici nego da ti se rugaju i smiju iza leđa..
Bila je jednom komična situacija kad su ukrali svinju ljudima preko ceste. Ljudi su imali “kolinje” te im je svinja u jednom trenu pobjegla te ju nikako nisu mogli naći. Već su svi mislili da se svinja negdje u “đubru” ili gnoju utopila ili da je negdje na polje pobjegla, jer je tamo vrlo blizu polje. Te su tako odustali nakon nekog vremena od traženja svinje. Da bi nedugo nakon toga obitelj Palfi imala kolinje.
Gle čuda!
Znajući da u životu nisu imali nikakve životinje, niti hranili bilo što kod kuće, svima je bilo jasno da je svinja otišla njima u dvorište te da su ju oni zatvorili i sakrili od susjeda. To se mjesecima prepričavalo po Belici, kao neki vic, samo što je ovo bila stvarnost. Vodili su jako neuredan život, često bili zamazani i prljavi pa je vjerojatno stoga Vladimira patila na lijepu odjeću i da se prema van pokaže kao jedna fina, bogata i dobrostojeća djevojka.
Čarobna je epizoda iz života Vladimre Palfi iz vremena kada je radila u prodajnom centru Bat u Čakovcu. Ali je tamo popila otkaz. Navodno je radila kao nekakav trgovački putnik te je dobila i službeni auto. Jednom prilikom je sa mamom otišla u drugi trgovački centar u Čakovcu pod izlikom službenog posjeta, ušla sa mamom u taj centar na ulaz za zaposlenike. Poharala je i pokrala taj centar zajedno sa mamom, te izašla sa pokradenom robom na vrata za zaposlene i svu robu prebacila u taj službeni auto i otišla. Jedini je bio zajeb kaj je auto ipak samo auto, sa tugom je pomislila izabrana saborska zastupnica, što nije kamion ili šleper, jer baš je bila u formi. Mogla je napunit šleper ko od šale. Dakle ukrala je robu i iskoristila svoju poziciju zaposlenika drugog trgovačkog centra da lakše sprovede svoj plan u djelo.
Naravno nakon kontrole nadzornih kamera vidjeli su o kome se radi i identificirali službeno vozilo trgovačkog centra Bat nakon čega su zaključili i provjerili tko je dobio to vozilo na korištenje.
OVAKO IZGLEDA KADA VLADIMIRA PALFI UĐE U DUĆAN
Tad je dobila otkaz u toj firmi i mislim da se nakon toga otisnula u bespuće Zagreba gdje je upoznala ekipu s kojom je i sada. Na kakvim poslovima su se upoznali, ne znam, ali mogu si zamisliti! Ova kaj me gurka u rebra govori da se radi o dosta priglupoj, bezobraznoj, arogantnoj i dosta hladnoj kleptomanki sklonoj kriminalnim radnjama i manipulatorici kojoj je na prvome mjestu zadovoljiti svoje osobne financijske interese. Sam tak napišite gospon, nemate straha, pol Belice to more posvjedočiti! Lagala je stalno, izmišljala i fantazirala u svakoj prilici. Prolazim kraj kuće, kuća je i danas kao da je atomska bomba udarila u nju.
Kažu mi da je ista kakva je bila i pred 25 godina.
Drvena potrgana ograda sa polupanim prozorom koji gleda na cestu. Bez fasade sa starim roletama koje su ispucale i izblijedile. Neodržavana okućnica. Zapušteno. A ona mlada žena! Sezonske poslove kao pomoć susjedima nisu radili, jer su ih se bojali pustiti u dvorište, a kamo li u kuću. Tek tu i tamo radile su neke poslove po Belici dok je sezona krumpira ali i to je bilo više iznimka nego pravilo. Ljudi su se ju bojali puštati na dvorište i u kuće, podrume…
Prije se moglo vidjeti, uz cestu od Belice do male Subotice Sinčića i Vladimiru kako sade krumpir ili batat, uz pomoć nekoliko pristaša Živog zida, koji su se došli grebati za razne povlastice, jer se zna da ona odlučuje o svemu u Živom zidu.
Zemlju nisam išao gledati,
Jebe me se za krumpire, batate, pa ma kako bili vrijedni, jer su proizvedeni od strane teške neradnice.
Nisam išao gledati, jer je to ipak samo polusvijet!
Čestitke, iskrene čestitke svima onima koji su glasali za TO!
