“TATA je ustao”, napisala je kvrgavim slovima moja četverogodišnja kći prije nekoliko godina. Zapisivala je samo tada važne događaje. Nešto što bi je se dojmilo. Zelenim flomasterom na žutom postitu toga dana najvažniji događaj je bio da sam ustao iz kreveta. Prvi put nakon nekoliko mjeseci. Išao sam pišati, naravno. Povremeno sam i nešto jeo. Tuširao sam se kad bi smrad postao nepodnošljiv. Poštaru nisam otvarao vrata, televizor nisam palio, na poruke nisam odgovarao. Samo sam ležao, mjesecima. Više budan nego u snu.

Znaju koji trebaju znati

Bolujem od depresije. Službeno desetak godina, neslužbeno vjerojatno oduvijek. F 32.2 i F 33.2 moje su osnovne dijagnoze. Tako psihijatri označavaju depresiju, prvu, drugu, desetu. Povremeno me zadese i napadaji panike. Najčešće u velikim gužvama ili par sati nakon što sam se izvukao iz njih. Ne mogu disati, srce luduje, tjelesna temperatura naglo skoči. Ponekad legnem na kuhinjske pločice da se rashladim, da dođem sebi, da se vratim u realnost.

Bolujem od depresije. I to zna moja obitelj, znaju prijatelji, znaju kolege na poslu koji trebaju znati. Sada znate i vi.

Pernar ne zna što je depresija

Ivan Pernar misli da zna što je depresija. Misli da zna pa je prije nekoliko dana na Facebooku objavio da lijekovi za depresiju znače doživotnu ovisnost, a da je šuma pravi antidepresiv. Svoj savjet je dodatno začinio frazom da korumpirani mediji ne žele da ljudi znaju da im šuma može više pomoći nego lijekovi.

I o jednom, i o drugom imam nešto reći. I o Ivanu Pernaru, usput.

Ne možete ni govoriti, ni plakati

Njegov savjet je nešto najopasnije što sam od političara čuo. Depresija nije povremena tuga koju svatko osjeti. Depresija nije kad vas cura ostavi, dobijete otkaz, padnete ispit za koji ste učili, osvojite saborski mandat manje nego što ste se nadali. Depresija je bolest koja vam oduzme volju za životom, ukoči vam lice, zakuje vas za krevet. Zbog depresije ne možete govoriti, ne možete ni plakati. U depresiji ne možete ništa.

Ne možete otići u šumu, koja bi vas po Pernaru mogla izliječiti. A ako vas i netko dobronamjeran, ali neupućen, i odvuče u šumu, u granama stabala vidite samo mjesto preko kojeg možete prebaciti uže da se objesite. Da prekinete tu muku.

Nije tuga, nego poremećaj kemikalija

Osim ako uzimate lijekove jer depresija, ponavljam, nije tuga. Depresija je poremećaj kemikalija u mozgu. Poremećaj koji se može ispraviti dobro doziranim lijekovima. Ponekad traje dulje, ponekad kraće. Neki lijekovi djeluju, neki ne. Ali na koncu, ako ste uporni, pomognu. Grljenje stabala ne pomaže.

Baš kao što ne pomažu vegetarijanstvo, razmišljanje o lijepim stvarima, pozitivno mišljenje, homeopatija, čajevi.

Depra ode i vrati se

I da, depresija je doživotna bolest. To ne znači da se cijeli život moraju piti lijekovi. Ima perioda kada depra ode. Nema je i možete funkcionirati kao i svi ostali ljudi, s boljim i lošijim danima. No ta je bolest podmukla. Vraća se. I nema tog stabla koje će vas izvući kada se vrati.

Šuma je opasna

Šuma je divna, ali samo kada niste depresivni. U depresiji je šuma opasna. Mjesto na kojem daleko od očiju bliskih vam ljudi imate priliku skončati život. Samoubojice, znate, uglavnom su depresivni ljudi. Dijagnosticirani ili ne. Oni koji potraže pomoć i svakoga jutra uzmu svoju terapiju imaju veće šanse za život.

Ivan Pernar svojim savjetom da se umjesto terapije ode u šumu mogao bi biti izravno odgovoran za smrt nekoga tko bi ga poslušao. Samo je upitno je li Pernar jednostavno glup ili komplicirano zao. Mislim da je oboje. I nadam se da će odjebati od depresije prije nego što nekom ozbiljno našteti.