Sjedim u debelom hladu, mokrih gaća, maloprije sam izašao iz mora. Titravi podnevni dan, na cesti ni pasa nema. Samo sablasno odzvanjaju zvona nedaleke crkve. Crkva je u centru sela, davno, kad sam bio mali, govorili su mi da je to crkva koja ima najjača zvona, da takvih nema sve do Splita. Nisam znao što je to Split, a kasnije nisam ne mjerio jačinu zvona, ali, nekako im vjerujem. Talijani su zvona s crkve skinuli i odvukli u Italiju, a kako mi je pričao partizan Rafe, koji je bio partizan i komunist sve do kraja osamdesetih, kad je ispraćen uz molitvu tri svećenika, zvona je na kampanel vratio Tito. Koliko li sam puta pomislio, izluđen od beskrajne zvonjave i u sebi odrecitirao Druže Tito nešto bi te pito…
No, svakako, zvona su tu. Zvone nemilice, zvone dugo, zvone stalno, kao da sjedim u mokrim kupaćim gaćama na sred Piazze San Pietro u Vatikanu. Siguran sam da tamo zvone slabije. I siguran sam da se njihova zvona ne čuju tako jako ko ovo moje koje tambura cijeli dan. Bezbroj puta.
Čitam da su se oko tih rodnih studija uskopičili popi, uskopičio se i DP (Domovinski pokret, nipošto Double penetration), ovi iz Mosta pali su u afan. Pa pali ispod mosta. A teško je biti ispod Mosta, koji je pao na niske grane. Uskopičio se i onaj Pavliček, ma znate onaj s pičkastom bradicom, on je u cijelu priču upetljo i svog sina. Za kojeg on ne želi da postane žensko, iako je muško. Ja ga razumijem, ni ja ne želim da moj sin, koji je pametan muškarac postane Pavliček.
Kad već govorite o primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti, molim Vas, možete li ukratko pojasniti princip bezgrješnog začeća, njegovu utemeljenost na znanosti?
Svega tu ima. Više-manje nakaradnog. Pojavi se muškarac odjeven u haljinu, a nije gay pride, pa priča o odgojno obrazovnom sustavu. Čovjek koji nema djece, ili barem, ne bi smio imati, priča o odgoju, a da je država pravna, da se pridržava Ustava, ne bi se bavili ni obrazovanjem. Priča on i on primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti. Pa ma što to značilo. Pa lijepo izvali:
A novinari se uvalili u ugodne stolice u dobro rashlađenoj prostoriji, snimaju mobitelima i kunjaju. Nitko nije ustao i postavio posve primjereno pitanje:
Kad već govorite o primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti, molim Vas, možete li ukratko pojasniti princip bezgrješnog začeća, njegovu utemeljenost na znanosti?
Ovaj u haljini melje i dalje, ko vodenica. Ni jajca mu se nisu ušvicala ispod haljine, jerbo, klima… Krenulo ga je. Novinari spavaju, a to je dobro, nitko mu neće postavljati pitanja koja bi mu postavilo svako dijete, i sjebalo nastup. Oni će samo prenijeti njegove umoserine, pa će ih ovi iz DP (nipošto ne Double penetration), Mosta, a i ostali zatucanci i nepismeni obožavatelji znanosti gutati ko što cipli govnjari govna gutaju i dalje prosvjećivati svoje članstvo željno znanja, valjda zato jer su bili uskraćeni u vrijeme kad je bilo vrijeme za učenje i školovanje. Usmenom predajom. Uz gusle i ognjište.
Svršene ali i one koji nisu svršili na bosanskoj kineziologiji strahovito privlači raspravljati o znanosti. Pa svršavaju obilno. U javnosti. Besramno svršavaju. Narajcani na temu. Strašno vole filozofirati i mudrovati o stvarima o kojima ne da pojma nemaju, nego nikad za njih čuli nisu. Kao da se ponose svojom glupošću. Kad im ponestane smiješnih argumenata, posegnu špil i izvade đokere, pa ih trenu o stol. Đokeri uvijek pale. Vukovar, Domovinski rat, Branitelji. Dobitna kombinacija. U svemu. Kombinacija od koje koljena klecaju, a gaće padaju. Dobitna za njih, ne i za narod. Ne i za stanovnike Vukovara. Uopće ne razumijem, zašto se natežu i svade. Dovoljno je stati pred mikrofon i reći: Mi smo protiv, jer Vukovar, Domovinski rat, Branitelji. I svima će biti jasno. Okrenut će se i nemoćno prošaptat, Jebi ga braco, piši kući propalo. Jer dok je tih argumenata koji ruše sve, nauku, gospodarstvo, prosvjetu, zdravstvo, trava će slabo rasti.
Puno je lakše pričati o znanosti nego o životu. Nitko od njih nije ni spomenuo da je radniku u Konzumu, tokaru u Končaru, švelji koja radi na crno za neki butik koji prodaje ekskluzivnu uvoznu robu, šivanu u memljivoj garaži iza trgovine, nedosanjan san odvesti dijete na more. Pa makar tjedan dana. Ne zato jer je more daleko. Nego za to jer nemaju novaca ni za kraj s krajem spojiti na kopnu, a kamo li odvesti dijete da vidi more. Jerbo dolazi škola, knjige, jesen, djeca rastu nova roba. Ali, nije to važno. Nisu oni ovdje da bi brinuli o ljudima. Oni brinu o duhu. Muškarci u haljinama tumače kakav bit trebao biti život muškaraca. A haljine nose. Muškarci u haljinama pričaju ženama kakav bi trebao biti život žena, a jajca u gaćama nose.
A nasmiješeni Andrej uživa. On ne zna o čemu se radi, nije on odavde.
Važno je da se ne govori o kvaliteti života u Hrvatskoj krojenoj po njegovom ukusu.
