Pred dva dana pala je u vodu moja teorija, osmišljena pred otprilike dvadeset godina, teorija kojom sam gnjavio, glasno govoreći, mašući rukama, sve one koji su me htjeli slušati u pijanim razgovorima u birtiji nakon ispijenih ne znam ni sam koliko pića. Razbila se ko kristalna čaša kad padne na betonski pod.
Milion puta sam izgovorio tu rečenicu. Slavodobitno uzvikivao Ha, jesam li rekao, kad se pojavila koja vijest o njima, a koja bi običnim celebrityma uništila karijere. I karijerice. Onda je nastupila biologija. Otišao je Milan, nevin ko novorođenče, jer njega, vlasnika nekoliko desetina kaznenih prijava, hrvatsko pravosuđe nikada nije osudilo. To što smo svi vikali Milane lopove, pravno je neutemeljeno. Masovke pri izlascima iz zatvora, babe što plaću od sreće, Šiptari koji peku na stotine ćevapa i nude sve one koji su ga došli podržati. Jebivjetri i džabalebaroši što drže transparente. I danas, skoro tri godine od njegovog odlaska, on živi. Živi u optužbama onih koji su ga naslijedili, živi u sjećanjima onih čiju je podršku kupio njemu sitnim uslugama, a ljudima je pomogao. I kupio ih. Vezao ih uz sebe. Živi i u meni. Svakog dana kad prolazim gradom, sjetim ga se, uspoređujući ono što je bilo, i ovo što imamo danas. Još jednom teorija da je bio lopov danas živi jače nego ikad, na životu je održavanju njegovi nesposobni nasljednici. Ali, to nije istina. Nije osuđen. Pa nije ni lopov. A da su njegovi nasljednici bezveznjaci i trube, da mu ni do gležnja ne sežu, znao sam puno prije izbora.
[psac_post_slider design=”design-2″]Otišao je i Ćiro, koji se dugo i hrabro borio s opakom bolešću. Bezobrazno joj jebao mater, nije se dao. Eno ga, velikan, pa tko god što mislio o njemu, velikan spava pod derutnim drvenim križem na Mirogoju.
Stipa je još uvijek dobro. Spreman skočiti i bez ikakvog problema doći ne ručak i čašu dvije. Samo da zna tko plaća.
Mnogi su bili uvjereni da će davne 2004. godine propasti karijera Severine Vučković. Radi svakako najgledanijeg filma hrvatske produkcije. Film je barem desetak puta više gledan od cijelo filmskog opusa Jakova Sedlara. Ali nije. Uzdigla se poput Fenixa, još jača. Bacali su blato na nju, i frajeri koji usahle pimpeke šalju ženama, i žene koje su se skidale u osami svojih soba i slale svoje slike frajerima, kao da su kod ginekologa. Onaj dio javnosti koji se iživljavao na Severini pokazao je svoju gadnu dušu. Sjećam se, u jednom društvu, jedna žena, iritantna, glasna, žena koju je bio glas da ima govornu manu, da ne zna reći ne, pri tome i loše čuje, kad joj ponudiš da sjedne, ona legne, bezobrazno je vrijeđala Severinu, govorila svašta. I onda sam je pristojno, biranim riječima upitao, bi li bila tako ljubazna da nam pokaže slike na svom mobitelu, pa da onda nastavi. Ona je zanijemila. Njen suprug je bio zbunjen. I onda je ona, shvativši iz mog pogleda, da ću ja opet ljubazno pitati, ustala i rekla Kasno je, idemo.
Nisam nikada bio fan Severine. Nisam slušao njenu glazbu. Ali, film sam pogledao. Čak nekoliko puta, jer nisam mogao odjednom pratiti svu akciju. Iskreno, film je bio odličan. Severina odlična, spontana. I to je to.
Moju teoriju je srušio Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluku kojom njezina sina vraća ocu Milanu Popoviću. A Severini ostavlja praznu dječju sobu. Odluka je to koja me uistinu nije iznenadila. Nije ni malo. Jer, naše pravosuđe, davno sam shvatio, i svakog dana se sve više uvjeravam, samo je servis parajlija, servis onih bliski HDZ-u, čak i u vrijeme kad je na vlasti bio SDP bilo je tako, jer su uzde pravosuđa bile u rukama pijanog kočijaša iz Bauerove. Ako nam je, a ja sam uvjeren da je, država posve krivo projektirana, onako nekako, nakaradno, onda je vrlo velik utjecaj tom dojmu upravo rak rana koja se zove pravosuđe.
Pravosuđe nam je socijalno osjetljivo. Brižno skrbi o tanašnim dušama bogataša, moćnika, tipova iz polusvijeta, čija se imena pojavljuju u sudskim zapisnicima, a suci pažljivo prelaze preko njih. Preko njihovih imena prelazi i odvjetništvo, ono državno, nježno kao da hoda po jajima svojim. Jerbo boli kad ti netko stane na jajca. Paze da ih ne dodirnu, da ih ne spomenu. Ako se i zabune, nema veze, suci će opet preći preko njih.
Bojim se i pomisliti kako bi to izgledalo da sam ja u njenoj koži.
Severina je napisala pismo. Ne znam koje sve pravne lijekove i te nekakve alate ona ima na raspolaganju, ali, uvjeren sam da ona neće stati. Jer je majka. Jer joj je sud oteo dijete. Dijete koje je izrazilo želju biti uz majku. Uz nju odrastati. Uz nju živjeti. Suci Vrhovnog suda koji su donijeli odluku kojom uzimaju dijete Severini i daju ga biološkom ocu, svojom odlukom preselili su se na nekakvu jahtu vezanu na sidro. I silovali Severinu. Bahato. Silom.
I ništa oni naučili nisu. Jer nisu sa mnom pili, nisu slušali moje pijano izgovorene riječi.
A oni su samo ništa. Prolaznici. Jer, ona će opet ustati, jača i žešća.
A suci će samo biti ružna krasta na licu Hrvatske.
Izbori za glavnog državnog odvjetnika jedinstveni su u svijetu!
