Kaže Peđa Grbin, Podržao bih Tomaševića za gradonačelnika Zagreba, ako ćemo maknuti Bandića.
Ovih dana iz svake limenke paštete, ali ono veliko pakiranje, iskače Peđa Grbin.
I jednoj ruci mu nož, a u drugoj komad drveta.
Pa hoda i nožem djelje drvo.
Radi ražanj, za zeca koji je u šumi.
A šuma je daleko.
Ova izjava, vrlo kratka, najviše govori o samom Peđi Grbinu.
Čovjek koji je četvrt stoljeća u politici, naučio puno nije o istoj. Idealan za bit predsjednikom SDP- a.
Osobno mislim, a tako misli nekolicina SDP-ovaca do kojih ja držim, da među tih desetak petnaestak tisuća SDP-ovaca, koliko ih sada ima, ne postoji NITI JEDAN koji bi mogao biti dobar predsjednik stranke.
Pa tako ni Peđa Grbin.
Ja uistinu mislim da SDP među desetak tisuća članova ili više, nema niti jednu osobu koja ima sve potrebne karakteristike za reformskog predsjednika.
Rezultat desetogodišnjeg kadroviranja je spektakularan.
Prenosim riječi jedne od najpametnijih osoba koja je ikada bila u SDP-u.
Dakle, Peđa Grbin nikako nije shvatio da je Tomislav Tomašević u biti samo prodavač magle, iza čijih zvučnih fraza, kao i iz fraza koje šibaju njegovi koalicijski partneri stoji samo zrak.
Ustajao i neugodnog vonja.
Bliskost gospodina Peđe i gospodina Tomislava nije slučajna, oni su vrlo sličnih karijera.
Nigdje realno nisu radili, cijeli život premeću iz šupljeg u prazno.
Od te dvojice, ali i ekipe iz MOŽEMO i vrha SDP-a zajedno, samo dvije godine, sedam mjeseci i osam dana staža više u realnom sektoru ima Bozanićev Kardinalski zbor.
Ekipa je to bistrih, ne odviše mladih ljudi koji naprosto popunjavaju prostor oslobođen odlaskom Sinčića, Pernara i Vladimire Palfi i njihovih jurišnika iz Živog zida s političke pozornice. Svima im je stran rad u realnom sektoru. Iskustva u realnom preživljavanju nemaju.
Ideje koje brani, konkretno Tomislav Tomašević, favorit političkog i ekonomskog analfabete iz Pule, naprosto ne piju vodu, one su samo opasne.
I ništa drugo.
Njegove teze o oprezivanju štednje, pokupljene od Katarine Peović, naprosto su smiješne. Nevjerodostojne.
Ono što Tomašević i njegovi koalicijski partneri žele je još gore – progresivno oporezivanje štednje što znači da će porez na veću štednju iznositi veći postotak.
Drug Tomašević, kojemu bi drug Peđa dao po dršku, naprosto ne zna osnovnu bit kapitalizma. Da je novac kukavica. Kad novac osjeti opasnost, on se seli. Bilo gdje iz ove vukojebine, makar i na Sejšele, daleko od dohvata Katarininih, Peđinih i Tomaševićevih šapa.
Ne znam, možda miljenik gospodina Grbina to i zna, ako je tako onda laže. Ako ne zna, onda je truba.
Ne znam što je gore. Što ga svakako čini kvalificiranim za bit kandidatom SDP-a.
Gospodin Tomašević bi udario porez i na štednju u vrijednosnim papirima. Što je vrlo prihvatljivo Peđi Grbinu. Znade li gospodin Tomašević da su vrijednosni papiri koje netko ima u vlasništvu udio u vlasništvu firme, bez fiksne vrijednosti, naprotiv, vrijednost dionica se mijenja iz dana u dan.
Sretni vlasnici dionica i sada plaćaju porez na dividendu, a po favoritu SDP-a za kandidata za gradonačelnika, porez bi se plaćao i na samo posjedovanje dionica. Što nas dovodi u zonu dvostrukog oporezivanja.
Gospodin Tomašević svakako, poput mojih unučića od nekoliko godina, misli da novac u banci stoji u trezorima i spava tamo.
Ko u trezoru Baje Patka. Na vlas isto misli i Peđa Grbin, s ražnjem u ruci. Oni blage veze nemaju da se taj novac ne skuplja u banci nego da se plasira u obliku kredita, na čemu banke zarađuju i žive od toga. Prema tome to što bi vi uzeli taj novac bankama u obliku progresivnog poreza, jedna je od najopasnijih ideja rođenih na ovom području. Od 1941.
Ta ideja bi u kratkom roku dovela do kolapsa cijelog sustava.
Jednoga dana kad na vlast u državi dođe Peđa Grbin uz pomoć Tomaševića i salonskih socijalista i jurišnika, oteti će štednju veću od 700.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 600.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 500.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 400.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 300.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 200.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će spustit granicu otimačine na 100.000 kuna.
Pa će tu lovu spičkat. Pa će im love falit. Jer ne znaju. Pa će uzet sve i to svima.
Onda će se netko sjetit, pa će Peđi iz ruku uzet ražanj (na početku teksta spomenut) i nabit ga nekom u dupe.
Evo, ovo je samo jedan detalj, koji pokazuje kakva je politička zrelost Peđe Grbina, koji nakon izjave o podršci Tomaševiću, a tu je i Zlatko Komadina, svakako javnosti MORAJU objasniti kakvi su njihovi stavovi o nakaradnim tezama gospodina Tomislava Tomaševića, kojeg bi oni podržali. Naravno da ne očekujem odgovor.
Jer oni ga ne znaju.
A vodili bi državu.
Imam i ja pitanja, za wannabe predsjednika.
Da ih ne pišem, ponoviti ću ih sada ovdje, na kraju članka. Jer, pitanja sam mu poslao pred otprilike dva mjeseca, a odgovora nema.
A pitanja su u stvari duboko reformska.
Jer SDP-u treba reforma, a nju svakako ne može ponuditi itko od vladajućih SDP-ovaca.
Ni Peđa Grbin.
Možda ćete pomisliti da branim Marasa, predsjednika najveće organizacije SDP-a u državi, kojeg su pretvorili u loptu za napucavanje.
Ma ne, nipošto, ali to što mu rade, nije u redu.
Možda je i zaslužio, ali oni su puno gori od njega. A to je već umjetnost.
Osim toga, da li ste primijetili, kako Marasu dobro stoji maska?
Ljepši je s njom!
