Ljetno je jutro
Čamac je izvrnut na bok, metar dva od mora. Kraj čamca mali stolčić, na šljunku mobitel u zrakoplovnom modu, maleni zvučnik, pot bevande, špatula, bruškin, nekoliko mrežica u koje su bili spakirani krumpiri, kanta s vodom.
Sunce je sjalo, ZZ Top je svirao, savršeno se uklapajući u zvuk struganja sviline što se nahvatala na dno čamca. Špatulom sam skidao sitne školjkice što su se nahvatale na kobilicu. Volim taj posao. Baš volim. Mozak na paši. A rezultat rada se odmah vidi.
Gurnuo sam čamac u more, nekoliko lokalnih džabalebaroša pomoglo mi je ugurati ga, hlača zavrnutih do koljena. Palim pentu. Čamac klizi, bešumno, siječe vodu. To volim. To obožavam. Sve to sam radio samo radi jedne stvari.
Da ide glatko. Ko voda ispod broda.
Ide glatko, ko voda ispod broda
Moja je to omiljena izreka. Premda logike nema. Voda stoji, a brod ide. Neka mi odmah oproste čitatelji koje smeta izraz voda, jerbo se radi o moru. Nipošto vodi. Ali bitna je rima. Ko i ono, o igri gnjurca, Da je bilo plime, bilo bi i rime.
Volim kad voda ide ispod broda. Jer ide sve bez problema. Da bi voda ispod broda išla, moraju se ostvariti preduvjeti, moraš brod očistiti, kao što sam i opisao.
U organiziranom društvu, u kojem ljudi rade svoj posao, za koji svaki mjesec dobivaju plaću, velika većina stvari ide ko voda ispod broda. Ljudi rade svoje poslove, samozatajno, redovito i vrijedno. Kad je tako, nisi ni svjestan da je sve to rutina. Rutina je kad se upali semafor na cesti, jer netko neznan brine o ispravnosti semafora, netko neznan održava vodove struje koju treći neznanac šalje u semafor. Rutinu razbijaju budale koje semafor upaliti ne znaju kako bi prešle cestu. Pa ih onda postave da budu ministri.
Stvar naprosto funkcionira. Jer ekipe neznanih rade svoj posao. Uvijek kad sam delegirao poslove ljudima, ako nisam dobivao povratne informacije znao sam da brod klizi po vodi, a da ja to ni ne trebam znati. Klizio sam zato jer sam uvijek odabirao pametne i sposobne suradnike, koji su pak izabirali takve svoje.
Oči nacije uprte su u propeler
Ovih dana cijela nacija prati napeto i sa zebnjom, upravo poput moje majke koja je nekad davno, u vrijeme nedjeljnog ručka napeto pratila Gradić Peyton, zbivanja oko nekakvog propelera, zabrinuto i sa zebnjom pratimo broj zaposlenih u nekakvom preduzećetu koje se zove ZTZ.
Jel još neki limar dao otkaz? Jel šloser Ivo dobio proljev ili mu je žena bolesna, pa on mora čuvati sina dok majka ne ozdravi? O tome nas izvještava tip odlične ratne povijesti, koji veze s upravljanjem sustavom nema, ali su ga postavili da upravlja. Hrabri ratnik razmišlja o harakiriju, jer sustav uspostaviti ne zna. Kraj njega stoji ministar obrane i pažljivo prati, važno kimajući glavinom, a u očima mu se vidi da ni kurca ne razumije što ovaj veliki ratnik, a loš direktor priča. U pogledu ministra obrane jasno se vidi, da ni zaposlene koji rade na tim nekakvim popravcima, pobrojati ne bi znao.
Ali nije njegovo da broji, on je ministar.
Ako si ministar, ne moraš znati ništa. Ako ti je šef Andrej Plenković. Važno je da slušaš
Andrej Plenković, svakako četvrtorazredni manager, koji se, kako je to i značajka četverorazrednih managera, okružio boranijom sklepanom s kolca i konopca, likovima izvađenih iz HDZ-ovog Bunara budala, nije uspostavio sustav. Nije napravio sistem. A učili smo nekad davno u školi Sine sistema haos.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Ako si ministar, ne moraš znati ništa. Ako ti je šef Andrej Plenković. Važno je da slušaš. Iskreno, čudi me, kako još nije uveo praksu da oko njega hodaju njegovi ministri s blokićem u ruci i bilježe njegove misli, kao što to čine u Sjevernoj Koreji. Možda zato jer neki imaju problema s brzim pisanjem, pojma nemam.
Kad narod budno prati što se događa s propelerom, kad narod zna koji je autolimar, koji je trebao postati avio limar, dao otkaz, kad narod budno prati imamo li šezdeset i osam ili sedamdeset i četiri bočice nekog lijeka, a trebali bi imati nekoliko desetina tisuća, onda to znači samo jedno.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD CITIRANOG TWITTER STATUSA
Cijela nacija s napetošću prati stanje popravka nekakvog propelera, broji radnike koji su dali otkaz.
Rutinske Stvari koje bi se trebale rješavati same od sebe.
To znači samo da sustav ne funkcionira.
I da Andrej Plenković i Mario Banožić trebaju otići.
Prvi. Na čelu kolone! pic.twitter.com/UE1wF1sjU6— Spectator (@SpectatorHR) August 12, 2022
Sistem nije uspostavljen. Voda ispod broda ne ide
Sistem ne da ne funkcionira. On ne postoji. Ne postoji jer na čelu dijelova sistema stoje ljudi kojemu je intelektualni napor pobrojati onih pedesetak zaposlenih u nekakvom poduzeću, ili pobrojati jebene bočice s lijekovima.
Sistem ne postoji zato jer je na čelu cijelog tog sistema četverorazredni manager, koji voli samo jednu stvar. Svoj odraz u ogledalu. Satima stoji pred ogledalom i divi se, vjerojatno i izgovara Are you talking to me?
Za ostalo ga nije briga.
Nije ga briga što je poluinteligentne budale postavio na mjesta koja barem pedeset platnih razreda nadmašuju njihove intelektualne kapacitete.
I zato, jer ne ide voda ispod broda, Andrej Plenković treba otići. Na čelu kolone, praćen svojom nesposobnom menažerijom.
