Na proplanku, livadi usred kamenjara, trava je spaljena od vrelog Sunca, usred ničega, samo pedesetak kilometara udaljenoj od mjesta gdje je Bog rekao Laku noć, nalazi se bunar.
Kruna mu sagrađena od opeke napravljene od ilovače, u koju su davno umiješali slamu. Kraj bunara je zabijen visoki stup, posivio od vjetra i kiše, na vrhu stupa rašlje, u koje je polegnuta debela grana dugačka pet šest metara, privezana lanenim konopom uz rašlje. Na jednom kraju grane o stari i ispucani konop obješena je kanta, limena, šupljikava. Na drugom kraju grane stari konopac.
Pravi starinski đeram.
Oko njega nekoliko koza i ovaca bezuspješno pokušavaju naći koju vlat trave. Pedesetak metara od bunara raste drvo, velike krošnje, debelog hlada.
U tom hladu smjestio se Branko Bačić, razdrljene košulje, grašci znoja presijavaju mu se na prsima. Niz ćelu se slijevaju potočići znoja. Dokono se izvalio, povremeno rukom tjerajući dokone muhe, koje eto, baš vole slijetati na njega. Tko zna koliko je vremena prošlo od kada je ovdje. Ili nije prošlo, jer možda je iz nekog razloga vrijeme stalo. Psuje u sebi, ma može i na glas, nema nikoga, nikoga da ga čuje, a i da ga čuje, ne bi razumio. Danas je njegov dan dežurstva. Sutra će netko drugi, valjda je red na Jopu, nije siguran. Bespomoćno gleda u mobitel, za divno čudo u ovoj vukojebini ima signal. Ali ga nitko ne zove, a rekli su mu da ne zivka bez veze, a i bateriju treba čuvati, daleko je večer i kraj smjene.
Godinama vodeći HDZ-ovci dežuraju pod tim jebenim drvetom, pazeći jednim okom na đeram. I ljeti i zimi, i za vrijeme jesenskih kiša i studeni koja se uvlači u kosti.
Jer, bunar je bitan. Bitan za opstojnost  stranke, bitan za državu, za njezin međunarodni ugled.
Bunar kojeg su stanovnici iz okolnih, daleko razbacanih kućeraka odvajkada zvali Bunar budala.
Na trenutak ga je prevario san, kada je zazvrndao mobitel. Pogleda, na displeju piše Andrej. Kakvo ushićenje. Uvijek se ushiti kada vidi da ga zove šef. Oduvjek, kao i nekada Ivo i Jadranka i Tomislav, a sada Andrej. Kad god ga se sjete, ponosno uzdahne, sluga je pokoran, oni to znaju cijeniti. Inače mu ne bi povjerili da dežura kraj Bunara budala, najveće dragocjenosti HDZ-a.

Bunar budala je krunski dragulj u kruni HDZ-ove vladavine.

Blag, ali pomalo nervozan glas s druge strane zakevče Halo Branko, jel ima muha? Znaš onu, na što slijeću muhe, hahaha? Branko pokorno kima glavom i sluša. Čuj, tu se stvari malo kompliciraju, ma znaš napadaju sa svih strana, napadaju Vilija, Banožića i onog novog kako li se samo zove, Dejan, Dinko, ma ne, Dalibor. Nije? Ne dragi Branko sigurno nije Dubravko, ma dobro i njega napadaju. Malo nam ponestaje ljudi za uzvraćat napade. Deder Branko, zagrabi iz bunara. Ali gurni tu kantu malo dublje, nemoj s vrha. Izvuci neku budalu tako da bude iznenađenje. Ali baš ono, pravu budalu. Petnaest minuta? Odlično, javi mi imena da znam pripremiti stvar. Čujemo se.
Ustaje Branko. Lijeno hodajući prema bunaru, rukom čupajući hlače koje su mu se od valjanja uvukle u guzicu, pa spusti kantu u bunar. U prvom izvlačenju izvukao je dvije budale. A ne, vi ste već bili. Stanite sa strane, pa kad nađem vratit ću vas u bunar. Ajmo dalje. Izvlačio je tako, kadli izvuče u jednom cugu tri. Gleda ih original budale. Prave, vidiš na njima s dvadesetak metara.
Brzo natjera budale koje su stajale kraj bunara, naravno budalasto se smiješeći, sretni što vide šefa svih budala, da se vrate u bunar.

Halo šefe, imam tri budale, original. Kako se zovu? Hrvoje, Ćipe i Vincent.
Da, razumim sve. Molim, ti ne razumiš mene? Dobro šefe, vozim ih u Zagreb, mogu početi igrati sutra, nije problem. Ako bude tribalo, sutra je Jopa na dežurstvu, ali nemoj zvati dok je on, napit će se, pa neće ništa izvaditi, nego će on sam doći u Zagreb.