Kad ste urednik u tako važnom portalu, kao što je Spectatorblog, morate uvijek biti spremni na iznenadna događanja. I trenutno reagirati.
Spletom okolnosti, ali sretnih, moram odgoditi objavu izv.prof.dr.sc. Viktora Gotovca, za ponedjeljak, jer je pristigao odgovor prof.dr.sc. Vedrana Đulabića, a ja sam obećao da će objave ići po redu. Abecednom. Prezimena.
Zahvaljujem profesoru Đulabiću na odgovorima, iz dva razloga, jer su jasni, da su pametni ne trebam ni pisati, jer sam pitao pametne ljude, one do čijeg mišljenja uistinu držim. Zahvaljujem mu na uskakanju i iz razloga jer je objava Gotovčevih odgovora prebačena na radni dan, a znam da SDP-ovci, oni s vrha, bumo rekli, profesionalni SDP-ovci, jedva čekaju pročitati što je napisao, pa će ih čitanje odgovora gospodina Gotovca ometati u svakodnevnom poslu, ispijanju kave i smišljanju morskih ideja.
Dakle, ispričao sam se, pa sada ide odgovor na moja pitanja prof.dr.sc. Vedrana Đulabića, redovitog profesora na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu.
Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
Prve riječi koje mi padaju na pamet kad razmišljam o socijaldemokraciji u Hrvatskoj danas su podjele, unutarstranački obračuni, bavljenje samima sobom i borba za fotelje i vlastit probitak. Od politika i ideja koje bi trebale imali socijaldemokratski predznak danas ne vidimo puno, vjerojatno zbog ovog prethodno navedenog. Također, socijaldemokraciji u Hrvatskoj fali seniora, ljudi s životnim, poslovnim ili političkim iskustvom koji bi zagovarali socijaldemokratske ideje i rješenja važnih društvenih problema u Hrvatskoj. Takvi ljudi više ne djeluju u javnom prostoru, a kamoli u strankama koje imaju socijaldemokratski predznak. Povukli su se iz javnog djelovanja i političko djelovanje i borbu za socijaldemokratske ideje prepustili ljudima od kojih velika većina nema kapacitet da te ideje komunicira u javnom prostoru. Početkom ove godine dogodila se reforma sustava socijalne skrbi koji je nakon dvadeset godina ponovno centraliziran, a nisam primijetio neku jasno artikuliranu kritiku i alternativu toj centralizaciji. Isto se sad događa s reformom zdravstva, i ni tu ne vidimo jasnu alternativu koja bi ukazala na štetnost centralizacije. Podsjetit ću da je decentralizacija u zdravstvu i socijalnoj skrbi provedena upravno u vrijeme prve socijaldemokratske vlade u Hrvatskoj na čelu s pokojnim premijerom Račanom. Često mi se čini da općenito u hrvatskoj politici ideje i vrijednosti nisu bitne, pa tako većinu političara iz većih stranaka mogu zamisliti u bilo kojoj stranci. Ti ljudi ne zastupaju ideje, već se brinu isključivo oko svojeg probitka, mogu biti u bilo kojoj stranci i zastupati bilo kakve ideje ako će im to donijeti karijerno avanziranje i neku iole unosnu političku poziciju. Mi smo, kao uostalom i cijeli svijet, već duže u ekonomskoj krizi i ne vidim da u politici u Hrvatskoj postoji netko tko zagovara pomoć radnicima i stanovništvu, a ne samo poduzetnicima. Pa čak je i neoliberalna Amerika dijelila financijsku pomoć direktno stanovništu kako bi se lakše nosili s krizom, a kod nas to nikome ni ne pada na pamet. Gdje su tu socijaldemokratska rješenja i alternativa aktualnoj vlasti? Takvih primjera je mnoštvo.
Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
Socijaldemokracija je svakako potrebna ne samo našem, već svakom društvu. Nju vidim kao eksponenta srednje klase koja živi prvenstveno od vlastitog rada, a ne od rentijerstva, krupnog kapitala i nekretninskog mešetarenja. Upravo je taj srednji društveni sloj koji i dalje živi od svojeg rada danas u najvećoj krizi. On se praktički topi. Njegov niži dio klizi prema pukom preživljavanju, dio čak i prema siromaštvu, dok njegov viši dio ide prema krupnom kapitalu, životu bez rada i postaje ono što bi se reklo „salonska ljevica“. Tako da je bazen ljudi koji u politici nose ideje socijaldemokracije sve prazniji, jer se njime zapravo nema tko baviti. Jedni se bore za puko preživljavanje od mjeseca do mjeseca, a drugi lagodno žive i zapravo više nisu socijaldemokrati. Njima socijaldemokratske ideje zapravo ne odgovaraju. Nema, dakle, personalnog, pa u krajnju ruku, ni intelektualnog kapaciteta koji će iznjedriti i artikulirati ideje i interese tog srednjeg sloja koji živi od svog rada, u javnom, jednako kao i u privatnom sektoru. S druge strane, u biračkom tijelu itekako postoji prostor za takve ideje koje promoviraju slobodu, jednakost, društvenu pravednost i solidarnost. Jedini je problem što nema umješnog, sposobnog i autentičnog glasnika tih vrijednosti i ideja. Da sumiram, socijaldemokracija je itekako potrebna našem društvu, ali pitanje je koliko u hrvatskoj politici ima socijaldemokracije. U tome je problem.
Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
U političkoj areni moraju postojati akteri na lijevom političkom spektru, tako da je u tom smislu svakako opravdano i neophodno postojanje stranaka sa socijaldemokratskim predznakom. One sigurno maju svoje biračko tijelo. Ono što tim strankama nedostaje, po mom sudu, je sadržaj koji bi pratio taj socijaldemokratski celofan i ljudi koji su taj sadržaj sposobni iznijeti biračkom tijelu na način koji im je razumljiv i prihvatljiv. Mislim da će uspjeh na ljevici polučiti onaj tko uspije animirati neaktivne birače s porukama koje će im dati neku nadu i tko će ih u konačnici izvesti na biralište. Evo nekoliko primjera. Trenutno je (ponovno!) aktualna priča oko zabrane rada nedjeljom. Gdje su tu socijaldemokratski političari koji bi jasno artikulirali vrijednost cijene rada i potrebe da se taj rad u izvanrednim okolnostima kao što su nedjelje, blagdani, i sl., plati duplo ili čak nekoliko puta više nego što je to slučaj danas. To je prava borba za vrijednost rada kojeg se sustavno omalovažava. To je izvrstan prostor za socijaldemokratsku politiku. Na snagu je stupio Zakon o visokom obrazovanju i znanosti koji liberalizira osnivanje privatnih visokoškolskih organizacija, koji degradira javno i pogoduje privatnom obrazovanju. Prepoznaje li to netko iz stranaka sa socijaldemokratskim predznakom to kao problem i nudi li jasnu i glasnu javnu kritiku i alternativu? Naravno da ne kad je Vlada predvođena SDP-om bila ta koja je pokrenula outsourcing u javnim službama?! Tu se vraćam na nedostatak vrijednosti kod političara, jer kad znaš koje su ti temeljne vrijednosti onda nije toliko teško zauzimati političke stavove u vezi tekućih i svakodnevnih pitanja ni formulirati javne politike koje će artikulirati te vrijednosti. Kad znaš koje vrijednosti te vode lakše je donijeti odluke i formulirati politike. Bojim se da je tu najveći problem hrvatskih stranaka sa socijaldemokratskim predznakom.
Biografski podaci
Prof. dr. sc. Vedran Đulabić, redoviti je profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu na poslijediplomskom studiju upravno-političkih znanosti. Magistrirao s temom Upravni aspekti regionalne politike, a doktorirao na temi Utjecaj institucionalnog okvira regionalne politike na regionalnu samoupravu. Tijekom studija bio demonstrator na Katedri za upravnu znanost, dobitnik dekanove nagrade, kao i stipendije Sveučilišta u Zagrebu za najbolje studente Sveučilišta.
Sudjeluje u izvođenju nastave na pravnom studiju i studiju socijalnog rada, te na stručnom preddiplomskom i specijalističkom studiju javne uprave i stručnom poreznom studiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sudjeluje u nastavi doktorskom studiju Javno pravo i javna uprava Pravnog fakulteta u Zagrebu i na specijalističkom poslijediplomskim studijima Javna uprava i Upravljanje gradom koji se izvode u okviru Centra za poslijediplomske studije Sveučilišta u Zagrebu, te preddiplomskom studiju Vojno vođenje i upravljanje. U okviru Erasmus programa za nastavno osoblje boravio je na Fachhochschule für öffentliche Verwaltung NRW (Koeln, Njemačka).
Koautor je nekoliko udžbenika i knjiga (Upravna znanost – javna uprava u suvremenom europskom kontekstu, 2014., 2022; Legal Remedies in Administrative Procedure sin Western Balkans, 2016., Decentralizacija, 2011.; Javna uprava – nastavni materijali, 2006.), a 2007. je objavio samostalnu knjigu Regionalizam i regionalna politika. Pored toga, objavio je preko pedeset recenziranih znanstvenih radova, te isto toliko stručnih radova, prikaza, komentara i drugih stručnih tekstova. Sudjelovao je na preko sedamdeset znanstvenih i stručnih konferencija i okruglih stolova u Hrvatskoj i inozemstvu posvećenih javnoj upravi, lokalnoj samoupravi, regionalizmu, fondovima EU, upravnom kapacitetu za pristupanje EU, modernizaciji zakonodavnog procesa, itd.
Od listopada 2005. izvršni je urednik, a od siječnja 2022. i glavni urednik znanstveno-stručnog časopisa za teoriju i praksu javne uprave Hrvatska javna uprava iz Zagreba, a od siječnja 2011. kad časopis unaprjeđuje koncepciju i mijenja ime postaje pomoćnik glavnog urednika časopisa Hrvatska i komparativna javna uprava (status A1 časopisa kod MZOS). Od listopada 2008. glavni urednik biblioteke Priručnici za stručno usavršavanje, a od 2021. i biblioteke Znanstveni zbornici koje izlaze u okviru Instituta za javnu upravu iz Zagreba.
Sudjelovao je u pregovaračkom timu Republike Hrvatske i EU u okviru poglavlja 22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata te na različitim znanstvenim i policy projektima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, Ministarstva uprave, ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, Pravnog fakulteta u Zagrebu, Grada Zagreba, Europske unije (CARDS, PHARE, IPA), OECD/Sigma inicijative, Regionalne škole za javnu upravu (ReSPA), Svjetske banke, programa COST EU, gradova i općina u Hrvatskoj, kao i bilateralnim projektima sa Francuskom i Slovenijom. Projekti su realizirani u Hrvatskoj i inozemstvu te su posvećeni modernizaciji i europeizaciji različitih aspekata javne uprave, poput modernizacije i pojednostavljenja upravnog postupka, jačanja upravnih kapaciteta za regionalni razvoj, funkcionalnog pregleda tijela državne uprave, poboljšanja odnosa građana s tijelima javne uprave, procjene upravnog kapaciteta zemalja potencijalnih kandidatkinja za članstvo u EU, itd.
