Sunce je peklo
Bilo je opako vruće tog ljeta sredinom osamdesetih. Fina prašina lijepila se na cipele dok sam koračao tvorničkim krugom, košulja se izdajnički lijepila o leđa, otkrivajući ogromnu mrlju znoja. Radnici u prolazu pozdravljali su me, neki nasmiješeno, neki mrko i nadrkano, a neki su se gradili da me ne vide. U zraku je visjelo pitanje Diša, hoće li biti lova? Ma da je samo visjelo, svaki od njih me pitao. Oni bezobrazniji nisu ni pitali hoće li biti, nego kada će biti.
Pogrešnim tumačenjem nekakvog zakona, u cijeloj Hrvatskoj prilikom obračuna plaća, radnicima je obustavljan veći iznos i to dulje vrijeme i plaćan u proračun.
Pa je izdan nalog da se ta sredstva vrate radnicima, iz proračuna. Nalog je izdan, objelodanjen na televiziji i na radiju, novine su danima papagajski o tome drobile i razvlačile temu.
Nalog je izdan, ali lova nije vraćena iz državne kase na račun poduzeća kako bi mogla bit isplaćena. Kome?
Pa njima, radnicima. I meni.
Ogroman oblak neizvjesnosti se navukao, a da sjenku nije radio, naprotiv, bilo je još više vruće. Kolektivni godišnji odmor samo što nije počeo, počinje odmah nakon plaće i isplate K15. Povrat love sjeo bi nam kao budali šamar. A nije bilo ni malo, prosječno oko dvije neto plaće po radniku. Tri plaće u jednom mjesecu, nije loše.
A love nema i nema. Financijski direktor danima se ne javlja na telefon. Ne izlazi iz kancelarije. Ne žica cigarete, nego mu ih musteri nose u kancelariju. Sve radi te jebene love.
Onda je zadrndao crni bakelitni Iskra telefon, tajnica se pojavila na vratima i samo kratko rekla, Imate sastanak na općinskom komitetu. Za petnaest minuta. Lova.
Općinski komitet
Desetak godina stara zgrada općine. Ured sekretara općinskog komiteta. Spuštene žaluzine u velikom i lijepo namještenom uredu skrivale su prljave prozore. Dim se mogao nožem rezati. Desetak ljudi za ogromnim stolom, sve ih poznajem, direktori iz tog kako se voljelo govoriti Industrijskog bazena Žitnjak. Svi na hrpi. Kimanje glavom, kava, vrč mlake vode na stolu.
Drugovi i drugarice Ana, posebno se obratio jedinoj sretnici među nama, situacija vam je poznata. Odlukom Izvršnog vijeća, uz preporuku Komiteta, radnicima bi se trebao vratiti novac koji je pogrešno obustavljan. Ali novaca nema. Pa lijepo vratite radnicima pare iz vlastitih sredstava, a mi ćemo nastojati to namiriti vam kasnije. Bilo bi jako dobro da taj novac uplatite odmah.
Tišina. Samo zveckanje šalica kave, škljocanje upaljača. U polumraku gledam ta lica. Drugarica Ana, najmlađa među njima, starija od mene desetak godina. Sve prekaljeni vukovi, tipovi koji vode ogroman poduzeća godinama, neki i desetljećima. Ljudi o čijoj jednoj riječi ovise sudbine radnika. I njihovih obitelji. I svi šute.
Uvijek se nađe neka budala
Onda začujem glas. Šokiralo me kad sam shvatio da je strašno sličan mom glasu. I govor i dikcija.
Kako to miliš Luka, nastojati namiriti? Sredstva su nam oduzeta greškom, mi s time nemamo veze. Obaveza je na državi. Ne na nama.
Svi šute, zadovoljni da se našla budala koja će staviti glavu na panj. Luka me pogleda i prosikće: Bio sam jasan, vratite ljudima novac.
Da, Luka, bio si jasan, nitko te nije pogrešno shvatio, ali si krivo rekao. Mi nismo novac uzeli, nego vi, drugovi iz nadgradnje, pa ga vi vratite.
Udario je dlanom o stol, šalice su zazvečale. Vrati pare.
Pogledao sam, ruka mi pridržava bradu i odjednom, udaram laktom o površinu stola. Evo ti kurac. Novac ćeš vratiti ti. Država. Jedva sam skupio pare za plaću i K15, ja znam što ću napraviti. Podijeliti ću zastave, Titove slike i zvati Ivicu da mu dolaze pred Kockicu. Pa nek novac ne da.
Vukovi i dalje šute. Puše, srču kavu s olakšanjem, jer budala je rekla što su oni mislili, a nisu se izložili.
Sjedam u Stojadina, nadrkan i lud. Autom dolazim skroz do vrata ureda, ulazim da me tko ne pita kad će lova.
Sutra ujutro, na vratima financijski direktor, izašao je iz samoizolacije. Grabi moje cigarete sa stola, pohlepno uvlači dim, žmiri. Stoji tako minutu, gušta u cigareti koju nije kupio. Nikada ga nitko vidio nije sa svojim cigaretama. Pušio je cigarete marke Žicam.
I Croatia i Dijamant i Drina i Morava, i Partner i 57 i Stoša i Opatija, a boga mi i Dunhill, sve je imalo prolaz.
Ide lova. Platili su jutros. Gleda me, bore oko očiju skupile se, pa prošapće Luka ti to neće oprostiti. Prijetio si mu Račanom. Zvao me je jučer popodne.
Tako je bilo nekada, kad su se drugovi iz nadgradnje pačali u sve i svašta, a da su pri tome bili stručnjaci ni za što.
Specijalisti nizaštologije.
Prošla su desetljeća, a i dalje se tipovi koji u životu pizdu zdene vode zaradili nisu svojim radom, svojim rukama, svojim mozgom, pačaju u sve i svašta, ljudi koji ne razumiju bit rada, odgovornost direktora, poduzetnika, vlasnika poduzeća. Podmeću nogu prodavanjem šupljih priča, pričaju o obavezama prema državi, prema radnicima, kao da to poslodavci ne znaju. Pričaju o potrošačkim košaricama, kao da ne znamo da je sve poskupilo. Pričaju o skupoj državi, a grebu se o njene jasle.
A poduzetnici i poslodavci svojim radom i radom svojih radnika moraju nahraniti stoglavu aždaju koju iz milja zovemo Država, a moraju isplatiti i plaće radnicima, za divno čudo, jer radnik neće raditi ako nema plaće.
Sve ovo pišem, jer sam u arhivi našao uradak. Meni najdraži uradak koji je objavljen na ovim prostorima, čak od proljeća 2004, na ovamo.
