[ez-toc]

Napušteni dvorac

Na visokom brdu, usred šume nalazi se zamak. Debelim i čvrstim zidovima opasan. Visoke kule uranjanju u opkop punjen vodom, trava oko zamka narasla je, odavno nije košena, pa se staza koja vijugavo vodi prema zamku, jedva vidi. Nekada duboki kolotrazi nastali od čestog prolaza ljudi i vozila, nestali su, zarasli u travu i drač.

Trošan drveni pokretni most, sa sasušenim od vjetrova, kiša i vremena istrunulih dasaka, ne odaje baš povjerenje da bi se rijetki prolaznik olako upustio u avanturu šetnje tim daskama i ulaskom u dvorac.

Hrđava kovana rešetka, iskovana čvornovatim rukama radnika, koja brani ulaz u dvorac, na pola je podignuta. Pred dvije ili tri godine nisu je mogli podići, pa su iz susjednog sela jedva izmolili nekoliko konja i starog traktoristu koji je upregnutim konjima i brektavim Zetorom dvadesetpeticom jedva uspio podići rešetku uz užasnu škripu.

Rešetku su podigli taman da vlasnik dvorca, vrlo visok čovjek, može ući bez saginjanja.
A nekada su u dvorac ulazile čete vitezova u sjajnim oklopima, na bijesnim konjima, ponosno držeći oštra koplja usmjerena prema nebu, ponosno, praćene sviranjem trublji i pucnjima topova s zidina dvorca. Zhukovi kopita odzvanjali su dvorcem.

Topova odavno nema.

Skinuli su ih, jerbo, stari oružar je drhtavim glasom objasnio da ih treba skinuti, da se od njihove težine ne bi srušile debele zidine, jer je cement u zidovima isprala kiša. Odveli ih u nedaleku ljevaonicu u Veliko Trgovište i izlili ih, kad su platili lijevanje i prodali broncu, nije im ostalo ništa.

Bio sam davno u tom dvorcu.

Pred puno godina bio sam tamo. U dvorcu. Dolazio sam često

Sjećam se blistavo popločenog dvorišta koje je odzvanjalo pod kopitima potkovanih gizdavih konja. Cika djece, glas putujućeg trgovca Siniše koji je lažljivo kićenim riječima hvalio svoju niškoristi robu izloženu na drvenom banku.

Cirkuski žongler Tonino, majstorski je bacao po nekoliko čunjeva u zrak, spretno ih lovio i klanjao se okupljenoj svjetini ne bi li uhvatio koji cekin. Djeca su sretno pljeskala ručicama kada im je namigujući davao male staklene pikule. Onda je odlazio, jer živio je u nekom drugom kraljevstvu, a znali su da će doći, jer jedino u dvorcu su se istinski divili njegovim majstorijama i nagrađivali ga cekinima. Djeca su plakala i pitala pred spavanje majke, kada će doći Tonino? Koji Tonino pitale su majke? Onaj žongler i cirkusant. Tonino Pikula.

Preko cijelog dvorišta bio je razapet konop, žonglerica Biljana, spretno poput mačke, prelazila je visoko iznad njihovih glava, podizali su ruke ne bi li je dodirnuli, ali nitko nije mogao ugroziti njen hod. I uvijek iznova, praćena zavidnim pogledima svjetine.

U jednom kutu dvorca, pokrivenom debelom lozom, u debelom hladu nalazio se ogroman kotao, kuhar s bijelom pregačom, pošpricanom hranom, miješao je čobanac, omiljeno jelo stanovnika dvorca. Za stolovima u debelom hladu sjedili su muškarci i igrali belot. Sa strane, uvijek na istom mjestu, stajao je jedan muškarac, ogromnog trbuha, odjeven u široku halju koja je sezala skoro do poda, samo su bosa stopala u sandalama provirivala ispod ruba halje. Nitko nije znao tko je on, netko je jednom davno rekao da je on svećenik. Valjda radi halje, velikog trbuha i sandala na bosim nogama i ljeti i zimi. Uvijek je šutio, ponekad prozborio, govorio je sporo. Svjestan važnosti svojih riječi. Kao da želi da se njegove riječi što bolje zapamte. U stvari, od društva uz kotao, nikada ga nitko nije čio govoriti, osim kuhara, a i to je bilo samo Molio bih još jedu porciju, ili, molim vas malo soli. Pop Ivan, tako su ga zvali.

[warning]Na najvišem tornju, na visokom jarbolu oduvijek se vijorila crvena zastava, a na njoj upisano ime plemićke obitelji. Tri slova. Tri slova od kojih se ledila krv u žilama njihovih dušmana.[/warning]

Davno je ta zastava vladala cijelim kraljevstvom, da bi sada isprana zastava mlohavo visjela, neuredno omotana oko jarbola. Boja je posvijetlila od kiše, vjetra i sunca, slova su izblijedjela, nekad zastava od koje su strepili svi neprijatelji, od koje im se ledila krv u žilama, postala je isprana krpa.

Drhtavim glasom pojašnjava da je on čuvar dvorca i njegovog imena i da ne može svako ući u dvorac pod njegovu zaštitu. Nije niti on, niti malobrojni, vrlo malobrojni stanovnici nikakva šlep služba iza koje će se skrivati razna klatež i sitnež.

Evo dragi moji.

Slika dvorca, sa svim zvukovima, igrom Sunčevih zraka na listovima brajde iznad kuhareve glave, Pop Ivan, prevarantski trgovac Siniša, sve to mi se pojavilo u mislima u samo jednom trenutku dok sam čitao izjavu Peđe Grbina u Nacionalu.

Pa neću.

Odavno u svojim prvim redovima SDP ima samo gubitnike, ljude koji nisu pobijedili nigdje, koji živo od stare slave. Osim pelivanke Biljane.

Kako je propao rokenrol

I zadnjeg viteza su se riješili

Čovjek koji je po prirodi borac, čovjek koji više nego dobro živi od svog rada, čovjek pobjedničkog mentaliteta, Mladen Kešer, izmaknut je u stranu. Bez pomoći stranke umalo je pobijedio nepobjedivog Korena. A da stranka prstom nije makla. Načelnik općine koji je došao na njegovo mjesto, dao je nakon dvije godine ostavku. Jer više ne može. Jer je to teško. Ma nemoj.  Načelnik b i bio idealan stanovnik napuštenog dvorca.

A možda i posljednji vlasnik dvorca koji se raspao, zidina s kojih su da se ne bi srušile skinuti topovi, priča o ponosu.

I političkom kapitalu.

Čovjek koji zabija zadnji čavao u lijes priča o budućnosti.

Koje nema.