Sve više sam uvjeren da je predsjednica umjesto ovog nepregaženog (za sada) Radeljića trebala angažirati Avu Karabatić.
Bilo bi puno pametnije, kako god pogledaš!
Novoizabrana specijalna savjetnica Mirjana Znakovitog Prezimena Hrga, povukla je potez.
I povukla Predsjednicu direkt u sred septičke jame.
Prema tome, ugodna fotelja, kvačica na nos, pa što bliže rubu kenjare i gledati kako se Predsjednica koprca.
U septičkoj jami u koju su je gurnuli.
Dakle, u Narodnim novinama (tiskovini koja je podnijela neviđene svinjarije, počevši od Zakona o privatizaciji pa nadalje) objavljeno je:
Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članaka 2., 3. i 20. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, a na prijedlog Državnog povjerenstva za odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović donijela je odluku da Tanju Belobrajdić, književnicu iz Vukovara, odlikuje Redom hrvatskog trolista „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“
Ta odlikovana je žena koja piše knjige, pa je za njih i dobivala nagrade, pa je Za roman „Crni kaput“ (objavljen 2015.) primila je nagradu „Slavić“ koju Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje „za najbolji knjiški prvijenac“, a ista joj je organizacija podarila i Povelju uspješnosti „Josip i Ivo Kozarac“. Za sljedeći roman, „Žena moga muža“ (2017.), također je okićena nagradom „Josip i Ivan Kozarac“.
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović 2016. ju je imenovao članicom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva.
Međutim, u odluci o dodjeli priznanja stoji da je odlikovanje dodijeljeno citiram „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“
Dakle, žena je prije nego što se prihvatila pera jurišala na bunkere, bacala bombe, obarala MIG-ove. Pa je dolila priznanje.
Međutim, da li je tome stvarno tako?
Jer, na primjer kazuje izvjesni Mirko Babić o ratnom putu književnice:
Svi smo morali da skinemo hlače i pobacamo ih na bodljikavu žicu koja je okruživala zatvorsko dvorište. Morali smo skakati da ih dohvatimo, a čuvari bi nas dotle gađali mlazom vode pod ogromnim pritiskom, iz vatrogasnih šmrkova. To bi nas oborilo na pod, guralo po podu ili zalijepilo za zid.
Dotle bi Tanja Duić, supruga zapovjednika Lore Tomislava Duića, prikupljala komade lomljene opeke i drva, palice od drva… toga je uvijek bilo u blizini, pored stepeništa. Uživala je gađati nas dole po nogama i kada nas je gonila da trčimo, da nosimo jedni druge… Također je dok smo bili na krugu pucala iz pištolja na nas, odnosno pored nas.“
Iz svjedočenja Mirka BabićaObično trčiš u krugu, a ona puca iz pištolja, ili udara palicama, držalicama, nasadima raznim, komadima cigle, opeke… pa te onda dolje – mi goli, bosi – udara po nogama, po cjevanicama... To su strašni bolovi, onako ispaćene…
I onda joj ni to nije dosta bilo, nisi još došao u ćeliju, kad evo je opet: ‘Izlazi! Izlazi!’ ponovo da te tuče na hodniku. Uhvati te, tuče, kad nekoga dovede pita ga: ‘Hajde, kojega ćeš četnika?
O svemu tome svjedoči izvjesni Vaso Deretić, koji nipošto nije rođak onom drugom Vasi:
Meni je odvalila nokat, i danas se vidi, tukla po rukama i gasila mi cigarete po rukama. Još imam ožiljke od nje što su ostali. I onda stanem maltene kao pas na koljena i na ruke, a stražar kaže ‘ako se mrdneš otkinut ću ti prste’. I onda ona, upravo Tanja Duić, uzme pendrek i bije me po bubrezima dolje. Bije do te mjere dok me ne onesvijesti. I ponižavala me verbalno, nema što mi nije govorila, kao ‘Čedo, bi li silov’o?’“
Dugačak je popis svjedočanstava o zvjerstvima koje je žena zvijer radila zarobljenicima u ratnom logoru Lora.
Teško mi je čak i kopirati ih, jer sam istinski zgrožen, kao borac iz Domovinskog rata.
Kakav to lik moraš biti da bi ljudima na koži gasiš cigarete. Da ih nemoćne i vezene tučeš po cjevanicama?
Kakvo to društvo mora biti da izabere vođu koji/koja će upravo te koji gase cigarete, tuku vezane, odlikovati za citiram „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“
A gdje su zasluge moga frenda Zdravka koji je sa zoljom u rukama istrčao pred tenk i uništio ga zadnjim projektilom upravo kada je on nakanio ispaliti smrtonosnu granatu u kuću u kojoj nas je bilo trideset i četvero?
Zdravko je dobio kurac.
Vratio se u poduzeće koje više nije postojalo, jer ga je kupilo neko govno za deset tisuća maraka i rasprodalo sve za petsto tisuća.
Zdravko nije palio čikovima organe nikome.
I zato nije dobio taj kurčevi trolist koji je resio avione NDH pilota, a koji je eto sada priznanje koje besprizorni dodjeljuju besprizornima.
U besprizornoj državi!
