Puno je razloga zbog kojih ne vjerujem Andreju Plenkoviću. Ne želim navoditi razloge, kao što većina od vas ne želi navoditi zašto mu ili vjeruje ili ne vjeruje. Ne vjerujem niti ekipi oko njega, smatram ih lošim društvom koji svojim djelovanjima i maksimalno uloženim naporima čine Hrvatsku lošom državom. Na žalost, u tome su poprilično uspješni, jer im u tome pomažu, nesebično i marno sve institucije države.
Andrej Plenković je nakon objavljenih izbornih rezultata, samozadovoljno i samouvjereno, podrugljivo gledajući u kamere, u naše domove, izjavio:
Stvari su došle na svoje mjesto, Hrvatska je zaplavljena.
Poplaviti se može i od bubetanja. A bubetaju nas već trideset i pet godina. Pa smo plavi ko šljiva.
Kakav je to bio bolni trenutak. Možda čak i ne radi njegovih riječi, koliko radi podrugljivih i sladostrasnih pogleda polusvijete koji se naslagao oko njega. Bilo je tu i europarlamentarnih posvuduša, do ministara, pa propalih izbornih kandidata. Uglevnom društvo koje pristojan čovjek ne želi sresti u životu.
A Plenković je, prvi puta od kad ga pratim, rekao istinu. Stvari su došle na svoje mjesto. Došle su nakon apsolutno najprljavije predizborne kampanje, a po svemu sudeći i nakon najprljavije provedenih izbora i brojanja glasova.
Sav taj gnoj, sav taj nemoral, podmetanja, sve petljanje pravosudnih organa, monstruozne odluke Ustavnog suda, sve to je pomoglo.
Da stvari sjednu na svoje mjesto. U đubrenicu koja vodi u septičku jamu.. Jer mi smo društvo koje živi u moralnoj septičkoj jami. Svaki izbori su samo privid, nevješto prikriven, života na svježem zraku. Na ovim izborima skrivanja nije bilo. U samo dva mjeseca desilo se svašta. Od Nobilove akrobacije oko osnivanja političke stranke, nakon što je podnio kaznene prijave oko ekipe iz MOŽEMO!, da bi sad ispalo da je neimenovana osoba N.N. cijelu situaciju oko osnivanja stranke krivotvorila, napisala Zapisnik s Osnivačke skupštine, nabacavši u njega mnoge čestite ljude koji pojma o tome imali nisu. Pa hapšenja Mile Kekina radi stvari po kojoj se inače ne hapsi, pa puštanje na slobodu. Svakodnevne izjave Glavnog državnog odvjetnika koji je bio u medijima bio češće nego Pernar s onom nekakvom gadnom pornošojkom s kojom reklamira svoj porno uradak. Do sad je jebavo građane u mozak, a sad taslači ovu kaj ima kriva usta ki Frendžou. Pa Hipodrom. Pa konji nestali, pa ih ima pa ih nema. Ali nema čuvara, ali su plaćeni. Da stoje na nevidljivim položajima. Pa kaznena prijava za brojne donacije grada Zagreba kojima se pomažu razne udruge nezapamtljivih imena, nekakvi kontejneri, te nekakve međukvartovske pizdarije, te nekakvi multi mediji, te nekakvi mlatimudani, ali svakako se pomažu i umjetnici pred kojima je budućnost.
Zagreb je kulturan grad. kad seljaci iz drugih gradova shvate da je ovo istinska umjetnost, onda ćemo možda imati šancu.
Podmetanja kandidata drugim kandidatima. Plaćanje glasova dvadeset Eura herojima. Jer što su građani Grada heroja? Pa heroji. A iz iskustva znamo, kad nekog prozovu domovinskog rata, da je lova u pitanju. Ne postoje heroji Domovinskog rata koji su prosječnog životnog standarda. Pa nisu zato išli u rat, ili dali se proglasiti herojima.
Ulicama Zagreba su bauljali ružni atavizmi prošlosti. Lovrić je iskakao iz svakog grma, spopadajući me, a ja sam se samo zapitao, Zašto Ti Ivice nisi sada u zatvor? U onom istom u kojem je, po svemu sudeći, Mile Kekin utrpan bezveze, jer, možda je Turudiću dopizdila sve više monotona Kekinova muzika, pa mu je zatvaranjem želio dati kreativni poguranac.
Bez poguranca ostao je Esdepe. Svaka budala je mogla izračunat pred prošle parlamentarne izbore da bi SDP mogao osvojiti petnaest do dvadeset glasova. Plafon. Više nipošto ne. Ondak je onako ležerno, ko da ga se to ne tiče, Zoran Milanović izašao iz zone komfora. SDP je na izborima osvojio preko četrdeset mandata. Dvadeset mandata, dvadeset guzica koje su se utrpale u Sabor su Milanoviću na brk. Dvadeset guzica je u Saboru zahvaljujući Milanoviću. Sad su saborski zasptupnici, ali, naravno, opet samo guzice.
U toj kampanji, parlamentarnoj, SDP nije kurcem mahnuo, a kamo li što odradio. Čekali su u okolnim kafićima da Zoki odvergla o Turudiću, O Šeparoviću, da malo odjebe Butkovića, Spomene Plenkovića, sjedne i ode dalje, pjevati istu pjesmu. Ne znam jel mu je i onaj kaj ga vozi uopće bio SDP-ovac. Njemu SDP nije trebao. A SDP-u je zoran bio dašak života. Jedino su bili aktivni na mrežama lijepeći statuse Go Zoki Go, i svi su čekali samo jedno, da im dobar rezultat padne u krilo. Ni krivim ni dužnima. I rezultat im je pao. Idealan. Guzice i guzičari u Saboru, a vladat ne moraju. Nit pameti nit odgovornosti. Samo sreća. Milanovićevom zaslugom. Onda su nakon dva katastrofalna predsjednika, Bernardića i Grbina, odlučili izabrati trećeg. Koji će po razornosti nadjačati obojicu zajedno. Izabrali su liblinga i favorita Pantovčaka, točnije Zorana Milanovića, Sinišu Hajdaša Dončića. Njegov izbor samo je potvrdio moje dugogodišnje uvjerenje, da je Zoran Milanović totalni dibidus kad je u pitanju izbor ključnih kadrova.
Predsjedničke izbore SDP je obavio jednako kao i parlamentarne. Dali su lovu Milanoviću, financirali su kampanju, imenovali par ljudi u nekakav stožer i to je bilo to. Osobno sam bio prisutan na Cvjetnom trgu prilikom Milanovićevog druženja s građanima, Dragovanovom pitanju upućenom Brankiću, Kolariću, pa gdje su ti članovi? Čekali su da pobjede. U birtijama i bauljanjima po Adventu.
Milanović je izabran. Novoizabrani predsjednik SDP-a euforično je proglašavao premoćnu pobjedu Zorana Milanovića pobjedom SDP-a, istog onog koji na Cvjetni plac nije došao.
Članovi SDP-a su ko poskok u mom masliniku.
Znam da je tu, ali se dobro sakrio!
Došli su Lokalni izbori. Zoran Milanović pokazao je da nema ni približno toliko kondicije koliko je ima Marija Selak Raspudić. Pa se lijepo zatvorio na Pantovčak i svakog dana provjerava jesu li oba pauna na broju. Jedan dva, jedan dva. Povukao je ručnu. Pustio SDP niz vodu. To puštanje u vodu pomoglo je dijelu članova SDP-a da shvate da su na izborima izabrali mućak. Ne mogu reći da nisu znali, svi su oni dugo u politici, a Siniša Hajdaš Dončić ima vrlo dug politički staž. Puno dulji je onaj dio proveden u SDP-u od onih nekoliko godina provedenih u HDZ-a. Samo par dana prije izbora, čovjek je ničim izazvan pred kamerama ispalio, biti ću predsjednik Vlade u dva mandata, a poslije može doći neka ženska. Uistinu imam problem s tumačenjem (samom sebi) njegovog nesuvislog blebetanja. Prvo, nisam siguran, to, s ta dva mandata, jel to on nama prijeti, prijeti još gorom budućnošću, ili nas blagovremeno obavještava da ako možemo odemo. Ili da se pripremimo pa da svakako budemo na glasalištima u slijedeća dva ciklusa, pa da ga spriječimo u tome. Kaj je to s tom ženskom, koju je odredio kao nasljednicu. Jel misli da je on prijelazni oblik od muškarca prema ženi?
Taj Siniša je meni antipatičan tip, pseudo duhovit, kojem ne vjerujem ni malo.
Tip koji se nada da će nas voditi.
Da će preuzeti vodstvo nakon antipatičnog tipa, pseudo duhovitog, kojem ne vjerujem ni malo.
