Prošao je rukomet. Fantastičan uspjeh poprilično pomlađene reprezentacije. Srebrna medalja srebrnog sjaja. Samo čekam da mi neka budala spomene zlatni sjaj. Ali za sada ništa. Nije to nogomet. Tamo smo uvijek najbolji. A moj Hajduk je uvijek prvak. Sve ej to odlepilo od stvarnosti.
Rukomet je za sada zatvorena priča, najviše bi me veselilo da klinci poneseni ushitom zbog uistinu blistavih igara, dobiju volju, pa da školskom igralištu napucavaju loptu. Rukom, ne nogom. To bi bio pravi uspjeh. Kad ekipa odličnih sportaša svojim nastupima povuče nove i nove ljude za sobom, da se stvaraju novi rukometaši. Sportaši. Težak je rukomet sport. Fizički užasno naporan, grub. Drugo mjesto je tim više velik uspjeh, ne treba ga umjetno povećavati zlatnim sjajem, jer, zlatni sjaj je godinama rezerviran za Dance. Jedino što se može prigovoriti, ali ne rukometašima, nego njihovim roditeljima, da su izrodili ovako dobru momčad u krivo vrijeme. Jer, vrijeme je za Dance. I moš se slikat.
A ta europska sredstva za povlačenje izložena su u nekom drugom, europskom dućanu na regalu samo za bokce.
Cijene paštete su fiksirane. Bogečki regali se slažu. Uspjeh je to ogroman. Kupovat ćemo robu za koju nam Plenković garantira da neće biti preskupa, pa ćemo bogato živjeti s petsto eura, ko maharadže.. A Plenkoviću se, kao što se zna, jako vjeruje. Naročito u redakciji Spectatorbloga. Život će nam biti ljepši. Em jeftini pašteta i đumbir, toalet papir višeslojni marke No passaran da prst ne prolazi, em spoznaja da je Hrvatska, kako je to s velikom pompom i velikim ponosom objavljeno neki dan, povukla najviše sredstava iz fondova EU. U svijetu. Povlačimo sredstva energično i strastveno, jače što susjedova Kristina povlači lajne ili ona susjeda radodajka Katica iz zgrade preko puta, što poštare za pimpeke povlači..
A ta europska sredstva za povlačenje izložena su u nekom drugom, europskom dućanu na regalu samo za bokce.
Hvalimo se i ponosni smo jer smo najsiromašniji u Jevropi, pa povlačimo najviše novaca za pomoć siromašnima. Zahvaljujući Andreju Plenkoviću povlačimo najviše, jer smo zahvaljujući Andreju Plenkoviću i najsiromašniji.
Znam znam, nije samo on. Ali on je evo, već deveta godina na vlasti. A tonemo i dalje. Dakle ipak Andrej & Šepavi mravi.
Priglup, ali lukav, godinama se uspinje na stranačkoj i državnoj hijerarhiji.
Ližući guzice, žvačući govna, podmećući kolegama, došao je tu gdje je sadA šef mu stoji loše.
I samo čeka da šef padne, pa da sjedne.
I sad bi trebo dat ostavku jer su tri radnika poginula?
Ma ajte… pic.twitter.com/w1akyA9Ps6— Spectator (@SpectatorHR) February 3, 2025
Stotinu sedamdeset i šest dana trebalo je nekakvom povjerenstvu Ministarstva prometa, mora i ostalih stvari, za napisati zapisnik o provedenoj istrazi nakon tragedije u kojoj su poginula tri radnika Jadrolinije. Jerbo se ogromna čelična rampa otkačila i pala na njih. Dugo godina radio sam u strojarstvu, a i završio sam nešto fakulteta, pa slobodno mogu reći, konstrukcija rampe na trajektu poprilično je tehnički primitivan mehanizam, na kojem se i nema puno stvari za pokvariti, ako se redovito održava i kontrolira. Za sve takve stvari postoje propisane procedure i postupci. Koliko procedura postoji, koliko i kako se vrši kontrola kontrole, drugo je pitanje. Jer treba uspostaviti sustav. A sustav ne uspostavlja čistačica, nego direktor. Ako sustav nije postavio direktor, ond dobije po pički od Skupštine. Ako Skupština nije reagirala, onda odlaze svi. Možda čistačica ostane ipak. A skupština društva zove se Oleg Butković.
Stotinu sedamdeset i šest dana trebalo je povjerenstvu za napisati izvještaj od manje od četrdeset stranica, ima četrdeset i dvije, ali brate bar pet šest stranica sadržaja i potpisa. U izvještaju piše točno ono što smo znali već drugog ili trećeg dana nakon nesreće. Izvještaj, sumnjam ja, ne bi bio objavljen još, ali osvajanje drugog mjesta i sva ta euforija, taman su dobro došli da se u javnost u relativnoj tišini gurne izvještaj o tragičnoj priči u kojoj su tri obitelji ostale bez svojih najdražih. Komisija, povjerenstvo, odma je propisala da se radi o prekršajnoj odgovornosti. Ko da je neko, da prostite pišao u parku, pa ga ufatila policija ili komunalni redar, pa završio kod suca za prekršaje. Pa jebem ti mater, tri čovjeka su poginula.
Jer, nemoj da bi netko, drag Hrvatskoj odgovarao za bilo što.
Skočili su odmah političari, opozicijski, svega par minuta nakon objavljivanja izvještaja, izbacili su u javnost unaprijed napisana priopćenja. Sva s istim zaključkom.
Butković treba otići. Odmah taj čas. Čim oni to objave, evo, Butković odlazi, uzme onog bika, sjedne u štalu i čeka da se pretvori u kravu. Pa da ju pomuze. A onakav tupav, mogo bi i bika pomust. Ko zna.
A jadni Butković, onaj koji sam za sebe kaže da nije previše pametan, sad bi trebo dat ostavku.
A on već dva desetljeća, iz dana u dan, liže guzicu svima iznad sebe, ulizuje se, uvlači, kao gradonačelnik Novog Vinodolskog vodio je o trošku Grada svakog dana Kolindu I Jakova na kolače, trpale se torte, kremšnite, srkali shakeovi tako da su prozori na okolnim kućama pucali, sve su to platili građani Novog. Jerbo su Koka i Jakov bili na ljetovanju kod rečenog glavonje. Ali nije platijo on. Pa koliki je bio Jakov, ko bi to sve platio? Platila je naravno država. Jerbo, država je veliki gentleman, ona uvijek plaća. Ali samo onima koje voli.
Priglup, ali lukav, godinama se uspinje na stranačkoj i državnoj hijerarhiji.
Ližući guzice, žvačući govna, podmećući kolegama, došao je tu gdje je sadA šef mu stoji loše.
I samo čeka da šef padne, pa da sjedne.
I sad bi trebo dat ostavku jer su tri radnika poginula?
Ma ajte… pic.twitter.com/w1akyA9Ps6— Spectator (@SpectatorHR) February 3, 2025
Koliko li je jadni Oleg dobio bubotaka u karijeri, koliko puta su ga nogom drapili u jaja, s osmijehom na licu, pa je preživio. Kolike li je on laktom, onako samo ovlaš, opalio pa su s uske staze pali u politički zaborav? Uništio ljude. Jer, politikom se kod nas ionako bave uglavnom oni koji ne znaju zaraditi za život svojim radom. Natjerali ga u rat s Milanovićem, jer lako je s tuđim po gloginjama mlatit. Sve je prihvatio. Pravio od sebe budalu. I sada da se makne?
Sve to je proživio. Dvadeset godina. Sedam tisuća tristo dana nije se pošteno naspavao, čekao je napade sa svih strana u borbi za preživljavanje. I sad evo, debeli šef se ljulja kao što bi se ja ljuljao nakon prve minute prve runde protiv boksača u nekakvom ringu. Samo što nije pao. A Oleg se doguzio u tih jebenih dvadeset godina tik do njega. Tu je. Evo, može ga i rukom dodirnuti. Osjetiti vlagu na licu kad ovaj pljucka iznerviran pitanjima novinara. I još samo da Debeli padne. A Oleg sa samo dva tri dobro izvježbana bubotka laktom raskrči onaj zadnji korak i sjedne.
I sad bi nekakvi političari da on da ostavku.
Čita on sada izjave, pa bijesna lica udara laktom o stol, da se cijela zgrada trese i viče Evo vam kurac.
Ne samo tim političarima, nego svima nama.
