Danas je izvršeno mjerenje visine požarnih stepenica na zgradi u KBC Rebro. Visinu je osobno izmjerio prof. dr. Ćorušić, koji je na mjerenje potrošio cirka 0,8 sekundi od početka mjerenja do završetka. Jerbo je brzina slobodnog pada 9,81 metar u sekundi. Ćorušić je izmjeru izvršio efikasno, a i rekao bih konačno. U svakom slučaju, on visinu mjeriti više neće.
U mjerenju visine nije ga spriječila ni metar visoka ograda.
Pisao sam nekoliko puta o njemu, u jednom članku nazvao sam ga hrvatskim Mengeleom. Tada sam tako mislio, mislio sam i jutros. Mislim i sada. U to vrijeme bio sam upozoren da sam radi tog članka pod nasdzorom službi. A u službi valjda ima i službenica, pa su me možda i one nadzirale. Onako, strogo odjevene u kostime, štikle, samostojeće crne čarape, haltere, s pištoljićem zataknutim pod rub čarape. Ma nadzirite me, molim vas!
Visinu je izmjerio čovjek koji je zabunom završio medicinu, humanu znanost, a koji je sve napravio da građanima, onim pristojnima, ogadi svaku volju za liječenjem. Ne, ne može se o mrtvima sve najbolje govoriti. Pa nismo kreteni. Kao što mi nije bilo žao ni kad je Praljak, koji je divljački opljačkao Chromos, potegao iz bočice, nije mi ni malo žao radi mjerenja visine stepenica.
O Čorušiću je najbolje danas izjavio Plenković. Ćorušić je bio sjajan prijatelj.
Poznate li nekoga o kome mislite dobro, a da je Plenkovićev prijatelj? Ja ne. A tek sjajan prijatelj?
Postavio sam maleni plastični stolić u maslinik. I nekakav ružni i neudobni stolčić, ne znaš jel ružniji il neudobniji, davno je on namjerno kupljen, još kad su mi u kuću na moru dolazili u procesijama polupoznati ljudi, gradeći se velikim prijateljima, očekujući nekakvu pomoć, ili intervenciju u školi za sina budalu, ili prekoredni liječnički pregled, ili kredit u banci po superpovoljnim kamatama. Pa sam im ponudio da sjednemo u hlad, njima sam pod guzicu postavio taj stolčić, udoban poput električne stolice, pa su odlazili za petnaestak minuta, utrnutog dupeta. Blagodat odlaska u mirovinu učinila me posve nepotrebnom osobom u očima polupoznatih samozvanih prijatelja. Ostavili me svi. Bogu hvala. Pa je stolčić posve dobar za žuljat dupe u masliniku. Malo sam rezao vodopije, jerbo ptice baš moraju proletit kroz moje masline, pizda im materina. Grane rezao nisam. Pio bevandu i njuškao miris mora, udaljenog nekoliko desetaka metara od maslinika, blještave pruge zlaćane boje obasjane Suncem.
Nisam pratio što se događalo u Saboru. Propustit ovakvu divotu, čak i po cijenu sjedenja na mojoj električnoj stolici i gledat Zekanovića, Budalića i ostale budale iz HDZ-a, bio bi zločin prema samome sebi. Ali evo sada se pitam, zašto taj Budalić nije predsjednik Kluba HDZ-a i koordinator lizača šupka, onih koji podržavaju HDZ. Da se na prvu vidi o kome se radi. Jer, Nomen est omen, kako je rekao Tit Makcije Plaut. Nije dobro navodit ime autora, Tit. Iz posve razumljivih razloga.
O Kundidu su ovih dana blebetali svi koji su dobili šalabahtere što trebaju reći.
A manjinci šute. Nije niihovo da pričaju, samo da glasaju.— Spectator (@SpectatorHR) October 21, 2024
Danas ste vi koji se pratili Sabor i te nekakve odbore mogli saznati da je Milanović kršitelj Ustava, rusofil, lizač dupeta Putinu, državni udarač, da u podrumu umjesto omiljenih butelja skupog vina drži zarobljenog generala Kundida. Tko zna što mu u uzništvu sada rade?
Evo; i g. Budalić oprao i oderao PRH pa istaknuo da je ministar obrane branio RH. Svog predsjednika nije spominjao.
— Jadranka Kosor (@_Jadranka_Kosor) October 21, 2024
Kako bi rekao beskorisni idiot Grlić Radman, MOŽDA ga privezanog i razapetog drže u podrumu na stolu, a Orsat nemilice okreće kotač i rasteže Kundida, kraj kojeg je na stolu ucrtan metar. Pa je danas Kundid već 196 cm visok, točnije dugačak, a ne odustaje od odlaska u Sabor, kako bi Zekanoviću i Budaliću tumačio o čemu se radi. Ali ne da se Kundid. Ne odustaje, makar ga Šimunić i Grobotek, dok ga Orsat nateže, friško iščupanim paunovim perima iz repa pauna s Pantovčaka škakljaju po tabanima i jajcima. Plenković, a jutros vidim i Stier i onaj SDP-ov filozof Tonino Pikula baš su se nameračili poslati naša dva Loleka i Boleka u taj Wiesbaden. I škakljati Putinu živce ko što Šimunić i Grobotek škakljaju Kundida dok ga Orsat nateže kotačem. A čini mi se da Putin baš i nekak ne voli da ga škakljaju, ni po jajcima. A u njega su desetine tisuća dronova, modernih i dotjeranih, puno boljih od one kante koju nam je poslao Zelenski onomad. Pokušavajući ubiti bilo koga. U ovom slučaju mogao je studente, ni krive ni dužne.
Jesu li Budalić i Zekanović u bliskom rodu? Ili samo koincidencija
— Spectator (@SpectatorHR) October 21, 2024
Rusija jest agresor. I napala je Ukrajinu divljački. Poginule su desetine tisuća ljudi, i još će. Jer ratu nema kraja. Ratu je možda i mogao biti kraj da Boris Johnson i Biden nisu poništili već postignut dogovor Ukrajine i Rusije. Ali, lova u džepovima trulih sila na Zapadu je bitnija od prolivene slavenske krvi. A kad se krv bude prolijevala svi ovi biti će daleko, na sigurnom, baš kao što je nekad davno Stierov djeda, ratni zločinac i ubojica, zapovjednik XIII. djelatne bojne u sastavu I. stajaćeg djelatnog sdruga (poznatog kao Crna legija) i bio je stacioniran u Gračanici u sjevernoj Bosni. Zapovjednik Sdruga (Crne legije) bio je Jure Francetić, a u to vrijeme zapovjednik I. djelatne bojne bio je Rafael Boban, nakon rata postao jedan od prvaka u atletici, herojski bježeći preko granice, a vojsku ostavio Simi Dubajuću da se s njima igra mesara.
Nekada su kraljevi kao zalog mira s drugim kraljevstvom davali svoje dijete protivničkom kralju, kao garanciju. Zašto se već sada ne otisnu pozivi za Ostfront za svu djecu zastupnika i političara koji podržavaju škakljanjem paunovim perom po jajcima izvjesnog Vladimira Putina. Pa da krenu kad dođe vrijeme, putem koji su im utabali očevi. Jer slavenska krv je jeftina.
Uvijek bila i biti će.