Kiša je padala cijelo popodne, kao da se nebo izlilo. Pala je noć, sjedim i gledam kroz otvorena vrata kako asfalt moje ulice nestaje pod silnim naletima vode. Prigušeno svjetlo, na stolu bocun crnog vina, boca hladne vode. Polako ispijam bevandu, tko zna koju po redu. Ušao je, sav mokar od kiše, ricasta kosa slijepljena, majica tamna od kiše. Bez riječi otvara ormar, vadi čašu, stavlja je na stol i ne pitajući ništa nalijeva bevandu. Ispija bez riječi. Sutra zovu lipo vrime, pa možeš ići raditi u masline. Znam, gledao sam prognozu. Kad bereš, govorim mu da mi je plan za deset dana, do tada moram pokositi i svašta nešto pop masliniku. Nalijeva drugu, ispija, ustaje. Imam tri masline za obrati, pa ako oćeš, poberi ih, ali nemoj čekati, jer tamo će biti gradilište.
Počela je berba, krenuo sam od njegovih maslina. Stare stotinjak godina, očito je da ih par godina nitko nije rezao, mazio ih, tepao im. A one su rodile, krupne okrugle masline skoro u potpunost prikrivaju lišće. Paražol raširen, tresač spojen na akumulator. Krenem, berem, ide jako dobro, zvoni telefon. On je. Jel bereš. Berem, dobro je, jer sutra mi dolaze tamo radnici. Ajde, kad budeš gotov, sruši ih. Koga da srušim, jebene radnike? Ma ne. Sruši masline. Ostavi samo metar panja, ostalo sruši.
Stao sam. Gledam. Sjedam na kamen, otpijam dva gutljaja bevande. Masline, lijepe, rodne, koje su odoljele desetljećima, odoljele svim čudesima i budalaštinama koje ljudi mogu napraviti. Odoljele olujama, sušama, mrazovima, kišama. I ponosno stoje, lagano šapuću granama dok ih blagi povjetarac miluje. I ja da ih srušim? Znao sam ja da će tu biti gradilište, da će doći nekakav Pakistanac, Filipinac, Albanac, Nepalac ili Albanac i motorkom u taj čas sve sravniti sa zemljom. Ali ja. Zašto ja?
A meni je od svih vrsta živih bića koje nastanjuju Ravnu Ploču, maslina najmilije živo biće. Stojim. Gledam. Uzimam motorku, palim, pilim, šumi u ušima, čujem svaki otkucaj srca, sve ono što se gradilo, raslo, patilo, nestalo je pod oštrim lancem moje Stihlovke za samo pet minuta.
Tuga. Osjećam se posrano, osjećam se ko pizda, kukavica, seronja koji je napao nešto što mu ne može vratiti za učinjeno. Nešto što kada vraća, vraća samo ljubavlju i toplinom.
Tuga i jad.
Volim masline. Zadnjih desetak godina shvatio sam da masline volim više nego ljude. Jer, svakog dana pojavljuje se sve više nakaza, moralnih, a nerijetko i fizičkih, za koje se govori da su ljudi.
Takve degeneracije kod maslina nema.
Evo pogledajmo samo zadnja dva tri dana. Kaže Gordan Grlić Radman Možda Milanovića financiraju Rusi. Mrtav hladan. Kaže predsjednički kandidat, HDZ-a. vlasnik klinike u kojoj vrlo skupo, ali možda vrlo loše liječe pacijente. Po sistemu Plati pa se klati, Mi prikupljamo podatke o financiranju. Tko prikuplja podatke pizda ti materina. Oklen ti pravo ispitivati bilo što, dok si samo običan građanin? Jel istražuje sestra Jelena? Ili doktor Ivek, koji ujutro spava u državnoj bolnici i glumi da radi, pa preko kurca i nadrkano šalje pacijente u privatnu kliniku predsjedničkog kandidata, koji loše liječi pacijente, ali radi na istragama. Ili samo čeka rezultate koje će mu podnijeti tajne službe. Zašto ne podnesu meni. Vama? Nego tom možda, ali jako možda budućem predsjedniku. Koji je možda samo psiho?
Nema veze što on nema nikakvu vlast, važno je da je on kandidat HDZ-a. A možda je tip psiho, poput Normana Batesa, glavnog junaka filma Psycho. Već sama fizička sličnost je ogromna.
Možda je Gordan Grlić Radman sin ratnog profitera, koje je za vrijeme rata imao možda samo dvije brige. Kako ukrasti kafileriju kojoj je bio direktor i kako izvući nedotupavnog sina od služenja vojske, pa ga je sklonio ul Švicarsku.
Na samom početku Milanovićeve vladavine, Plenković je najavio tvrdu kohabitaciju. Ne znam, možda radi Milanovićeve tvrdnje da mu je majka bila vojna lekarka. A vojni lekari su imali činove, bili su kako se onda govorilo, oficiri. I oficiruše. Pa je Plenković možda oficirsko dete? JNA oficirsko dete. Možda?
Ali, Plenkovićeva majka nije zanijela po Duhu Svetome. Imala je supruga koji je bio u pravi JRT-a u Zagrebu, bio je sveučilišni profesor. Radio s mladim djevojkama. Možda je kao profesor napastovao studentice, a u liftu možda faćario i za koke ispod suknje lovio spikerice? Kažem možda. Možda i nije. A možda je ipak bio samo seksualni predator?
Kaže možda uvijek pijani Đakić da je Dalija Orešković Milanovićeva sponzoruša. A možda je rečeni Đakić samo ratni profiter? U rat je ušao kao goluguzan, kao geološki tehničar koji je možda koji puta na terenu smotao kakav komad alata, odmah ga prodao ga i zapio u prvoj birtiji. A iz rata je rečeni Đakić izašao bogat. Možda bogatiji od Kreza?
Možda je Gordan Grlić Radman samo degenerik, ljudi kažu da jest. Ja kažem možda jest.
Fantastična je moć riječi MOŽDA. Kažeš možda i onda istreseš nebuloze, budalaštine koje ni bolestan mozak ne bi izrekao. I nikom ništa. Jer ipak, samo MOŽDA. Ti kažeš samo što si čuo da ljudi kažu. Uopće ne vjerujem da se Gordan Grlić Radman druži s ljudima, možda se druži samo s degenericima kakav je možda i on.
Da parafraziram:
Gordan Grlić Radman je budala koja možda radnicima zaposlenim u kafileriji čisti cijevi. pic.twitter.com/r1opMcijfH— Spectator (@SpectatorHR) October 12, 2024
Možda su svi članovi Vlade i svi saborski zastupnici koji čine većinu u Saboru, svi na platnoj listi Zelenskog. Pa možda radi pinke koju dobivaju, na silu guraju Hrvatsku u rat. A u Ukrajini se dnevno ruši više aviona no što ćemo mi ikad imati. Ali, Hrvati su punokrvni muškarci. Pa bi možda dobro i obilno krvarili na Ostfrontu, samo radi pinke komu možda primaju zastupnici, a možda članovi Vlade. Možda i Plenković dobiva lovu ispod stola, pa nas vodi ratnim stazama? Pa će naša djeca možda na front u Ukrajini. Braniciti najkorumpiraniju državu u Europi.
Za desetak dana briše se iz kaznene evidencije presuda kojom je HDZ bio proglašen zločinačkom organizacijom. I nakon toga više ne možemo govoriti da su kriminalci. Pa ćemo svi pisati i govoriti da je HDZ možda zločinačka organizacija.
I kad te nekto upita da to obrazložiš. Pogledaš ga telećim pogledom i prokenjaš nemam dokaza za to. Baš kao danas Grlić Radman rekao da nema dokaza da Rusi financiraju kampanju Zorana Milanovića. Radman je ipak možda samo svinja, jer u javnom prostoru izreći tako ozbiljnu optužbu, to može možda samo degenerična svinja. Normalni ljudi to možda ne mogu napraviti.
U članku sam napisao samo stvari koje sam čuo da ljudi pričaju. Možda i nisu točne. Možda i jesu. A ništa, sutra ću reći nemam dokaza za to. I život ide dalje.
E, jel vam sada jasno, zašto volim masline više od ljudi?
Slika godine! pic.twitter.com/lON4zb8nt7
— Spectator (@SpectatorHR) October 10, 2024
