Objavljeno: 7. lipanj 20
Iako pravomoćnost presude tek treba dočekati, ovo je i pobjeda onih koji su godinama tvrdili da je hrvatski sport močvara u kojoj vlada totalno bezakonje
Nije li ono Zdravko Mamić najavljivao da će popiti otrov kao general Slobodan Praljak, bude li osuđen za malverzacije u Dinamu? Umjesto toga – očekivano – Mamić je pobjegao u susjednu državu, ne želi se predati i za njim je raspisana međunarodna tjeralica, a presudu je popratio salvom novih prijetnji. To ga karakterizira kukavicom, a ne herojem, kakvim se inače jako voli predstavljati, a vlasti BiH bi ga trebale izručiti, ako ne zbog same presude koja još nije pravomoćna, koliko zbog prijetnji ljudima koji su je izrekli. Izjava da im »ne bi bio u koži«, dovoljne je težine da ga prijateljska i susjedna država pronađe i izruči, mada ima i njihovo državljanstvo.
Naravno, ovo je tek prvi čin. Sve velike presude koje smo dosad u Hrvatskoj vidjeli pokazale su u daljnjim postupcima da su bile samo privremene – na slobodi su danas odavno svi, od Ive Sanadera do Branimira Glavaša, a znamo koliko moćne zaštitnike Zdravko Mamić je sve ovo vrijeme imao.
No, ipak, iako pravomoćnost presude tek treba dočekati, ovo je i pobjeda onih koji su godinama tvrdili da je hrvatski sport močvara u kojoj vlada totalno bezakonje, i gdje su klubovi samo veš-mašine za pranje novca kojim se kasnije financiraju i pojedinci, i političke stranke. Svatko tko se bio dirnuo u to, u međuvremenu je bio politički mrtav jer su Mamićevi klanovi odrađivali svoje, pa je jednako tako i državni odvjetnik Dinko Cvitan za čijeg je mandata pokrenut i ovaj proces, u međuvremenu otišao s tog mjesta, a Mamić mu pritom još i smješta optužbe o pritisku na sud i želi od njega napraviti krivca za svoju vlastitu histeriju. I činjenicu da je ipak dolijao. Makar privremeno.
Ta pobjeda u borbi protiv močvare međutim sigurno neće biti dovoljna da uvjeri većinu građana ove zemlje, a naročito one koji su se u zadnjih nekoliko godina odlučili napustiti Hrvatsku, da se ovdje išta mijenja nabolje. Šokantni su podaci koje je jučer objavio HUP da radni i socijalni razlozi uopće nisu glavni razlog napuštanja Hrvatske, i da odlaze, čak u većini, oni ljudi koji ovdje imaju radno mjesto na neodređeno vrijeme. Prvi razlog je opća društvena klima, korupcija, klijentelizam, nepotizam, nepovjerenje u sustav i političare. Jednostavno, Hrvatska nije zadovoljila očekivanja svojih građana, a slučaj Mamić sigurno je jedan od onih primjera, uz Sanadera ili Bandića i Kalmetu, koji je pothranio takav stav.
Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji se danas ne bi okladio da Mamić na kraju neće biti niti izručen Hrvatskoj, niti kasnije pravomoćno osuđen na istu ovu kaznu, ili višu. Odnosno, rječju, da će doista dolijati i doći u ruke pravosuđa. Vrlo je lako pomisliti da zatvora on neće vidjeti.
A umjesto da kao Luka Modrić kažu »ne sjećam se«, građani Hrvatske ipak pamte. Baš zato, umjesto da nastave živjeti u močvari od države, radije odlaze van Hrvatske, gdje se njihova stručna sprema poštuje, a rad plaća pravedno i redovito. No, da ne budemo pesimisti, ipak recimo da je jučerašnja presuda mali pomak naprijed, ne za čovječanstvo, ali da za Hrvatsku. Ako ništa drugo, oni koji štite Mamića, od jučer vide i znaju da on nije nikakav heroj, nego običan bjegunac.
