Danas je Tijelovo. U zemlji koju prisvaja Crkva, proglašavajući je katoličkom, devedeset i osam posto Hrvata pojma nema što je Tijelovo. Ali vole taj praznik, jer se vrlo lako spaja s Danom antifašističke borbe. A kad HDZ ne bude na vlasti, za jedno pedesetak godina, pa se vrati i Dan državnosti na prirodni datum, spajanju neće biti kraja.
Svim građankama i građanima koji slave želim sretno Tijelovo.
Maleni sobičak, tri na pet, tri kreveta na kat, nagurana tako da kraj svakog kreveta ima pola metra prostora za uspeti se, uspraviti. U tom prostoru limeni ormarići, niski, dva komada složena jedan na drugi.
Stolić osamdeset na osamdeset, stolice nagurane, koliko ih se može nagurati, ali ne stane više od četiri. U sobi sa šest ležaja. I šest zatvorenika. Više guzica nego stolica. U ružno plavo plavo zelenu boju pofarbana vrata s malim otvorom, podignut zid, osamdesetak centimetara visok. Zid je i s druge strane, samo malo kraći, da se može ući u taj prostor. Pod u tom prostoru je popločan, a u kutu je ugrađen čučavac. Jedva da je stao i lavabo. Prozor s rešetkama. Grijanja ima, malenim radijatorima, klime naravno nema. Uglavnom, tamo važi ona zimi zima, a uleti ti vruće. Na prozorima obješene gaće, majice, grudnjaci oprani u lavabou.
Prava na nikakvu intimu nema. U sobi smrdi na sranje, smrdi pišalina, smrde uznojena i neoprana tijela. Glasno prdenje odjekuje malenom ćelijom svako malo, jer treba vremena da se svi izredaju nad rupom. A vani je pakao, otvorit prozor pa da uže paklena vrućina, jedino je rješenje. U danima žege i bez vjetra, ni otvaranje prozora ne pomaže. Zimi je prehladno. Vonj tuđeg sranja uvlači se u robu, uvlači se u kožu u kosu. Povazda njuškaš govno.
Kaže legenda, da u zatvoru nema krivih. A urbana legenda kaže da u zatvoru nema ni nevinih. Naročito ne nakon zajedničkih tuširanja.
Skoro je nezamisliva situacija da u isto vrijeme ustanu i nesmetano stoji svih šest zatvorenika, jer mjesta, da ga jebeš, nema. U zemlji koja je sigurna, kako vole govoriti najsigurnija zemlja, zatvori su prepuni. A tisuće i tisuće ih još čekaju poziv probacijskog suca, koji će im odrediti termin odlaska u zatvor. Žele se iz zatvorskog sustava da je vrlo česta situacija da je u takvim ćelijama i po devet zatvorenika. U šesnaest i pol kvadrata. Devetero. A davno je Europski sud za ljudska prava propisao da boravak u zatvoru 27 uzastopnih dana u ćeliji s manje od 3 m2 osobnog prostora predstavlja povredu.
Povrijeđeni su oni koji su povrjeđivali druge, oni koji su pljačkom, kako ljudi, tako poduzeća, tako države, povrijedili pravo na miran život ljudi, poduzeća i države. E, pa ko ih jebe!
Ovih dana saznali smo da se naprasno brzo nagodila Gabrijela Žalac. Kad se spomene Gabrijela Žalac, meni to nije čudno, jerbo, riječ naprasno asocira me na nju. Ne bih sada tumačio zašto. Jerbo mi prebacuju da nije lijepo rugati se nečijem izgledu. A opet, ako je žena okružena ljudima kojima je draga i koji joj žele dobro, a nitko joj ne šapne da je čuvena crvena kombinacija apsolutno neprimjerena, čak i nakazna, e onda ga jebi. Osim toga, žena ima optužnicu da je proždrla sljedove i sljedove hrane oštetivši time europski proračun. Proždrla je pola Europe. Pa sad tako i izgleda.
Gabrijela se nagodbom nagodila da će ići dvije godine u zatvor. Pošto je u pitanju nagodba, pravomoćnost presude ide vrlo brzo, dva tjedna od primitka presude u pisanom obliku, ako se nitko ne žali. Ona se žaliti neće, jer je svjesna da je za krađu od milion i tristo tisuća EUR-a prošla fantastično. Odvjetništvo se žaliti neće, pa ma što oni privatno mislili o presudi, jer nisu ludi žaliti se na nagodbu koja je sklopljena iz samo dva razloga. Ili jedan i pol. Jedan je zaštita identiteta tajanstvenog AP, a pola je zaštita koliko je to moguće patnji fantastične i sjajne stručnjakinje za povlačenje, kako je izjavio jedan drugi AP.
Ili je to isti AP, pravosuđe ne zna. Ali javnost zna. To što javnost zna, a pravosuđe ne zna, dokaz je samo jednoj stvari. Pravosuđe nam je odlepilo. Od stvarnosti.
Po pravomoćnosti presude, probacijski sudac određuje datum odlaska u Remetinec, je svi koji odlaze na odsluženje kazne, moraju u Remetinec, pa se kasnije nakon otprilike dva mjeseca šalju u druge zatvore.
U prostor od šesnaest metara kvadratnih, trebala bi otići i Gabrijela Žalac. Žena koja u tlocrtu gledano, zauzima jedan metar kvadratni. Prostor koji recimo zauzima maleni stolić suredno podvučene četiri stolice.
Boravak Gabrijele Žalac u zatvoru predstavljao bi tešku povredu odredbe Europskog suda za ljudska prava, jer bi se dramatično smanjio prostor ostalim zatvorenicima. Prostor, ne za kretanje, nego za stajanje bio bi dramatično smanjen. A i čekanje na red za čučanje i beljenje očiju nad rupom, osjetno bi se povećao. Red za sranje u ćeliji u kojoj bi bila Gabrijela Žalac bio bi skoro ko za magnetnu rezonancu u bolnicama.
Sve to naravno, znaju probacijski suci, jerbo imaju oni iskustva, a naravno i političkog iskustva, premda je kao što znamo, pravosuđe u Hrvatskoj odvojeno od politike, kao nigdje u svijetu. Njen odlazak u zatvor mogao bi izazvati i pobunu ostalih zatvorenika, koji se kao što znamo ionako bune radi uvjeta u zatvoru, prije svega pretrpanosti. Nikome od njih nije u interesu izazvati pobunu svojom nesmotrenom odlukom, a još manje im je u interesu poslati miljenicu u zatvor.
Pa umjesto nje mogu poslati tri četiri štrklje koje isto čekaju na red, usukane od gladi, siromaštva i neimaštine, koje su na kazne dugotrajnog zatvora kažnjene zbog ilegalne prodaje robe na placu, neprijavljenog pečenja rakije i sličnih teških ugrožavanja ekonomske stabilnosti drage nam Republike Hrvatske.
