Na zaslonu mog monitora slika. Monitor je velik, pa je i slika velika. Proučavam detalje. Slika muškarca. Vrtim, druga slika, pa treća. Uvijek isto. Frizura očito svakodnevno sređivana, kao da vidim frizerku Bibu koja škaricama štuca skoro nevidljive vrhove kose, pa onda štiteći rukom odijelo, nanosi lak, ne previše, ma baš taman. Pa pažljivo pincetom čupa dvije tri sijede dlake iz obrva. Uši pregledane, dlačice podrezane. Viri u nozdrve ko što konjski trgovci vire konjima, ne bi li ugledala koju dlačicu što viri. I cak. Nema je više. I svaki dan tako. Biba i cak, cak. Procedura kakvu je desetljećima svakodnevno prolazio Ivica Todorić, u vremena dok je bahato kročio Hrvatskom, a i šire, po ovoj balkanskoj vukojebini.
Twerker obrvama
Na nosu skupe, elegantne naočale tanašnih okvira, stakla savršeno očišćena, glancaju se ki pesja jajca. Kad govori, gestikulira živo obrvama, poput Groucha Marxa. Vrti, diže spušta. Poput guze Rihanne kad twerka. Twerker obrvama. Za one neupućene, u plesno glazbene trendove, poput Rihanne dok miješa guzom. A to je spektakl. Ne samo guza. Nego ukupni doživljaj.
Lice pravilno, obrazi s mekim i pomalo tustim obraščićima, baš onako kako pristaje muškarcima u srednjim pedesetima. Odijelo savršeno krojeno, od finog materijala, sako krojen da sakriva trbušinu, koliko je to moguće. Na reveru sakoa koči se hrvatska zastava, uhvaćena u trenutku dok vijori na vjetru. Na nogama crne mokasine, poprilično u neskladu s elegantnim odijelom.
Ma sve u svemu, pristao muškarac srednjih pedesetih. Svaka bi ga majka za zeta htjela. Djeluje pristalo i pristojno. Rad frizera, vizažista, krojača i ostalih kuraca palaca dao je vizualno pristojan rezultat.
Andrej Plenković
Vrlo često ga gledam na televiziji. Govor artikuliran, pravilno akcentiran, premda voli naglašavati neke riječi, a svaki puta kad naglasi riječ, obrve zatitraju, polete prema gore, a oči iskoče na peteljke, sreća da ima naočale, da se ne raspu po podu ispod mog televizora. Lako ga je izbaciti iz takta, pto je začuđujuće, obzirom da je dugogodišnji profesionalni diplomat. Ali, to ima više veze s njegovim svilenim karakterom, rekla bi moja teta Melita, razmaženog derišta. I onda, onda počinje vrijeđati, vrijeđanje mu je obrambeni mehanizam. Kad nemaš argumente vrijeđaš. A vrijeđanja su sve češća, svakodnevna, jer argumenata za bilo što sve je manje. Potrošeni su, Uništeni. Argumente je zamijenila velika laž. Svijet sagrađen u mjehuru velike laži. Svijet u kojem se kreće Andrej Plenković Svijet koji ga hrani i koji mu daje snagu za nove laži.
Andrej Plenković. Čovjek koji je čak dva puta dao prisegu koju priseže predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Ne sjećam se točno teksta prisege, ali vjerujem da je u njoj nešto o časnom i savjesnom obnašanju dužnosti i radu za svekoliki napredak Republike Hrvatske.
U tome je riječ. U prisezi.
Andrej Plenković je prisegnuo dva puta. Da će raditi savjesno i časno. I da će raditi na napretku Republike Hrvatske. Andrej Plenković se od prvog dana nije držao svoje zakletve dane pred pajacima koji su sjedili u Saboru. On se zakleo njima. I zakleo se još jednom nakon četiri godine. Istim riječima. A prstima je radio figu. Jer, nikad se on zakletve nije držao. Imenovao je Gabrijelu Žalac ministricom, ženu koja je krala što je stigla. Bijednicu koja je kamione žderače iz skupih restorana vozila sebi kući, ne brinući za plaćanje, jer, platili ste vi. Porezni obveznici. U Vinkovcima su se održavale bakanalije, trpalo se do pucanja, a vi ste to plaćali. Od svojih minimalaca, od svojih penzija. Lopovici koja je krala milijune, vozala Mercedese kojima se ne zna porijeklo. Imenovao je i Lovru Kuščevića političkim tajnikom svoje lopovske stranke, imenovao ga je i ministrom, a tip je pola pašnjaka na Braču uzurpirao i pretvorio u građevinska zemljišta. Imenovao je i Darka Horvata, lopova kojeg je murja odvela u prdekanu u pola mandata. Imenovao je i Paladinu za ministra obnove, iako je znao da napraviti neće ništa. Jer je napravio sustav u kojem se ne može napraviti ništa. Do li krasti. Imenovao je dvadeset ministara koji su morali otići radi krađe. Bijedno.
Bijednik
Andrej Plenković je, jučer mi je postalo bjelodano jasno, samo običan bijednik. Jad i tuga. Iza fasade nalickanog i lakiranog tipa što klepeće obrvama, krije se obični bezveznjak koji je nošen valom pohote za krađom i neprekidnim gomilanjem bogatstva dospio na čelo zločinačke organizacije koja je pravomoćno osuđena zbog krađe. Jučer sam pročitao izvadak iz razgovora nekakvog Tomislava Tolušića, probisvijeta i lopova koji je isključivo prema izboru Andreja Plenkovića bio ministar. Ministar u Vladi Andreja Plenkovića. Dva puta ministar. Tolušić u razgovoru dokazuje samo ono što smo pretpostavljali. Da je bijelosvjetska budala, maloumnik, polusvijet. I kao takav, bio je ministar. Ministar regionalnog razvoja. Bio je i ministar poljoprivrede. Na moje užasavanje ta budala je bila i potpredsjednik Vlade. Vlade Andreja Plenkovića. Nakon ovog kratkog teksta kojeg sam pročitao, ni malo ne sumnjam da je priča koju je isplela SOA oko njegovih špic papaka, samo mućak.
U razgovoru sa ženom koja je trebala biti saslušana od strane EPO radi istrage koja se vodi protiv njega, a svako dijete starije od dvije godine bilo bi svjesno da ga se prisluškuje, on blebeće. Jezikom klošara. Ruga se istražiteljima EPO-a. Evo vam pa čitajte.
Ovakav razgovor, svjestan da ga se sluša, svjestan da je nekad bio ministar, ne bi vodio niti najveći maloumnik. A bio je dragi moji, podpredsjednik vaše vlade. Kakva bijeda. Odraz Andreja Plenkovića. A Andrej Plenković, koji sada u ovom trenutku ima u Vladi barem četiri teške budale, broj je pao za dva pred dva tjedna, a za nove ćemo vidjeti, ponosi se svojim budalama. I hvali ih. I podržava. Zašto? Vjerojatno zato jer on ni ne vidi da su budale
