Davno, još sam bio gimnazijalac, u mom kvartu nalazila se niska kuća, s rešetkama na dva prozora. Škripava vrata. Dva dimnjaka na krovu prekrivenom tada još novim Kikinda crijepom. Prizemnica, desetak metara dugačka, sedam ili osam metara široka.

Na njoj se kočio natpis Društveni dom.  Par stotinjak metara dalje nalazio se također društveni dom, ali puno veći. Pa smo ovaj mali dom naprosto zvali Domić.

Svakoga dana, predvečer, od rane jeseni iz dimnjaka Domića veselo se uzdizao dim. Peć na drva koja je gorjela i u danima kad nije bilo hladno, a u Domić su polako, dostojanstveno dolazili mahom oficiri JNA, na partiju šaha i kako je to moj otac podrugljivo govorio  Na šaj i informisanje.

Za toplih večeri vrata su bila otvorena, pa se lijepo mogla vidjeti tamna, od godina i dima tko zna kad pribijena lamperija na  zidovima, peć sa staklenim pločicama kroz koje se vidio snažan plamen. Velika Titova slika, nekoliko stolova i oficire što zadubljeno gledaju u šahovske ploče, pa kad povuku potez oštro opale po satu.

I mi smo kao omladinci imali pravo pristupa u dom. Jednom nas je dočekala hrpa novina, Borbe i Komunista, škare i nekoliko kutija s rajsnedlama,  a drug Simo, koji je volio da ga zovemo drug pukovnik Simo, objašnjavao nam je zadatak, izrezivat članke o drugu Titu, bratstvu i jedinstvu, o zjenicama oka, pa ih rajsnedlama pričvršćivati na zid. Ali ne bilo gdje, nego na mjesta gdje je nekad davno bijela boja zidova bila oljuštena ili na ružna mjesta na lamperiji. Taman sam nekako bi postao punoljetan. Ogledao sam se, piva nije bilo, pa sam otišao.

Trajalo je to godinama.

Domić je stajao tamo, veselo se dimeći od rujna do kraja svibnja. SUBNOR je plaćao drva. Šahisti su dolazili redovito, partija šaha i informisanje, sada već o mislima druga Slobe. Sjećam se, negdje pred rat, samo jedne nekakve koliko toliko korisne uloge tog Domića. U njega se naguralo osamdesetak ljudi, stanara iz naselja, mahom mladih ljudi, koji su bili predstavnici ulaza u zgradama u kojima smo živjeli. Dva tipa koji su došli s kombijem, vrlo samouvjereno i važno, bacajući nerazumljive izraze su nam pričali o prednostima neke kabelske televizije, koju bi nam oni uveli. Bacali su imena kanala za koje nikad nitko nije čuo, svi smo htjeli taj CNN i emisije s vijestima, a o filmovima nije trebalo ni govoriti.

Onda se javio Četnik. Tip kojeg smo oduvijek zvali četnik. Nikako drugačije. Guste čupave obrve, suhonjav, orlovskog nosa, oči duboko usađene u duplje. Sada je već penzionisani oficir, neizmjerno ponosan na svoju kćerku, crnokosu kako je on govorio  lepoticu, koja je radila na zagrebačkoj televiziji, a nekoliko njenih odgledanih emisija nagnalo je da je prozovem četnikuša. Nije ona trajala dugo, otišla je preko. Pa je tamo na televiziji postala nekakva alfa i nekakva omoga. Ko je jebe.

Dakle, javio se četnik i rekao da njegov ulaz, vojna zgrada, pristaje na kabelsku televiziju, ako umjesto te strane propagande u ponudi bude RT Beograd1, 2, 3, 4. nastala je graja, jebanje majke, ne baš jako glasno, ali čuo je tko je htio. Ja sam se zaderao da predlažem da se glasa. I glasalo se. I tako, Beograd dobili nismo.

Onda je došao i prošao rat. Skupina penzionisanih oficira, onih što su ostali, svakoga dana oko 16 sati odlazi na šetnju obližnju šumu. Više nema šaha, samo informisanje. A mi i danas govorimo, Evo idu u partizane.

Domić je trajao još nekoliko godina.

Dolazile su braniteljske udruge, neprestano unoseći nove gajbe pivuše. Svadili se, vikali, policija je dolazila često. Onda su nestali i oni. Došli su bager i potaracali Domić. Na njegovom mjestu napravljen je veliki parking. Sjećam se kampanje za lokalne izbore godine 2017. Pa su mjesni odbori davali prijedloge malih komunalnih akcija, MKA. Skoro u svim SDP ovim lecima o tim programima stajalo je obnova njihovog društvenog doma, a kao udarna aktivnosti u narednom razdoblju navodila se organizacija turnira u belotu s obaveznom gulašijadom.

Jer, drugačije, pametnije svrhe ti domovi, atavizmi davnih vremena imali nisu. Sastanci društveno političkih organizacija obavljaju se u malenim prostorijama koje im dodjeljuje Grad. I te male prostorije prevelike su. Svaka mjesna zajednica ima svoj nekakav prostor, pa se tamo sastaju političke stranke i burgijaju, prema nekakvom rasporedu.

Zagrebu debelo fali vrtića, jaslica i staračkih domova.

Roditelji nemaju kuda s djecom dok su na poslu.

I onda je odlučeno da se društveni dom prenamjeni i postane vrtić. U Trnavi, oduvijek Bandićevoj izbornoj bazi. Zabrinuli se Trnavljani, kažem Trnavljani, jer teško mi je reći građani Zagreba, još teže Zagrepčani. Gdje će gluvarit? Gdje će se po zimi grijat na teret grada? Gdje će kartat?

Ko jebe djecu. Okupila se grupa ljudi u poznijim godinama, zabrinuta zbog ugrožavanja njihovog prava na kartanje. I društveno politički rad. Jerbo, oni su moderni političari, njihovo je mišljenje važno.

A Smogovci su prestali prikazivati se na telki pred trideset godina. A sada već stariji gospodin još uvijek je Dado. Ništa u životu napravio nije. Osim što je bio Dado. Baš poput Ala Bundya, čovjeka koji ni u čemu nije u životu uspio, ali je dao gol za razrednu ragbi momčad kad je imao sedamnaest godina. Jedini uspjeh bio mu je bijeg iz stranke s kojom je ušao u Vijeće gradske četvrti Dubrava, u naravno, HDZ.

Društvo je u dilemi. Ili kartanje i grijanje o trošku grada za grupu jebivjetara ili dječji vrtić.

Prema tome, gdje su bageri?