Volim ljude koji znaju svoj posao.

Postoje ljudi koji znaju svoj posao. Baš ono, znaju, evo recimo doktorica Ružica Razum, profesorica na KBF ustvrdila je da je pandemija planirana. Njen kolega s KBF u Splitu Josip Mužić koji smatra da je cjepivo moralno ukaljano, a samo cijepljenje usporedio sa silovanjem žena u Domovinskom ratu. U domovinskom ratu na žalost, bilo je silovanja, to je poznato, kao što je poznato da je bilo silovanja na svim stranama. Dobri i pošteni Mužić nije rekao misli li na sva silovanja ili samo na silovanja s jedne strane i koje. Dakle, KBF, Razum i Mužić. Ljudi koji znaju. Ljudi koji svoj radni zadatak rade savršeno. Indoktriniraju i gnoje mržnjom mlade naraštaje popova, njegujući u najboljem tragu, prljav put sijanja mržnje kojim na žalost hodi jedan dobar dio hrvatskog svećenstva. Dakle, oni znaju. Oni odlično rade svoj posao, koji je po mom moralnom sudu, daleko od svake ljudski prihvatljivog ponašanja. U svom poslu savršeni su! Sijanje mržnje. Bravo!

Takve ljude ne volim, jer očito nije dovoljno samo znati. Potrebna je i ljudska crta. Ovi je svakako nemaju.

Evo recimo, Stranka rada i solidarnosti BM pok 365, izabrala je novog precednika. Slavka Kojića. Čovjek koji zna. Čovjek koji je mlad i sposoban političar, perspektivan. Kao što je cijelo novo vodstvo stranke mlado i perspektivno. Sedamdesetogodišnjak je doživio proljeće u jesen svog života. Uvijek sam nekako mislio da ima i ljudsku crtu. Pa mi je bio baš prihvatljiv.

Njegov izbor koincidira otprilike vremenu Viktora Gotovca na čelo SDP-a u Zagrebu, s druge strane Praške ulice. Čitao sam intervju Slavka Kojića dan Večernjem listu, gospođi Žonji. Pa sve čitam, stajem, gledam sliku, ma je, jeba te patak, Slavko je, nije Tomac. Čovjek koji je bezbrojne godine proveo osnivajući SDP u Zagrebu, šireći socijaldemokratsku ideju po Trešnjevci, Črnomercu, Podsljemenu, Kozari Boku, istinski socijaldemokrat velik dio svog života, doživio je preokret.

Ukazao mu se valjda Zdravko Tomac, apologet socijalističke misli, pravi autor Blaževićeve knjige Tražio sam crvenu mit, koji je kraj života proveo radikalno negirajući sve vrijednosti koje je živio cijeli život. Pod stare dane, a ljudi u starosti vole raditi retrospektivu svog života, shvatio je dragi Slavko da je Tito u ratu bio heroj, a poslije rata bio zločinac. Čak ide tako daleko da je ustvrdio da je to spoznao na fakultetu, dakle pred pola stoljeća. A od tih pola stoljeća, četiri desetljeća bio je revni član Titove partije, a kasnije SDP-a, jedan od bitnih kotača, jedan od onih, kako kaže moj frend Hinko:

On je vrlo pametan i korektan tip, da Milan Bandić nije imao par takvih oko sebe, nikada taj kozojebni kamenjarko iz Pogane Vlake ne bi dosegao ove visine.

Ime Tita trgu Slavko ne bi vratio, ali bi dao ulicu Milanu Bandiću. Ili neki trg, može i u Kozari Boku. Još je premalo vremena prošlo od Bandićeve smrti da bi se moglo realno sagledavati sve što je učinio za Zagreb, ali i protiv Zagreba. Evidentno je Zagreb učinio ljepšim, istovremeno ga unakazivši dovlačenjem moralno upitnih, dovlačenja gangstera, predajući ga u ruke teškoj korupciji. Od parlamentarne demokracije učinio je ruglo kupovanjem saborskih zastupnika, predstavnika nacionalnih manjina. Sva ova ciganjska sranja koja gledamo u saboru ovih dana imaju svog stvoritelja.

Milana Bandića. Čovjeka koji je poremećenim umom i kupovinom smeća u Saboru uništio povjerenje Hrvata u parlamentarnu demokraciju.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON GALERIJE

Svejedno, Slavko Kojić bi mu dao ulicu. Ili trg. Možda samo radi kontrole štete, jer, ne laje pas radi sela, nego radi sebe. Valjda je zato, na početku osmog desetljeća preuzeo vođenje stranke osuđene na odumiranje.

Istovremeno, s druge strane Praške, čovjek koji je ušao u SDP kada su se ljudi već počeli ispisivati, jer ih je bilo sram, pun elana i snage kaže, vratiti ću Trg maršala Tita.

Jedan sam od onih kojih je, biološki svakog dana sve manje, koji su imali sreću i čast upoznati Tita. Sva puta sam bio na Dedinju, jednom na Pantovčaku kod Staroga. I priznam, drage, vrlo su mi drage te uspomene na razgovor s njime. Da, jednom je bio razgovor dulji od pola sata.

Kao građaninu Zagreba, jasno mi je da se ništa neće promijeniti  vraćanjem ili nevraćanjem imena Trg maršala Tita. Ali bih se bolje osjećao. Jer ime Titovom trgu skinuli su prije svega kako kaže moj dragi Hinko kozojebni kamenjari. Trgu u sred moga Zagreba. Kozojebni kamenjari.

Dva su razloga što podržavam Viktora Gotovca. Prvi je jer želi vratiti osmijeh na lice Zagrepčana, a drugi je izjava Gordana Marasa, da u SDP nikada ući neće ako njime vlada Viktor Gotovac. Pristojnom čovjeku dosta!

Jer Zagreb je moj, nije vaš.

Vi seronje, imate prave zavičaje i domovine kojima ste pohitali nakon jučerašnje svinjarije koju ste izveli, a Zagreb i Hrvatska su vam samo rezervna domovina.

I krava muzara!

Bajka o Milanu koji skuplja smeće, a da nitko ne razumije zašto