Osjećam se.
Ne znam, ali znam da se osjećam. Valjda ko mlada cura dva dana pred maturalno veće. Ushićena, uzdrhtala, neprekidno po glavi vrti frizuru, sve detalje, zabrinuto s majkom provjerava svaki detalj na haljini, cipele je obula i nosila, da je ne nažuljaju u najvažnijem trenutku dosadašnjeg života.
Danas popodne sam konačno shvatio da mi preostaju samo dva dana sužanjstva. I onda sloboda.
Povratak životu kojeg volim, šetnje gradom, sjedenje u kavanama i promatranje ljudi, razmišljanja o njima, povezivanja milion sitnih detalja. Uživanje u mirisima oko sebe, miris kave što se miješa s parfemom dame koja sjedi stol do mene i veselo se smije dok priča s nekim muškarcem. Zvukovi, dozivanje, traženje očima poglede drugih ljudi, kriomice upućene poglede ljubavnika što sjede odvojeni u velikom društvu. Miris kuhanog vina što se širi gradom. Svirka uličnih svirača. Pogledi u izloge. Diskretno okretanje za pristalim damama. Svega toga nije bilo. Niti ispijanja kava s meni dragim ljudima, smijeha. Pričanja viceva, izrugivanja budaletinama. Povlačenja prvog dima cigarete, ono, kad zapalim u kavani, zavaljen, pažljivo prekriženih nogu da mi se ne izgužvaju hlače, pa potegnem prvi dim, pa stanem, osjetim kako fino reže, a dim polako izlazi kroz nosnice.
Sve mi fali. Svega sam se odrekao. Jer su mi odredili izolaciju, koja se eto približava kraju.
Sve je spremno da u nedjelju izletim van iz pržuna ko razjareni bik. Cipele ulaštene do visokog sjaja. Cijelo popodne sređivao sam blago rečeno bohemski look, a točnije rečeno izgled klasičnog spavača pod jednim od zagrebačkih mostova. Sada sam sređen, očišan, podštucan, ma sav sam si sladak. Mirišem ko bela lala. Košulje su pripremljene, sakoi ispeglani, kravata ili mašna, vječna je dilema. I kaput, već sam odlučio i koji kaput. I šešir, i šal.
Ma velim, ko cura pred maturalac.
Dobra je bila ova korona. Baš mi je dobro legla. Nisam ni u jednom trenutku imao dilemu da li se cijepiti ili ne, a dva dobra, baš dobra prijatelja, liječnika govorila su mi da se cijepim, da koronu mogu dobiti, ali teško da ću zaglaviti na respiratoru. Nekako, ne znam zašto, vjerovao sam više njima nego Iveku, staklorezaču iz birtije koji je tumačio da je korona bjelosvjetska zavjera, protiv koje se on neće cijepiti, jer je tako čuo u tramvaju. Jer nije cjepivo dovoljno ispitano, a do sada je ubrizgano sedam milijardi doza cjepiva u svijetu. U njegovu staklorezačku tintaru to ne može uči.
Dakle, bio sam na neki način pokusni kunić, onaj koji je primio cjepivo i kod doktora popušio koronu. I prošao lišo.
Dobro mi je došla i korona jer sam vidio koliko prijatelja imam, koji su svako jutro zvali, pisali, pitali kako sam, trebam li što, mali Pero je zvao da ako što trebam da će doći bez problema a stanuje skroz na drugoj strani grada. Dobro jedošla i korona da shvatim koliko prijatelja imam, koj nisu ni pitali premda su znali. Valjda su čekali da im se ja javim. Nisam. Niti neću. Iz korone izlazim bogatiji.
S povećanim povjerenjem u liječnike. Bogatiji za spoznaju tko su prijatelji. I za spoznaju tko se gradi prijateljem, a boli ga kurac.
A to je dragocjeno iskustvo.
Stečeno za samo osam dana.
Hvala svima koji su pisali mailove podrške, slali poruke Viberom, Telegramom, Whatsappom i podršku lajne na Twitteru.
Dolazi vrijeme lijepog života.
Punim plućima.
