Lijepa priča sa sretnim završetkom

Zatvoren, Suncem obasjan prozor. Znam da je vani vjetar, da udara bjesomučno, ali ja ga ne osjetim.

Pa imam privid lijepog nedjeljnog jutra. Mirišljava kava koju sam netom ulio iz kafetijere, cigareta što sporo dogorijeva.

Dan baš po mjeri, danas ne treba biti nervozan, nadrkan. Dan je za lijepu priču. Pisanje lijepih priča je za mene ogroman izazov, jer kažu da uvijek pišem ružne priče o ružnim ljudima i ružnim stvarima. Što bi uopće mogla biti lijepa priča u nedjeljno jutarnje jutro okupano Suncem?

Priča o nečijem uspjehu

Priča o samoprijegornom radu, uspjehu u životu, stvorenoj dobroj egzistenciji. Da, ljude bi to zanimati.

Postoji jedan čovjek, nazovimo ga, Zoran. Posve slučajno imenjak je našeg predsjednika, ali priča nije o čovjeku koji u dokolici broji paunove na Pantovčaku. Premda su samo dva. Pa ih i postrojava, a oni se razbrojavaju Prvi, Drugi, Prvi, Drugi.

Naš Zoran, junak ove priče ostvario je ono što svi sanjamo. Odlična karijera, samozatajan, školovan, ima prošlost s kojom se diči i budućnost koja mu pruža svakog dana neku novu šansu.

Gospodin Zoran je akademski školovan građanin na pragu šezdesetih godina. U svojoj impozantnoj karijeri bio je ravnatelj Parka prirode Paklenica, danas je to NP Paklenica. U punoj stvaralačkoj dobi osjetio je zov, osjetio je da je dosegao maksimum, a on je sposoban za puno veće domete. Dodirnuti zvijezde.

U vrijeme te spoznaje, godine 2007., Hrvatska nije imala svemirski program, pa gospodin Zoran nije mogao dodirnuti zvijezde kao astronaut, pa se dosjetio puno efikasnije metode. Upisao se u HDZ, što je gledajući s vremenske distance od petnaest godina, bio pun pogodak. Kao da je s onim kuferićem za preživljavanje ušao u lift koji će ga odvesti visoko, na sam vrh rakete Saturn Vb, na putu prema zvijezdama.

Onako pametan, školovan, kus od čovjeka, član HDZ-a imenovan je pomoćnikom ministra kulture, upravo prema svojoj stručnosti diplomiranog inženjera šumarstva. Jerbo se kazališne predstave održavaju valjda po šumama. I gorama. Naše zemlje ponosne.

Šašava zemlja koja u sastavu ministarstva kulture imala i zaštitu prirode.

Na radno mjesto s kojeg je lansiran u orbitu, mjesto ravnatelja Parka prirode Paklenica nakeljio je gospodin Zoran nekakvu marionetu koja se odaziva i okrene kad ničim izazvan kažeš Josipa Marasović.  Gđa Marasović nalijepljena je na to radno mjesto kao v.d., samo s jednim razlogom.

Zbog čuvanja ugodne fotelje gospodinu Zoranu ako što ne daj Bože zajebe, pa da se ima di vratiti.

[warning]Zakon predviđa da v.d. možeš biti godinu dana, gospođa Josipa bila je tri. Jer joj je tako naredio šef, mimo zakona, jer zakon tu i nije bitan, HDZ je u pitanju. A šef joj je, pogoditi će i oni tuplji čitatelji, naravno bio gospodin Zoran.[/warning]

Na mjesto ravnateljice postavio ju je čovjek kojem je požrtvovno čuvala mjesto.

Ogromne u brige i obaveze državnog tajnika i obaveza u ministarstvu kulture. Ni mislit ne stigneš od briga i obaveza. Pa je tako naš dragi junak ove divne priče o hrvatskom čudu zaboravio vratiti poslovnu American karticu u Park prirode Paklenica zaborav je trajao skoro šest godina. Kartica  mu je ostala u novčaniku, slijepljena, već pogađate s karticom HDZ-a.

Doduše nije tamo Amexica stajala uvijek, jer ju je vrlo često vadio na peglanje. Čovjek koji puno radi, troši se. Mora jesti, mora kupiti i odijelo, košulju, kravatu. Mora izgledati kao doministar, a ne neki goljo. Pa ima li što logičnije nego to sve plaćati službenom karticom? Isto tako je logično da se odijela, gaće, košulje plaća karticom poduzeća u kojem više ne radiš, a da te niko ne pita ništa.

Ni su pitale čak ni babetine u računovodstvu te Paklenice kad su dolazili računi u kojima su bili specificirani Montana sendviči sa benzinske stanice na Janjču, orade i paški sir iz zagrebačkih konoba. ili odijela i kravate, a potpis na slipovima bio je potpis osobe koja ne radi i nema pravo na karticu. Jer bio je gospodin Zoran vrlo dobro poznat i u zagrebačkim konobama i restoranima gdje je volio izist komad ribe, popit koju dobru butelju. Nije živio samo od Montana sendviča. Pa kakav je to dužnosnik koji samo Montanu trpa u usta?

Sve to na račun poduzeća kojeg je uveo u Pakao. Paklenice.

Nije bilo čudno, jer znate, HDZ

Nikom nije bilo čudno što je karticom u Briselu podizao gotovinu na bankomatu, a tamo je išao kao član pregovaračkog tima za pristupanja EU, a naravno imao inozemne dnevnice i bogovsku plaću, redovitu i veliku.

Jer, znate, HDZ.

Jednom, dok je jeo sendviče na benzinskoj postaji i platio ih službenom karticom poduzeća u kojem ne radi već par godina, shvatio je da je njegov domet puno viši.  Pa ne može tako sposoban čovjek, još k tome član HDZ-a, stati na akademskoj tituli diplomiranog inženjera šumarstva.

Doktorat naravno

Odlučio je doktorirati. A doktorat je skup. Ko Svetog Petra kajgana. Ali, zato je tu čuvarica njegove fotelje, dužnosti ravnatelja vršiteljica, gospoja znakovitog imena, Josipa. Ona je odobrila da NP Paklenica sufinancira doktorski studij sendviča ali i ostale dobre spize uvijek gladnog i elegantno odjevenog doministra.

[warning]Da bi priča pila vodu, sklopljen je ugovor o djelu, koji je po svojoj naravi za Paklenicu puno, duplo, skuplji, jer se plaćaju porezi i doprinosi, ali to nije bitno, pa nije njihov privatni novac. Državni je.[/warning]

A oni vole državu, pa nek se država, koju svakim danom, nikako ne znam zašto, voli sve manje ljudi, isprsi.

I nek plati ljubav.

A s druge strane, elegantni i dobro nahranjeni gospodin Zoran imao je pravo na povrat poreza. Jer vrag kenja na veliki kup.

Nikada na mali.

Onda je došlo do suda. Pičvajz

Onda je pukla bruka. Uplakanom Zoranu otelo do savršenstva ispeglanu karticu. Nakon pet i pol godina peglanja.

Pa je sve završilo na Županijskom sudu u Zadru.

Poklopile se zvijezde, ona čudna konstelacija, pa je nastala idealna kombinacija.

HDZ, Županijski sud u Zadru i hrvatsko pravosuđe.

Rečeni, sendvičima ali i finom hranom dobro nahranjeni, gospodin Zoran, onako elegantno odjeven parama NP Paklenica branio se na Županijskom sudu riječima:

parafrazirajući Srećka Šojića koji kupuje odelo na profakturu, jer ne želi da bude lep radi sebe, nego radi preduzećeta.

Kupovina odjela, košulja i kravata na račun NP Paklenica

Gospodin Šikić je zajedno s rečenom gospojom znakovitog imena, Josipom, osuđen. Dobio je jednu godinu zatvora s primjenom roka kušnje u trajanju od tri godine.

Dok je u roku kušnje, gospodin Zoran nije mogao kušati Montane ni škampe na račun NP Paklenica.

Ondak se žalio i trebam li uopće napisati da je Vrhovni sud po dobro uhodanoj špranci, ukinuo presudu. Pa se počelo iznova suditi.

Svjedoka koji će vrlo rado svjedočiti protiv antipatične babe koja mu je dala American karticu da je pegla po miloj volji, podiže lovu po Briselima i platila mu doktorat.

Onda je tužitelj iz čista mira odustao od optužnice protiv rečenog Zorana, vlasnika HDZ iskaznice.

Pa je rečena Josipa dobila osam mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine. Na tom istom sudu koji je tipa koji je debelo iskoristio, možda i utjecao na počinjenje kaznenog djela, oslobodio.

Ej, živote, težak li si. Ako nisi HDZ

Ne kužim se u pravo, ali mislim da je odustanak od kaznenog progona tog rečenog elegantnog žderonje, direktno vezan uz komadić plastične kartice na kojoj piše HDZ.

Sva ta pravosudna komedija odvijala se pred pet i više godina. Legla je prašina, debeli sloj. Pokrila sve.

Danas Županijskom skupštinom Zadarske županije ravna dr.ing. Zoran Šikić.

Kao da se ništa desilo nije.

Jer, HDZ. I to ne neki obični.

Novi HDZ, HDZ Andreja Plenkovića.

Nitko domovinu ne voli kao Grozdana Perić (HDZ), ima i zašto!