Naslovnica Blog

Stvari su došle na svoje mjesto, kako kaže Plenković

Objavio
Spectator
-
0

Puno je razloga zbog kojih ne vjerujem Andreju Plenkoviću. Ne želim navoditi razloge, kao što većina od vas ne želi navoditi zašto mu ili vjeruje ili ne vjeruje. Ne vjerujem niti ekipi oko njega, smatram ih lošim društvom koji svojim djelovanjima i maksimalno uloženim naporima čine Hrvatsku lošom državom. Na žalost, u tome su poprilično uspješni, jer im u tome pomažu, nesebično i marno sve institucije države.

Andrej Plenković je nakon objavljenih izbornih rezultata, samozadovoljno i samouvjereno, podrugljivo gledajući u kamere, u naše domove, izjavio:

Stvari su došle na svoje mjesto, Hrvatska je zaplavljena.

Poplaviti se može i od bubetanja. A bubetaju nas već trideset i pet godina. Pa smo plavi ko šljiva.

Kakav je to bio bolni trenutak. Možda čak i ne radi njegovih riječi, koliko radi podrugljivih i sladostrasnih pogleda polusvijete koji se naslagao oko njega. Bilo je tu i europarlamentarnih posvuduša, do ministara, pa propalih izbornih kandidata. Uglevnom društvo koje pristojan čovjek ne želi sresti u životu.

A Plenković je, prvi puta od kad ga pratim, rekao istinu. Stvari su došle na svoje mjesto. Došle su nakon apsolutno najprljavije predizborne kampanje, a po svemu sudeći i nakon najprljavije provedenih izbora i brojanja glasova.

Sav taj gnoj, sav taj nemoral, podmetanja, sve petljanje pravosudnih organa, monstruozne odluke Ustavnog suda, sve to je pomoglo.

Da stvari sjednu na svoje mjesto. U đubrenicu koja vodi u septičku jamu.. Jer mi smo društvo koje živi u moralnoj septičkoj jami. Svaki izbori su samo privid, nevješto prikriven, života na svježem zraku. Na ovim izborima skrivanja nije bilo. U samo dva mjeseca desilo se svašta. Od Nobilove akrobacije oko osnivanja političke stranke, nakon što je podnio kaznene prijave oko ekipe iz MOŽEMO!, da bi sad ispalo da je neimenovana osoba N.N. cijelu situaciju oko osnivanja stranke krivotvorila, napisala Zapisnik s Osnivačke skupštine, nabacavši u njega mnoge čestite ljude koji pojma o tome imali nisu. Pa hapšenja Mile Kekina radi stvari po kojoj se inače ne hapsi, pa puštanje na slobodu. Svakodnevne izjave Glavnog državnog odvjetnika koji je bio u medijima bio češće nego Pernar s onom nekakvom gadnom pornošojkom s kojom reklamira svoj porno uradak. Do sad je jebavo građane u mozak, a sad taslači ovu kaj ima kriva usta ki Frendžou. Pa Hipodrom. Pa konji nestali, pa ih ima pa ih nema. Ali nema čuvara, ali su plaćeni. Da stoje na nevidljivim položajima. Pa kaznena prijava za brojne donacije grada Zagreba kojima se pomažu razne udruge nezapamtljivih imena, nekakvi kontejneri, te nekakve međukvartovske pizdarije, te nekakvi multi mediji, te nekakvi mlatimudani, ali svakako se pomažu i umjetnici pred kojima je budućnost.

Zagreb je kulturan grad. kad seljaci iz drugih gradova shvate da je ovo istinska umjetnost, onda ćemo možda imati šancu.

Podmetanja kandidata drugim kandidatima. Plaćanje glasova dvadeset Eura herojima. Jer što su građani Grada heroja? Pa heroji. A iz iskustva znamo, kad nekog prozovu domovinskog rata, da je lova u pitanju. Ne postoje heroji Domovinskog rata koji su prosječnog životnog standarda. Pa nisu zato išli u rat, ili dali se proglasiti herojima.

Ulicama Zagreba su bauljali ružni atavizmi prošlosti. Lovrić je iskakao iz svakog grma, spopadajući me, a ja sam se samo zapitao, Zašto Ti Ivice nisi sada u zatvor? U onom istom u kojem je, po svemu sudeći, Mile Kekin utrpan bezveze, jer, možda je Turudiću dopizdila sve više monotona Kekinova muzika, pa mu je zatvaranjem želio dati kreativni poguranac.

Bez poguranca ostao je Esdepe. Svaka budala je mogla izračunat pred prošle parlamentarne izbore da bi SDP mogao osvojiti petnaest do dvadeset glasova. Plafon. Više nipošto ne. Ondak je onako ležerno, ko da ga se to ne tiče, Zoran Milanović izašao iz zone komfora. SDP je na izborima osvojio preko četrdeset mandata. Dvadeset mandata, dvadeset guzica koje su se utrpale u Sabor su Milanoviću na brk. Dvadeset guzica je u Saboru zahvaljujući Milanoviću. Sad su saborski zasptupnici, ali, naravno, opet samo guzice.

U toj kampanji, parlamentarnoj, SDP nije kurcem mahnuo, a kamo li što odradio. Čekali su u okolnim kafićima da Zoki odvergla o Turudiću, O Šeparoviću, da malo odjebe Butkovića, Spomene Plenkovića, sjedne i ode dalje, pjevati istu pjesmu. Ne znam jel mu je i onaj kaj ga vozi uopće bio SDP-ovac. Njemu SDP nije trebao. A SDP-u je zoran bio dašak života. Jedino su bili aktivni na mrežama lijepeći statuse Go Zoki Go, i svi su čekali samo jedno, da im dobar rezultat padne u krilo. Ni krivim ni dužnima. I rezultat im je pao. Idealan. Guzice i guzičari u Saboru, a vladat ne moraju. Nit pameti nit odgovornosti. Samo sreća. Milanovićevom zaslugom. Onda su nakon dva katastrofalna predsjednika, Bernardića i Grbina, odlučili izabrati trećeg. Koji će po razornosti nadjačati obojicu zajedno. Izabrali su liblinga i favorita Pantovčaka, točnije Zorana Milanovića, Sinišu Hajdaša Dončića. Njegov izbor  samo je potvrdio moje dugogodišnje uvjerenje, da je Zoran Milanović totalni dibidus kad je u pitanju izbor ključnih kadrova.

Vraća me to u davnu 2014. u Orkanu, kad sam ga jednom prilikom dok smo razgovarali, nenadano pitao Zorane, gdje si kupio svijeću, jel kod onog medičara kraj Katedrale? Kakvu svijeću? Pa tu s kojom si pronašao te kretene ministre.

Predsjedničke izbore SDP je obavio jednako kao i parlamentarne. Dali su lovu Milanoviću, financirali su kampanju, imenovali par ljudi u nekakav stožer i to je bilo to. Osobno sam bio prisutan na Cvjetnom trgu prilikom Milanovićevog druženja s građanima, Dragovanovom pitanju upućenom Brankiću, Kolariću, pa gdje su ti članovi? Čekali su da pobjede. U birtijama i bauljanjima po Adventu.

Milanović je izabran. Novoizabrani predsjednik SDP-a euforično je proglašavao premoćnu pobjedu Zorana Milanovića pobjedom SDP-a, istog onog koji na Cvjetni plac nije došao.

Članovi SDP-a su ko poskok u mom masliniku.

Znam da je tu, ali se dobro sakrio!

Došli su Lokalni izbori. Zoran Milanović pokazao je da nema ni približno toliko kondicije koliko je ima Marija Selak Raspudić. Pa se lijepo zatvorio na Pantovčak i svakog dana provjerava jesu li oba pauna na broju. Jedan dva, jedan dva. Povukao je ručnu. Pustio SDP niz vodu. To puštanje u vodu pomoglo je dijelu članova SDP-a da shvate da su na izborima izabrali mućak.  Ne mogu reći da nisu znali, svi su oni dugo u politici, a Siniša Hajdaš Dončić ima vrlo dug politički staž. Puno dulji je onaj dio proveden u SDP-u od onih nekoliko godina provedenih u HDZ-a. Samo par dana prije izbora, čovjek je ničim izazvan pred kamerama ispalio, biti ću predsjednik Vlade u dva mandata, a poslije može doći neka ženska. Uistinu imam problem s tumačenjem (samom sebi) njegovog nesuvislog blebetanja. Prvo, nisam siguran, to, s ta dva mandata, jel to on nama prijeti, prijeti još gorom budućnošću, ili nas blagovremeno obavještava da ako možemo odemo. Ili da se pripremimo pa da svakako budemo na glasalištima u slijedeća dva ciklusa, pa da ga spriječimo u tome. Kaj je to s tom ženskom, koju je odredio kao nasljednicu. Jel misli da je on prijelazni oblik od muškarca prema ženi?

Taj Siniša je meni antipatičan tip, pseudo duhovit, kojem ne vjerujem ni malo.

Tip koji se nada da će nas voditi.

Da će preuzeti vodstvo nakon antipatičnog tipa, pseudo duhovitog, kojem ne vjerujem ni malo.

DP. Double penetration

Objavio
Spectator
-
0

Bojim se ja otkrića da sam samo jedan obični staromodni seronja, tip sklon predrasudama i vječitim klišeima. Po mom shvaćanju, političar bi trebao biti čovjek koji svojim izgledom u svakom trenutku pokazuje da drži do sebe. Njegovan, uredne frizure, čistih noktiju, bez busena dlaka što mu iz ušiju vire, jasnog i odrješitog izričaja. Častan čovjek, koji drži do sebe i svoje dane riječi.

Nešto onako kako su izgledali svjetski političari u vrijeme moje mladosti. Kravata vezana, upravo kako treba, do remena hlača, a ne da njom možeš prikrit izdajničku fleku koja je nastala ako si ga prerano garažiro. Kad govorim o vremenu moje mladosti, nekako su skoro svi bili mršaviji, pa su se vrlo rijetko pojavljivali i nepristojno debeli političari. Ovo sam boldao radi Staneta Dolanca i Vlade Bakarića. Ili ne daj Bože političarke. Pa da pogled na njih odmah otkriva da su pola budžeta prožderale, a da čak nisu ni suđene za to.

A pogledajte ove naše jadnike. Iz aviona se vidi da ih tišti kravata, pa, da si malo pomognu, otkopčaju puce ispod kravate, jer znaju oni da se to ne vidi. Hodaju musavi, ko da si ih kroz dimnjak provuko par puta, šarenih košulja razdrljeni, a kad obuku odijelo, stoji im kao krmači sedlo.

Kažu mi da ne sudim ljude po izgledu. Isto kažu da odijelo ne čini čovjeka. Ali, kažu i da lice prodaje pice.

A naši političari su po moralnom opredjeljenju kurve. Ružnog lica, ali pica je na prodaju. Kao što se kurve iz cijele Europe sjate na nekakva velika događanja, jer im je tu žetva, svi musteri su na jednom mjestu, tako je i festival kurvi u Hrvatskoj u vrijeme neposredno nakon svakih izbora.

Ima tu velike ponude. Ima ih koji hoće jedan na jedan, a Boga mi ima i koji hoće dvije na jednoga, pa da ga unište. A ima i onih koji hoće dva na jednu, to vam se zove na portalima koje ja naravno ne posjećujem. Skraćeno DP. Ako ste loši s engleskim, pa nemerete zapametit, sjetite se gospode iz ovog našeg, balkansko krčmarskog DP-a, Ćipe i Penave kako tretiraju neku jadnicu istovremeno. Ako ne umrete od smija pri toj pomisli, pa preživite, onda znajte, to vam je DP. Double penetration.

Vukovarci su ovih dana duboko penetrirali u DP. Rasturili ih ko beba zvečku. Ko da su ih dofatili Johnny Sins i Keiran Lee, pa ih ufatili u DP, to su vam tipovi koji se pojavljuju upravo na portalima koje ja ne pratim. A iza kojih trava ne raste.

Čini mi se da su nakon ovih izbora Postolaru Tripperu, Ćipetu, oči još malo više izbuljene. Iskočile mu ki fildžani. Ušlo mu dobro. Sazad.

 

 

Nakon ovog što im se desilo, trava više u DP rasti neće. Strnište.

Pa će volovi ostati bez ispaše.

Pa se nekako nadam, da će izumrijeti.

Tko zna, možda se jednom pojave na sceni i pravi političari. Ljudi koji drže do sebe, koji ne mjerkaju koze na ispaši ispod oka.

Ljudi koji će imati ponos i držati do dane riječi.

Do tada, kokice pivo i gledajmo kako izumiru.

The Day After

Objavio
Spectator
-
0

Napeto je bilo ko u filmu. Onom niskobudžetnom, ono, jedna kamera, režiser koji se muva, glumci koji su pristali glumiti za mali honorar koji će im biti isplaćen tko zna kada. Možda i nikad. Statiraju naturščici koji se nadaju da će se pojaviti makar u jednoj kratkoj sceni. Oni malobrojni su sretni ako dobiju jednu rečenicu, recimo, glumeći kronera u birtiji, pa teatralno viknu Idem pišat.

Govorim naravno o izborima, netom završenim, ne dao Bog skorih. A u stvari, treba li uopće održavati izbore, najvažnije je pitanje. Vječito nezadovoljni Hrvati biraju vječiti HDZ. Valjda im ne dolazi do glave da ta organizacija svojim djelovanjem godinama uništava Hrvatsku. Neznanjem, lopovlukom, pljačkom. Ali, Hrvati znaju bolje. Pa biraju one koji ih pljačkaju, tuku poput varaždinskog župana, pljačkaju poput cijele plejade ministara koji su svi dali obol uništavanju društva.

Prvi put u životu, kao stanovnik Zagreba, nisam imao nikakav izbor u drugom krugu. Naravno, po mojim kriterijima. Pa sam otišao na glasalište, naoružan osobnom kartom, nalivperom, i velikom crvenom kvačicom. Pa sam njome stisnuo nos i glasao. Zamisli, pišem protiv njih četiri godine i glasam za njih. Dostojno pičkice. Jučer sam bio pičkica. Sve se mislim, svakako je bilo takvih ko ja podosta. Što bi bilo da smo glasali drugačije. Vjerojatno bi Marija Selak Raspudić još držala govor, a sada je jedanaest sati drugog lipnja.

Gospođa je posve ispraznom retorikom osvojila srca i ruke koje zaokružuju čak 42% Zagrepčana. A da u kampanji ništa konkretno rekla nije, samo je tresla putanja na koje ni očekivala odgovore. Pokušala je razguziti Tomaševića hrpetinom pitanja. To joj čak i nije loše išlo, jer pokazalo se, Tomašević je kao govornik totalno nedorastao u konfrontaciji sa strojem za rafalno postavljanje pitanja. Jučerašnji govor MSR ali i izabrane gradonačelnice Rijeke pokazao je samo jedno. Hrvati u popriličnom postotku, obožavaju ljude koji im se obraćaju ispraznim govorima.

U Rijeci je pobijedila kandidatkinja kojoj je put do pobjede asfaltirao Saša Đujić, naravno uz kimanje glavom Siniše Hajdaša Dončića, jer bez predsjednika stranke nema promjene kandidata u zadnji čas. Umjesto njima mrskog Filipovića imenovali su drugaricu dogradonačelnicu koja je svoju kampanju vodila optužujući Filipovića za svašta, a bila mu je prva suradnica dok je Filipović radio svašta. Uvjeren sam da je pobjedom gospođe Rinčić HDZ stavio šapu i na Rijeku. A gdje HDZ stane, trava ne raste.

Splitom, gradom i županijom će upravljati HDZ, kako je to dala naslutiti kandidatkinja za županicu, prije svega vlaškim glasovima. I Vlaji su građani, naravno, vrlo disciplinirani, pa pobjeda u Županiji ne čudi, jer tamo osim Vlaja živi i Ranko Ostojić, čovjek koji je u punoj stvaralačko snazi u šezdeset i drugoj godini. Pa je odlučio biti županom, barem jednom u životu pobijediti, a u politici je od 1990. Taman kad su karte bile posložene da se makne piroman i spalitelj Blaženko Boban, drug Ranko je odlučio razjebati opozicijsku borbu protiv Bobana. I razjebao je opoziciju. Pa će Boban, ako bude prilike opet nešto zapaliti, kao što je zapalio set na kojem se snimala serija Game of Thrones.  U Govoru jučer nije zahvali Ranku. A trebao je. Vlaji su rekao sam disciplinirani glasači, pa su u Splitu izašli na glasanje, a fetivi su igrali picigin na Bačama. Pa sad imaju što imaju. Imaju Šutu, kojem se naziru afere, imati će i Keruma. Što je dobro. Ako je dobro njima, dobro je i meni. Nek su oni zadovoljni. Lijepo je kad je raja zadovoljna.

Da nije Mira Bulja, koji se onako velik uspio progurati kroz ušicu igle i pobijediti u Sinju, izbori za Most bili bi katastrofa. Građani im ne zaboravljaju dvostruko dovođenje HDZ-a na vlast. Pa radije glasaju za original, za HDZ. Most se s godinama pretvara u ruševni mali mostić preko potoka. Pitanje je samo kad će se srušiti, obnoviti ga neće, jer nikom ne treba.

Jako me veseli pobjeda Pavličeka u Vukovaru. On je neloš čovjek, mislim da je ispravan. A drago mi je da je uspio pobijediti Domovinsku mafiju koja godinama crpi iz zadnji atom iz Vukovara. Nadam se da će te političke uši biti na slijedećim izborima potpuno istrijebljene.

Mišel Jakšić, rasterećen pritiska, jer je osigurao ogromnu pobjedu u prvom krugu, uspio je u drugom krugu. Osigurao je pobjedu SDP-ovog kandidata za župana, ali, slutim i nekim nevidljivim radnjama vrlo kvalitetno podmetnuti nogu Mladenu Kešeru u Križevcima. Pratio sam kampanju Mladena Kešera, ali ne previše pozorno, samo kad sam bio u depri, pa sam bacio oko da vidim što se tamo događa, pa da se berem malo nasmijem. Iluzorno je očekivati da jedna sredina, poput Križevaca, koja o sebi misli puno više dobro no što zaslužuju, izabere čovjeka s Kalnika. U biti, siguran sam da je Kešer i sam sebi podmetnuo nogu. Ostaje mu sada instruiranje sina kojem je osigurao pobjedu na Kalniku. I naravno, povratak na stari imidž, puštanje kose. Taman će mu narast za četiri godine.

Peđa Grbin osvojio je Pulu. Tu komentara baš i nemam. Nek Puležani vide kako će im bit. Osobno me veseli pobjeda Bambija, koji je pobijedio kandidatkinju koja se poput vlastelinke vozala u crvenom kabrioletu. Ta vožnja u crvenom kabrioletu jako me podsjeća na Bartuličinu vožnju u crvenom Ferrariju. Ništa oni naučili nisu. SDP inače sporo uči, a brzo zaboravlja. Dokazano na svim izborima.

Pratio sam jučerašnje čekanje rezultata. Sve u svemu, dvije stvari su mi bile upečatljive.

Isprazni govor Marije Selak Raspudić, za koji bi bilo puno bolje da se nije dogodio. I pobjednički i Bog zna zašto euforični govor Siniše Hajdaša Dončića, koji čvrstom šakom vodi SDP. Ravno do dna.

Polovica života…

Objavio
Spectator
-
0

Gledam slike od pred dva mjeseca. S ekrana me gleda zakrabuljen muškarac, s debelom potkapom, podignuta kragna vjetrovke, iza njega tanka traka mora. Dan je sunčan. Da, bilo je jako hladno tog 12.03.2025. godine. Marčana bura hučala je i tresla mojim maslinikom. A ja sretan, u masliniku sam.

Zašto gledam slike? Volim računati, obožavam. Uvijek nešto računam, množim, dijelim, vadim korijenje, ma sve nešto prtljam oko brojki. Pa sam izračunao, da je dan 12.03.2025. dan promjene. Pa eto da vidim gdje sam bio toga dana. Bio sam na pravom mjestu, meni najmilijem. Tog dana, duljina života u Jugoslaviji izjednačila se s brojem dana života u Hrvatskoj. Tog dana prestao sam biti većinski Jugoslaven, postao sam većinski Hrvat. Životni. Ne, neću otići u matični ured i promijeniti ime u Hrvatsko, Hrvoje. Jerbo se nisam zvao ni Jugoslav. Ali, razmišljam, je li pod starost potrebno početi životom pravog Hrvata.

Životom Hrvata sretnog i ponosnog, koji je svoju sreću i svoj ponos objavio slikajući se trijumfalno u ruci držeći karte za koncert Marka Perkovića Thompsona? Hrvata koji će u nedjelju prvog šestog izaći na izbore i glasovati za Mariju Selak Raspudić, ili naprosto izaći i glasati za Tomislava Tomaševića? Ako glasam za Tomaševića, koliko je to hrvatski pitam se. Jer svi oni kojima, čim zinu pred kamerama, iz usta se izlije slap u kojem je svaka druga riječ Hrvatska, pozivaju da se glasuje za Mariju Selak Raspudić. Ali u meni je još uvijek onaj dišpet. Valjda još sitna iskra jugoslavenstva tinja. A što ako sam krivo izračunao, što ako sam još većinski Jugović?  Pa ću, nadam se, dobrano prehlađen, toga dana od prehlade potpuno začepljenog nosa, izaći na glasanje i zaokružiti Tomislava Tomaševića.

Pa nemerem odjednom postati tako veliki Hrvat.

Sutra je nekakav praznik. Kažu da je Dan državnosti. A prokleto sjećanje, vrag je to sjećati se svakakvih pizdarija, govori mi samo jedno. Tog dana, 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi saziv Hrvatskog sabora izabran na prvim demokratskim izborima. U Sabor su ušli i prisegli zastupnici prvi put izabrani voljom naroda. Svih fela i sorti.

Pa je na vlast došao, sa zakašnjenjem od jedno osam godina i odnosu na onaj pravi, sarajevski, val zvan New Primitives. Ali nije bilo Elvisa J. Kurtovića, nije bilo ni Zabranjenog pušenja.

Nažalost.

Došao je, kako je tada pjevao Elvis J Kurtovich, car.

Ukazao se naš Hajle Selasije, car Afrike i Azije, namrgođenog i nadrkanog izraza lica, s debelim naočalama s jeftinim rožnatim okvirom, koji će se vrlo brzo pretvoriti su skupe i elegantne okvire,  rođen u Velikom Trgovišću. Otac Hrvatske. Otac pretvorbe. Otac dvije stotine obitelji. Franjo Tuđman, dottore sa sumnjivim doktoratom. Naravno lažnim, koji je kao i sve što je stvorio, lažno.

Došao je samo val primitivaca koji se stvorio odjednom, zapljusnuo nas snažno, da bi nas poharao i da bi ostao. Popit aliena u nisko budžetskim SciFi filmovima koji dolaze na neki planet, usišu sve, unište sve, pa onda odu dalje. Ali, ovi odrpanci, sada milijarderi, neće otići nigdje. Odlaze oni koji ne mogu preživjet ovdje.

Avionima su slijetali odrpani, karijerno nerealizirani, egzistencijalno nesređeni, intelektualno prazni, ali zato emotivno ispunjeni, klečali na prljavoj pisti Plesa i ljubili Rvacki asfalt.

Limuzine su ih čekale, vodile te odrpance u Namu na Kvaternikov trg, tamo su ih obukli, bilo je tu problema kad su im išli vezati kravatu jerbo su ti jadnici umirali od straha pri pomisli, Evo, UDBA će me sada zadavit ovim štrikom. I onda su postali vlast. Vlast nove, hrvatske države. Vidio sam tada Ivana Milasa kojem su okačili iglu za kravatu, kraj njega Vlado Šeks, pa Gojko Šušak, čak i starina Sulimanac, svima im nabili igle.

Ustao sam, pogledao s tugom svoju prekrasnu kolekciju igala, godinama brižljivo skupljanih, spremio sam. Da više nikada ne bih stavio iglu. Nikad. Ja držim do sebe. Jerbo nisam belosvetska nerealizirana fukara, propalica i odrpanac koja je u novoj državi postala faktor.

E pa sutra je dan u kojem slavimo dolazak na vlast te i takve ekipe.

A opet, jebate, možda sam ja krivo izračunao?

Jerbo, HDZ je pobijedio 30.05.1990. Pa je taj saziv Sabora donio i prvi, Božićni Ustav, koji je naravno donesen, 22.12.1990, čudnom zajebancijom života upravo na Dan Republike SFRJ,  prvi Ustav RH ali i odluku o prekidu  odnosa s Jugoslavijom, dakle,  odluku o osamostaljenju Hrvatske,  25. lipnja ( a ne 30. svibnja ), a ona će stupiti na snagu 8. listopada 1991. Uostalom, sve do jeseni 1991. godine Hrvatska je formalno još u sastavu Jugoslavije, a Stjepan Mesić je godinu dana od Dana državnosti (30. svibnja 1990.)  još bio predsjednik Jugoslavije.

Ustav je donesen na Dan Republike, nekadašnji glavni praznik SFRJ, koja je eto, znala gdje i kad je rođena. Rođena je kako i spada i kako je red, u Jajcu, da bi nakon trideset i sedam godina otišla u Kurac. A veliki, sa svih strana svijeta skucani Hrvati, vjernici i katolici najveći na svijetu, nisu mogli novi Ustav, buduće nove države nazvati Danrepublički Ustav. Kaj ne? Puno je ljepše Božićni Ustav. A Božić nije bio. Jebate, u kaj god dirneš, sve je šarena laža.

Pa evo, možda sam još uvijek većinski Jugoslaven?

U državi u kojoj caruje neznanje, nije čudno da se ne zna niti pravi rođendan države.

A opet, kad pogledate face koje desetljećima upravljaju državom, ali i one koji su desetljećima u opoziciji, kad im baš pažljivo zagledate u izraz lica, mislite li da oni znaju bilo što?

Evo, samo malo vježbam pisanje

Objavio
Spectator
-
0

Čitam u novinama, u Ugandi su otkrivene ogromne zalihe zlata. Spominju se pusti milioni tona zlata pod površinom Ugande. Točnije trideset i jedan. Milijun. Tona. Zlata.

Drugovi Uganđani, a i drugarice Uganđanke još ne mogu pojmiti kakva ih sreća u budućnosti čeka. Sad samo gledam kad će se pojaviti Trump i objaviti da će Uganda postati pedeset i druga država u sastavu Sjedinjenih država. Kojima je on precednik.

Zlato ima čudnu moć. Ko što se muve vrijedno i veselo na toplo govno skupljaju, zlato tako privlači svakakve švindlere, belosvetske jebivjetre, prodavače muda pod bubrege, varalice ogromnog potencijala. Prema ovom napisanom, a napisano je kao uvod, shvaćate svakako, da je samo pitanje dana kad će se u Ugandi, u posjetu bratskom ugandskom narodu pojaviti Gordan Grlić Radman, kao prethodnica i najava ukazanja Andreja Plenkovića.  Jerbo, gdje je lova tu je i HDZ. Neizostavno.

Hrvatska Ugandi može pomoći puno. Spremni smo im pomoći u organizaciji eksploatacije zlata. Jerbo, Hrvatska ima ogromno iskustvo s tim stvarima. Mi rudnike nemamo, Tupljak u Raši zatvoren je davne 1999.godine. Ali iskustva sa zlatom imamo. Kad kažem imamo, ne mislim tu baš na vas. Niti na sebe. Naravno. Imaju oni.

Izbori su za četiri dana. Slušam pažljivo sučeljavanja kandidata za gradonačelnike Rijeke, Zagreba. Sjedim, pijuckam kavu, pa zažmirim. Pred očima mi se pojavi Kolinda, ono njezino lupetanje bez smisla, bez kraja i konca. Kako su to lijepi dani bili. Imalo se o čemu i pisati, a Boga mi i nasmijati. I sada, eto, Kolinda je uskrsla i u Zagrebu i u Rijeci. Nivo priče Marije Selak Raspudić u Zagrebu i Ive Rinčić u Rijeci je otprilike na nivou čovjeka koji nikad u tim gradovima bio nije. Pa je došao na tjedan dana. Vozio se javnim prijevozom, hodao gradom, pričao s ljudima. I nakon tjedan dana intenzivnog boravljenja u Rijeci ili Zagrebu, odluči se kandidati za gradonačelnika.

Zašto naprosto ne kažu, Ja bih htjela biti gradonačelnica. Vrlo jak razlog, čak ga se i ne mora argumentirati. Jer podrazumijeva ambiciju, osobni interes. A to je najvažnije. Tek sad vidim, na primjeru Rijeke, kolika je nesposobnost i neznanje vrha SDP-a, koji je samo par mjeseci prije izbora odlučio na izbore ići s dogradonačelnicom Rijeke, koja je komičnom kampanjom, pljuvanja svega što je napravljeno, a bila je druga osoba u gradu kad se to radilo, pometena ko zrne prašine pod naletom vjetra. Izgubljena je Rijeka, izgubljen je Sisak, izgubljen je Split, izgubljen je Zagreb. Jer pobjeda u Zagrebu nipošto nije SDP-ova, nego su pobijedili Možemosi, kojima su SDP-ovci samo pripaljivali cigarete. Stvarna situacija bit će vidljiva za nekoliko mjeseci. Jedinu funkciju koju su SDP-ovci izmoljakali je funkcija Predsjednika Gradske skupštine. I na nju postavili čovjeka koji je vrlo odan Davoru Bernardiću, koji kao što znamo, nije više u SDP-u.

U Splitu je SDP napravio baš sve da se elegantno, ispod stola, skoro pa nevidljivo dovede na vlast HDZ, ali i da se produži mandat piromanu, krkanu Blaženku Bobanu. Tašta samokandidatura političkog mrtvaca Ranka Ostojića, čovjeka kojem nitko nije imao srca reći da je politički mrtav, otela je glasove kandidatkinji Lesandrić, pa ćemo  najvjerojatnije još četiri godine gledati nasmijano i veselo lice dragog Blaženka. Hvala druže Ranko!

Kandidatura tipa koji ne bi mogao vidjeti ni poljoprivrednu zadrugu u splickom zaleđu, konfliktnog tipa bremenitog aferama, dovela je do toga da će u drugi krug HDZ-ovac umivenog lica Šuta. A ja HDZ-u ne vjerujem ni kad lice umije…

O jebem li te mudrosti. Općenita mudrosti. O političkoj ne bih ni pričao. Jerbo ne postoji.

SDP kao stranka uspio je u svom naumu. U posljednja tri izbora za predsjednika stranke, uvijek bira goreg od prethodnika. U SDP-u je konstantan jedino strmopizd. Dovoljni su sami sebi, pa se međusobno igraju politike. Ko mali majmunčići u Maksimiru što sjede i u dokolici natežu luleke.

Uvijek iznova divim se svojoj davno izrečenoj i bezbroj puta samocitiranoj tezi:

SDP je politička stranka koja se ne želi baviti politikom.

Jer je ljepše sjediti u Saboru u oporbi. Jer je ljepše kunjati u gradskim skupštinama kao beznačajan dio većine ili u oporbi. Oni to vole, ugodno je, dobro je plaćeno, a najvažnije, svjesni su da svoje neznanje i nedotupavnost ne moraju nigdje dokazivati. Mi svi znamo da oni ništa ne znaju, ali prava tragična količina tog neznanja i neosobnosti, e, to je njihova intimna tajna.

Sad, pišu novine, a pišu mi i poruke članova, nastaje nekakva pobuna protiv Siniše Hajdaša Dončića. Kojeg su pred pola godine izabrali za predsjednika, a iskreno, bio je lošiji kandidat od sviju. A oni to nisu vidjeli. Pa sad kažu, Joj mi smo se zajebali.

Pobuna u SDP-u ne znači ništa. Jer, SDP ima statut koji štiti predsjednika stranke jače no što to Iron Dome štiti Izraelce. Mogu da mu pljunu pod prozor. A on eto, nakon svega najavljuje da će biti premijer u dva mandata. Pitam se, zašto dva, a ne tri? Sve dok se ne skupe pred zgradom na Iblerovom trgu, sve dok ne zapriječe ulaz bilo kome, sve dok iz zgrade ne izbace sve koje tamo nađu, Siniša Hajdaš Dončić će ih čvrstim i nepokolebivim korakom voditi u ponor. Nadam se da taj ponor nije daleko.

Zaslužili su.

Vuk sit i ovce na broju, ako Gabi ne pojede koju…

Objavio
Spectator
-
0

Ovih dana poput ptice Fenix uskrsnula je Gabrijela Žalac. Koračala je prema Županijskom sudu čvrsto poput tenka, novinari su skakali na nju, ali komentara ona nije imala. Naravno da su novinari postavljali kriva pitanja na koja je ona samo bahato odmahivala granom.

A trebali su je pitati:

Premijer Plenković za Vaš rad nalazi samo riječi pohvale, ističući Vašu stručnost i vrijedan rad. Pa kako ste uspjeli sve te aktivnosti uskladiti, ako ste tako puno radili, kako ste stigli drpati novac za Vjetroleketrane, drpati novac u aferi Softver, organizirati svoje osobne proslave na teret EU fondova, a što je najvažnije i to sve pojesti?Nepostavljeno pitanje Gabrijeli Žalac

Ali eto, nisu, Jer, strogo kontrolirani medijski prostor.

Sjednica optužnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda, koja je trebala potvrditi optužnicu protiv bivše ministrice Gabrijele Žalac u aferi Softver, odgođena je do 9. lipnja. Razlog odgode je navodni pokušaj dogovora između Žalac i Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) o mogućoj nagodbi.  Ako do nagodbe dođe, to bi značilo da bi Žalac priznala krivnju za optužbe koje joj EPPO stavlja na teret. Do sada je negirala krivnju, pa bi takav razvoj događaja bio značajan preokret u slučaju.  EPPO je optužnicu protiv Žalac i drugih podigao u prosincu 2022. godine, tereteći ih za trgovanje utjecajem i zloupotrebu položaja prilikom nabavke softverskih programa PLUR i SPUR tijekom 2017. i 2018. godine. Prema tvrdnjama tužiteljstva, tim aktivnostima proračun EU oštećen je za najmanje milijun eura, dok je hrvatski državni proračun pretrpio štetu od najmanje 300.000 eura.

Ako Žalac prizna krivnju i postigne nagodbu s EPPO-om, to bi bilo veliko iznenađenje s obzirom na njezino dosadašnje negiranje krivnje.

Hoće li doći do nagodbe ili će se proces nastaviti, bit će poznato 9. lipnja. Ovaj slučaj ostaje jedan od najzanimljivijih pravnih procesa u Hrvatskoj, s mogućim dalekosežnim posljedicama. Ishodi ovog slučaja mogu varirati ovisno o tome hoće li doći do nagodbe između Gabrijele Žalac i Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) ili će se suđenje nastaviti. Evo nekoliko mogućih scenarija:

  • Nagodba

Ako Žalac postigne dogovor s EPPO-om, vjerojatno će priznati krivnju u zamjenu za blažu kaznu. To bi moglo značiti smanjenu zatvorsku kaznu ili drugačiji oblik sankcija, poput novčane kazne ili uvjetne kazne. Time bi se izbjegao dugotrajni sudski postupak.

  • A.P.

Hoće li eventualna nagodba biti postignuta tek nakon što Gabrijela Žalac riješi najveću enigmu hrvatskog pravosuđa. Identificira čuvenog A.P. iz prepiske s Josipom Rimac? Tko je A.P. hrvatska je inačica američkog vječnog pitanja Tko je ubio Kennedya.

  • Suđenje i presuda

Ako nagodba ne bude postignuta, slučaj će se nastaviti pred sudom. Ovisno o dokazima, Žalac može biti oslobođena ili osuđena. Ako je osuđena, kazna može uključivati zatvor, novčane kazne ili druge pravne posljedice.

  • Političke i društvene posljedice

Bez obzira na ishod, ovaj slučaj ima širi utjecaj. Ako Žalac prizna krivnju, to bi moglo dodatno naglasiti problem korupcije u Hrvatskoj i utjecati na javno povjerenje u političke institucije. S druge strane, ako bude oslobođena, moglo bi doći do rasprave o pravosudnom sustavu i načinima procesuiranja ovakvih slučajeva.

  • Utjecaj na EU fondove

Budući da je dio optužbi vezan uz sredstva iz EU fondova, presuda bi mogla utjecati na način na koji se takva sredstva nadziru u budućnosti. Stroža regulacija i nadzor korištenja EU fondova mogli bi postati prioritet.

Tjednik Nacional objavio je bombastičan članak o Plenkovićevoj umiješanosti u aferu Software. Sažeto, to izgleda otprilike ovako:

  • Svjedok tvrdi da je premijer Plenković bio uključen u nabavu spornog softvera, te da bi se trebalo utvrditi je li utjecao na cijenu.
  • Svjedok, koji poznaje Gabrijelu Žalac i Mladena Šimunca, izjavio je da je Žalac otkrila detalje o Plenkovićevom sudjelovanju.
  • Iako se boji za vlastitu sigurnost, svjedok je potvrdio kontakte s istražiteljima i detaljno opisao Plenkovićeve sastanke s Žalac u njegovom uredu.
  • Gabrijela Žalac optužena je za korupciju, preplativši softver za 1,8 milijuna eura.
  • EPPO ju je uhitio nakon što je Uskok odustao od slučaja.
  • Istraga se nastavlja, a Žalac se suočava s mogućnošću vraćanja novca i daljnjim optužbama.

Naravno, u tom svjetlu treba gledati jučer održani sastanak Glavnog državnog odvjetnika, kojem je kao što je do sada vidljivo, glavni posao štititi lik i djelo Andreja Plenkovića i voditeljice Ureda EPPO u Zagrebu Tamare Laptoš. Njihove izjave, naročito ona Tamare Laptoš indikativne su.

Mi sto puta naglašavamo da nismo rivali, ni neprijatelji, nego smo partneri. U krajnjem slučaju mi cijeli život zajedno radimo po raznim institucijama”, rekao je Turudić.

Tužiteljica u zagrebačkom uredu EPPO-a Tamara Laptoš također je kazala da je odnos vrlo dobar te da nema nikakvog rivaliteta.

Obzirom na rečeno, približavanje je u toku, teško da  će konačno organima progona u Republici Hrvatskoj ikad postati jasno tko je A.P.

Gabrijela će se nagoditi, ostaje samo jedna sitnica, kako namiriti 1.413.000 EUR-a, koliko je Gabica drpila EU kasi?

Ali, uvjeren sam da to i nije problem. HDZ ima kao što znamo Kasu uzajamne pomoći, Proračun Republike Hrvatske pa će i to biti riješeno.

Vuk sit a koze na broju, osim ako Gabi ne pojede koju…

Tri godine bez kušanja

Objavio
Spectator
-
0

Odvjetništvo kojem je na čelu Ivan Turudić postiglo je nagodbu s Gabrijelom Žalac, koja je svom tupavom bratu koji nije mogao položiti državni ispit, osigurala siguran prolaz na državnom ispitu preko zloglasne Jospie Rimac.

Da bi se nagodba postigla, potrebno je da osumnjičenica prizna djelo koje je počinila. Dakle, Žalac je priznala da je tupanu omogućila polaganje državnog ispita, te mu samim tim, a i činjenicom da mu je sestra u to vrijeme bila ministarka u Vladi A.P., omogućila poslove kojima se u malo segmentu upravlja državom. Točnije Gradom Zagrebom, iako je objektivno znala da tip naprosto ne može odgovoriti na pitanje: Tko donosi Ustav RH i tko ga može mijenjati?

Rečeni tupko nikako nije mogao naučiti i izverglati da je to Sabor RH. Ja čovjeka razumijem. Sestra ti je ministarka u Vladi A.P., pa naravno znaš da je taj Sabor bezvezna institucija, koja služi da bi u njoj sjedili poput panjeva, visokim plaćama korumpirani politikanti svih fela. Jerbo ionako svime u državi upravlja A.P., a sestra miljenica tog A.P. Pitam ja vas, ko bi se uopće tog Sabora i sjetio?

I eto, sada sestra mu se jadna nagađa s mrkim Turudićem. Jerbo tupan nemre zapametit ništa. A svi znamo da je Gabi bila rodoljub, poput većine onih koji se prikazuju domoljubima, a u stvari rodoljublje je u pitanju. Voli samo svoju rodbinu i pomaže im.

Rodoljublje je u direktnom sukobu s domoljubljem, jer vodi upropaštavanju domovine.

Rečeni stručnjak koji nije položio državni ispit zaposlen je, logično, u Gradu Zagrebu, čak je i napredovao, pa je 7. srpnja 2022. gradonačelnik Tomašević potpisao imenovanje tog stručnjaka na mjesto Predstavnik Grada Zagreba u vijeću Mreže za pravednu i nikougljičnu tranziciju. U sklopu projekta METAR do bolje klime, odnosno Mreža za edukaciju, tranziciju, adaptaciju i razvoj.  Pa ma što to niskougljična tranzicija značila. Uglavnom on sada educira, adaptira i razvija i niskougljično tranzitira. Plaća mu je 850 EUR neto. Ako bi se zajebavali. Logično je da rečeni radi u Gradu a ne u državi. Jer nije mogo položit državni ispit. Položio ga je, ali na intervenciju Kninske Kraljice kojoj se sudi po drugim pitanjima.

Sve neka fina, balegarska škvadra koja se skupila oko A.P.

A Gabica eto, nagodila se s mrkim Mrkomirom Turudićem. Prema nagodbi, na će biti osuđena na godinu dana zatvora s tri godine kušnje. Nagodbu treba potvrditi i sud.

Nagodba ima i zdravstvenu konotaciju. Ojača Gabrijela ima rok kušnje tri godine. U tri godine nesme niš niti kušati, Jerbo će onda u zatvor. A krcala je lopatama po birtijama diljem Hrvatske, na vaš račun. A sad ne smijeni kušati. Tri godine. Taman dovoljno da kalira, da izgubi sve ono što je naslagala na naš račun.

E da mi je vidjeti suca u Republici Hrvatskoj koji će reći,  Probušite nagodbu na sredini, da je nabijem.  I nabije i tako poništiti nagodbu i pošalje Gabrijelu u zatvor, gdje joj je i mjesto. Ne, do toga neće doći u Republici Hrvatskoj kojom upravlja A.P: Zbog čega neće?

Pa zbog A.P. Aj mu se ti zamjeri ako si Baja.

Mrki Mrkomir je jučer imao presicu na kojoj je izgovarao svašta. Reko je da mu je plaća oko 5.200 EUR, reko je da je zadovoljan. S plaćom od 5.200 EUR bio bi zadovoljan i Premijer. Apsiš kog oćeš, ne hapsiš kog trebaš, jer eto baš nećeš. I čovjek je zadovoljan.  Rekao je također da pojma nema tko je A.P., za razliku od vas. Ja pišem u članku A.P. a vi znate o kome se radi. A on eto ne zna.

E pa zato što ne zna i ima plaću od 5.200 EUR, a vi ne.

Lijepo sam vam to objasnio. Zapratite me za više korisnih i pametnih savjeta.

Volim izjave domovinskih pokretaša

Objavio
Spectator
-
0

Svako od nas ima neka sitna zadovoljstva. Vjerujte mi, imam ih i ja. Podosta. Najveća zadovoljstva su mi čitanje i pisanje. Pišem svašta. Pišem za portal. Ne pišem pisma ogorčenih građana, jer nema potrebe, to pišem ovdje. Postoje teme o kojima volim pisati, ali nipošto ih ne objavljujem. Barem ne ovdje. A čitati, čitam sve, ali, nekako mi je poslastica broj jedan čitanje izjava ministara i saborskih zastupnika, a i ostalih, kako se to kaže dužnosnika iz kvote Domovinskog pokreta.

Grupa mojih omiljenih autora

Tek kad pročitam nešto što je proizvod moždanog napora, znojenja, dugotrajnog pripremanja, vježbanja pred ogledalom, nekakvog tipa kojeg pokreće domovina, domovinskog pokretaša, onda u meni nastupi nirvana. Od sve siline tih majstora političke misli domovinske orijentacije, najdraži autori su mi Stipo Mlinarić Čipe, Josip Dabro, Ivan Šipić, Ivan Penava a nipošto ne bih smio zaboraviti spomenuti i onog Ivicu Kukavicu.

Svaka njihova izjava dokaz je samo jednoga. Koliko nisko Andrej Plenković može pasti. Graditi većinu u Saboru, graditi Vladu, kreirati i provoditi politike s takvim tipovima, na svoje zadovoljstvo a na zgražanje i čuđenje javnosti, svakako je dokaz količine morala Andreja Plenkovića, dokaz njegove opsesije, strasti i žudnje za vlašću. Svojim izjavama oni govore ponajviše upravo o Andreju Plenkoviću.

Pitam se, zašto ne bih pomislio i zaključio da je Andrej Plenković samo jedan običan krkan, kad je takve uveo u svoje najbliže društvo. Kad pročitam izjave nekih od njih, pomislim na to što bi bilo da je moj sin ministar pa da izjavi tako nešto. Mislim da bi me zapamtio. Ovim jadnicima nema nitko ništa za reći. Fali im korektivni faktor, netko tko će im reći Dosta je! Stani. Začepi!, pa svoj skučeni um nesputano izvode u šetnju pred mikrofonima željnim njihovih izjava. Korektivnog faktora nema ni Andrej Plenković, jer je okružen samo beskičmenjacima i ulizicama koji svoju nesposobnost pokrivaju bezgraničnom lojalnošću. Očito je da nam država tone u moralni i intelektualni ponor. Pod utjecajem i u interesu koga?
Pa Andreja Plenkovića naravno.

Ovih dana  pričalo se dosta o Bleiburgu. O nekakvoj njivi u Austriji na kojoj je pred točno osamdeset godina engleska vojska predala pobjeglu ustašku vojsku partizanima. Po nalogu premijera Winstona Churchila i feldmaršala Harloda Alexandera.

Godinama je Bleiburg bio mjesto pohoda štovatelja ustaškog pokreta, naravno sve skupa zaogrnuto u ogromne količine pseudo domoljublja.

Malo po malo, mic po mic, ustaše koji su nakon svih zločina koje su činili četiri godine, pa junački pobjegli, ali samo do Bleiburga, naši državni dužnosnici vrlo blagonaklono nazivaju hrvatskom vojskom. Podlo i pokvareno, kad govore o pobijenim na Bleiburgu, ne spominju Ustašku vojnicu, Domobrane, Četnike, Nedićevce, Bjelogardejce.  Ne oni njih ne spominju. Nego spominju Hrvatsku vojsku. Koja nije bila na Bleiburgu. A Hrvatska vojska, vojska Republike Hrvatske, ljude ne ubija. Zločine ne čini. Hrvatska vojska niti ne bježi. Ni od koga.

Nikad nisam pročitao nekakvu izjavu nekog iz Hrvatske vojske, ove jedine i prave Hrvatske vojske, kojom je rekao: Ne serite više. Nije pobijena Hrvatska vojska, jer to smo mi. Pobijeni su zločinci koji se nisu zvali Hrvatska vojska.

Livada na Bleiburgu na kojoj se održavalo obilježavanje, u vlasništvu je udruge koje se zove Počasni bleiburški vod, koju je PBV kupio davne 1965. Hrvatski sabor postao je pokrovitelj godišnjih obreda komemoracije PBV-a. A austrijske vlasti zbog nacionalističkih divljanja zabranila su komemoracije na svom teritoriju, dakle u Bleiburgu.

Bleiburška tragedija prestala je biti, odlukom austrijskih vlasti komercijalizirani dernek. Livada, eno je, zapuštena, nekošena, pozornica, na kojoj su nekada održavane mise, pokazuje znakove oštećenja, a spomen-obilježje također je u lošem stanju. Uklonjen je hrvatski povijesni grb, a natpis na hrvatskom jeziku također je nestao, dok je njemački ostao, ali oštećen. A vlasnici livadu ne kose. Nego traže da to čini država. Licemjerno, zar ne?

Posjetitelji još dolaze na Bleiburg, ali se suočavaju s kaznama koje austrijska policija naplaćuje pri ulasku na polje.

Pa su, oni koji se predstavljaju čuvarima uspomene na pobijenu Ustašku vojnicu, Domobrane, Četnike, Nedićevce, Bjelogardejce, pokazali svoje pravo lice. Pokazali su da je sve samo pitanje profita.

Samo lova, na što smo navikli kad se glasno i žestoko spominje domovina.

Pomozimo gospodinu Nini da mu se ne okreće želudac od zagrebačkog zraka

Objavio
Spectator
-
0

Na N1 televiziji gostovao je Nino Raspudić, suprug nesuđene europarlametarke, nesuđeni Prvi damac Republike Hrvatske i wannabe suprug gradonačelnice. Ne, nije Nino Rapudić poput onih šojki koje se udaju za nekakve fudbalere, nepoznate pjevače, poduzetnike koji su kapital stekli maglovitim načinima, pa su poznate samo kao surpuge fudbalera, Nikad Čuo pjevača, poduzetnika trenutno na slobodi.

Nino Rapudić je čovjek sa svojom karijerom, sveučilišni je profesor talijanskog s hercegovačkim naglaskom, filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist, političar i politički analitičar iz Bosne i Hercegovine. Docent je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Mostaru.

O N1 gostovanju rečenog filozofa, književnika, kritičara, prevoditelja, publicista, vrlo opširno izvijestio nas i raspisao se i portal Indeks. U članku Nino Raspudić govori o aktualnoj političkoj situaciji u Zagrebu. Kritizirao je gradonačelnika Tomislava Tomaševića, uspoređujući njegove postupke s metodama bivšeg gradonačelnika Milana Bandića. Raspudić se osvrnuo na probleme s odvozom smeća u Zagrebu, istaknuvši lošu kvalitetu života i nedostatak investicija. Također je komentirao nadolazeća sučeljavanja između Tomaševića i Marije Selak Raspudić u drugom krugu izbora te izrazio mišljenje o političkim promjenama u Hrvatskoj.

Niti riječi o knjigama koje je preveo, niti riječi o filozofiji, niti riječi o Saboru, jer rečeni je i član Sabora, niti riječi o književnoj kritici. Samo izbori u Zagrebu, o velikoj želji Nine Raspudića da postane Prvi gospodin (da li?) Grada Zagreba. Sad će Nina Kljenak pozivati žene kandidata u drugom krugu, a Indeks revno prenositi?

Naravno da neće. Ovo je samo bila prigodna gadarija. Prozirna i niska.

Saznali smo, čak i bez čitanja članka, jer se Indeks vrlo revno i domišljato sjetio opremiti članak baš onako kako treba, u naslovu istaknuvši rečenicu rečenog Nina:

Jutros na Trešnjevci mi se želudac okrenuo, toliko smrdi smeće

Zagreb je za naše prilike veliki grad. I naravno da ima problema sa smećem. U biti, ima dvije vrste problema sa smećem. Jedan problem je odvoz smeća, kvaliteta i učestalost. Po mom mišljenju ni jedno od toga nije zadovoljavajuće. Problem broj dva je kultura onih koji smeće bacaju. Kraj kanti, na livade, ne odvajaju otpad.

Iz iskustva koje proizlazi iz vrlo dugogodišnjeg života u Zagrebu, mogu reći da prije nije bilo tako. Vjerojatno jer je bilo manje onih koji su se doselili u Zagreb, onih koji su svoje navike stanovanja donijeli sa sobom u Zagreb, vrlo brižno ih njegujući. Kako bi rekel moj frend Purger Joža, Osi su ti svoju kulturu na opancima donesli.

Ne sjećam se, ni uz najbolju volju da je Nino Raspudić ikada pričao bilo što o smeću. N1 u Zagrebu, a koliko sam vidio niti u Mostaru. svom gradu, svom rodnom gradu uz koji je vezan i sada, osim emotivno i obiteljski i poslovno.

Osjetljive nosnice Nine Raspudića reagiraju na zagrebačko smeće, tjeraju ga na povraćanje. Jer mu Zagreb smrdi.

Nigdje nisam vidio njegovu izjavu da mu se okreće želudac od smeća u Mostaru. Mostar mu ne smrdi. Ali, eto, on bi volio biti, Prvi gospodin (da li?) smrdljivog Zagreba. Valjda zato da bi Zagreb ličio na Mostar?

A na što liči Mostar, pogledajte u galeriji.

A dragi Nino niti riječi o tome.

Zagreb će i dalje izazivati okretanje želuca Nini Raspudiću, i nakon 01.06. 2025. zrak u Zagrebu izazivati će okretanje želuca dragog nam Nina.

Ne znam, možda postoji neko rješenje i za taj problem koji muči Nina? Možda ga vi znate. Ako ga znate, prvi šesti je jedan posve pristojan datum. Nije daleko.

Pomozimo gospodinu Nini da mu se ne okreće želudac od zagrebačkog zraka, kad je mostarski bolji.

Nino je meni pomogao, odlučio sam, nakon par stotinjaka članaka napisanih uglavnom protiv Tomaševića i sekte mu,  te nedjelje izaći na izbore. Staviti kvačicu na nos. I zaokružiti.

Usukani Andrej, z rupčekom

Objavio
Spectator
-
0

Prošli su izbori. Prvi krug. Svi su sretni, svi su zadovoljni, ko mali prasci što se u blatu valjaju. U čas su zaboravili svoje izjave od petka. Pred samo četiri dana bili su sigurni u svoju pobjedu, sto je i normalno, jerbo na izbore se izlazi da bi pobijedio, a ne da te nalemaju ko Panta pitu, da te građani gledaju u oči, prime se za međunožje, pa podignu hlače i kažu Vidi kakve čarape imam,  a ti poslije kažeš da si jako zadovoljan jer si postigao povijesni rezultat. Čarapani.

Sve je sad nakon izbora, kao i uvijek u nas Hrvata, nacije koja je izmislila četvrto mjesto zlatnog sjaja, po onoj staroj Ko se zna dobro ispričat, taj i u crkvi može prdnut.

Jedino nisam niđe vidijo ispade zadovoljstva ekipe Čuprijaša.  Jerbo, oni su veliki vjernici, koji u crkvi ne prde. Pa šute, ni riječ da bi.

Nisu zadovoljni ni kifličari, vječiti lovci na presuhe i bljutave kiflice u stožerima SDP-a poslije svakih izbora, jerbo sam napisao da su lovili kiflice. A oni su u stožer došli džabe, kiflica nije bilo. Tragedija u pička mater.

Pa se ispričavam kifličarima zbog svog krivog navoda.

Danas su na radiju u žitkom blatu valjali Mažar, Bakić i Bauk. Sv sretni rezultatima.  Bauk je izuzetno sretan brojem osvojenih načelničkih mjesta. Brojem, koji je, kaže, veći nego ranije. To što su izgubili gradonačelnika u Sisku i Rijeci, to nema veze, pa dobili su načelnika u Pripizdini Donjoj i Pripizdini Gornjoj. Dva izgubili, ali dva dobili, ako niste znali, to vam je isto. U matematičkom priručniku Drage Iblera. Kad to slušam, shvatim samo jedno, u crkvi ne smijem stajati kraj Arsena Bauka. Jerbo bi me u čas uvjerio da sam ja prdnuo.

Dva dana prije izbora napisao sam na Twitteru. A nisam politički analitičar, samo čovjek koji pamti:

Tridest i tri posto građana u gradovima, malograđana u malim gradovima, seljaka ali i seljačina izašlo je na izbore prošle nedjelje. Ostatak je bio na krizmama i krizmenim ručkovima, gledale su se u uske haljine sapete guzičarke što nevješto nabadaju u štiklama, trpala janjetina i odojci, što je kudikamo ljepše od gledat nekakve nadrkane članove biračkih odbora koji svakog koji je došo  glasat gledaju prijekim pogledom, a u sebi šapću, još četiri listića više za brojati. Pas mater, kad ću biti gotov.

Mislim da su od svih izbora najvažniji lokalni izbori. Ostale izbore ja ne bih ni održavao. Samo je to gubitak vremena. I novaca. A taj novac potrošen za izbore se može puno pametnije iskoristiti:

  1. Pokrasti, po starom dobrom običaju
  2. Donirati za izgradnju crkava širom Bosne i Hercegovine
  3. Povećati plaće državnim službenicima

Evo, predsjednički i EU parlamentarni izbori.

Kaj će nam to? Na tim izborima guramo tipove kojima će biti jako jako dobro. Velika plaća, a kad ih izabereš, ni ne znaš da postoje. Pitate li se i vi, jer ja se pitam, tko je Predsjednik Republike Hrvatske? Postoji li on?  Vrlo povremeno viđam nekog tipa koji više ni košulju zakopčat ne može, za njega u dnevniku kažu da je Precednik. Debeli Precednik, koji nam poručuje: Nema me

Izabrali smo predsjednika da ga nemamo, baš ko u pjesmi Debelog Precednika. Izabrali smo europarlamentarce da nas sramote i da ne rade ništa. Kaj bu nam taj trošak? Bacanje love, a crkava u BiH nikad dosta, a i plaće državnih činovnika su premale. Kaj ne?

Parlamentarne izbore ja uopće ne bih održavao. HDZ će uvijek pronaći tipove koji će svakako znati svoje financijske i statusne interese, pa odriješiti kesu i kupiti ih i vladati sretnom nacijom. Tu su i dežurni lizači guzice, manjinci. I nekolicina čija imena ne idu na ovaj pošteni portal. I pitam se ja, kaj buju nam parlamentarni izbori, barem dok je mame i tate nacije, Andreja nam Plenkovića. Bog ga poživi.

Ali lokalni izbori, izbori na kojima se biraju oni koji bi trebali direktno odlučivati o našim svakodnevnim životima, oni su bitni.

I njih, te lokalne, treba održavati. Možda čak i češće. Jerbo, dragom Andreju nikad dosta pobjeda. A i ovim drugima je dobro i milo objasniti da su jako zadovoljni. I svi sretni. A mi i dalje u kurcu, sve isto, šerifi kradu i smiju nam se, a mi propadamo.

Svakako treba uvažavati nadljudske napore Andreja Plenkovića, oca i majke nacije koji je posljednjih mjesec dana kampanje obilazio sela i gradove, selendre i zaseoke, podržavajući svoje kandidate, lokalne krkane i šerife, odriješivao kesu, obećavao bolji život samo ako se izabere krkan kojeg on podržava. Kupovao glasove odriješenom kesom. Jahao na konju i bacao dukate ko da sije pšenicu željnoj raji.

Korupcija na najjače. A znamo kakvi smo mi Hrvati kad je u pitanju korupcija. Korumpirani.

Pogledajte samo penzionere koji bi sa deset EUR-a i dupeta dali, a kamo li ne glasali za Plenkovićeve lopove.

Sav se gospodin Andrej usuko od obilaženja svog lena, Hrvatske, smršavio je jako, kalirao je. A onaj drugi, onaj za kojeg ne znamo postoji li, onaj drugi se zdebljao. Natuko kila. Od rada nije, od rada se ne deblja. Da nije pojeo Andreja? Inače, primijetio sam veliki propust. Andrej je počeo nositi rupček na sakou. A do sada nije. A Medved, Njonjo i Čičba ne. Nema maramice. Nadam se da će s brzo uskladit s ocem i majkom nacije. Pa da prekinu nosove brisat rukavom, nego rupčićem u sakou. Jer, jedino se tako napreduje. Da budeš ko Andrej, ali naravno, manji.

Svaki put kad upalim radio, telku, otvorim neki portal, pročitam da Hrvatska klizi u jednostranačje. Ta jednostavna riječ, poprilično dugo nekorištena, još od Juge, postala je zadnja četiri dana žvakača guma svih onih koji se nazivaju politički analitičari,  komentatori u novinama. Žvakaču gumu, to jednostranačje, ispljunula je Jadranka Kosor na N1 televiziji u vrijeme komentiranja rezultata izbora, a novinari, političari, e sad je svi oni premeću u ustima govoreći o jednostranačju, bojim se da jako mali broj njih uopće zna što je jednostranačje, a kamo li da bi tu tvrdnju Jadranke Kosor eleborirali. Na kraju, nitko ne citira pa kaže: Kako je rekla Jadranka Kosor, Hrvatska klizi u jednostranačje.

Ta je izjava postala samo rečenica koju ne znaju objasniti, ali nju kao autoricu ne spominju i tumače je prema svom skromnom shvaćanju. Ali tako je puno bolje, jerbo grehota je velika pozvati Kosoricu pa je priupitati, Halo, kospočo Kosor, mi bi intervju o temi što je jednostranačje, zašto klizimo? Pa lijepo napisati. Grehota je, jer se samim njenim spominjanjem stigmatiziraš, postaješ persona non grata,  u sustavu strogo kontrolirane štampe, a naglo omršavjeli Andrej mogao bi doživjeti štres. Oće to kad smršaviš naglo. Sanjaš šnicle, špek, čvarke, a dobiješ samo Ozempic.

123...366Stranica 1 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator