Naslovnica Blog Stranica 2

Potop

Objavio
Spectator
-
0

Pater Iko Mateljan, dugogodišnji dominikanski provincijal, jedan je od samo nekoliko ljudi koje smatram svojim prijateljima. U punom značenju te riječi. Čini mi se da Iku poznam oduvijek, a i to oduvijek je premalo, koliko mi je drago to prijateljstvo. Bezbrojna druženja, razgovori, prepirke, argumentirane svađe, baš po onoj Maovoj Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja. Bio je prosinac devedesete godine. Stisnuti u zadimljenoj krčmi na Koloniji, uz šalicu mirišljavog kuhanog vina u koje smo ulili loze, progovorio je: Znaš li ti da su svi tvoji sada kod mene? Znao sam, naravno.

Susjedi i kolege koji su na Badnjak hodali ulazima svojih zgrada i njuškali pokušavajući razaznati iz kojeg se stana širi vonj kuhanog bakalara, da bi sutra s gađenjem i prezirom to komentirali u svojim partijskim organizacijama, preselili su se u prvi red Ikine crkve. I crkava širom Hrvatske. Nekoliko puta su i mene spomenuli vezano uz bakalar. Ko ih jebe, mislio sam. Preko noći postali su bogomoljci, od žestokih ateista i partijskih glavosjeka, postali su redoviti lizači oltara. Znam Iko moj, eto, zato je nikad neću doći u crkvu. Radi njih. Jerbo mi se gade. Šutke je kimnuo, znao sam da moj stav poštuje, zato jer ga odobrava.

Bila su to vremena u kojima je trajao masovni egzodus, skoro sto tisuća članova nekadašnjeg SKH, točnije devedeset i sedam tisuća, takoreći preko noći upisao je svoje ime i dlan ruke Božje. Postali su vjernici, prvoredni. Tipovi koji su svoja dupeta uvalili u prvi red klupa, bahato, baš kao što su bili bahati i u Partiji. Postali su vjernici, profesionalni. Iz njihovih stanova sada je vonjao loše skuhani bakalar na Badnje veće, jerbo ga skuhati nisu znali, ali to i nije bitno. Glavno je da vonja. I meni su oni meni vonjali. Grubo. Ružno. Nipošto ne na bakalar, više na balegu.

Tih dana raspao se jednopartijski sistem. Prešli smo u višestranačje. Osnivali stranke koje su nicale ko što gljive poslije kiše niču. Kakvih je sve tu stranka bilo, s kakvim idiotskim programima oko koji su se skupljali, naravno, idioti.

S vremenom se većina stranaka naprosto raspala, prije svega radi nerealiziranih osobnih ambicija njenih članova. Pa su prelazili u druge stranke. Nekadašnje velike i značajne stranke, tada progresivne, koje su nekim čudom preživjele, postale su ruglo, trgovačka društva koja su krčmila povjerenje građana koje su im ukazali na izborima, za pokoju sinekuru, sitni komaček vlasti, ono što im donosi bogaćenje, osobnu korist,  dobar posao za djecu, zaove, ljubavnice, ljubavnike.

Nakotilo se toga po državi, županijama, gradovima, općinama, agencijama, državnim poduzećima, razbacano, ko balega na livadi. Ne znam, jel se ikada itko, osim mene koji se to pitam godinama, upitao, ne propadaju li nam državna poduzeća, zbog takvih papana koji desetljećima vrte oko vrha. Stagnira li nam država, svjestan sam da je riječ stagniranje kompliment stvarnoj situaciji, zbog neznanja i gluposti partijskih aparatčika, glupana svih boja, koji ništa ne znaju, osim kleti se Da Bog da da se ne makao s ovog mjesta.

Jučer je Hrvatska opet utonula u jednostranačje. Preko noći. Dogo se taj prelazak pripremao, nije to došlo naglo, puno činjenica i događaja je ukazivalo na to. Ali eto, finale se desio jučer.

Siniša Hajdaš Dončić koji je, nikako mi nije jasno zbog čega je postao predsjednikom stranke, osim radi izbornog inženjeringa toliko uhodanog u SDP-u, uveo je Hrvatsku u jednostranačje. SDP, kojem je rečeni Siniša na čelu, zaronio je do dna septičke jame. Svi to znamo, ali eto, Siniša ne zna.

Esdepeove utvrde, te kule od karata, ili ipak samo Potemkinova sela, padala su ko klasje zrelog žita kad prolazi kosac. Neviđena politička nepismenost članova SDP-a s vrlo dugačkim partijskim stažom, izručila je HDZ-u, koji je sinoć postao jedina stranka na nacionalnoj razini, Rijeku, Sisak. Zbog tvrdoglavosti Ranka Ostojića, čiji je dugogodišnji talac dalmatinski SDP, nedotupavni, ali vječiti Blaženko Boban bit će i dalje županom SDŽ-a.

 

Rezultate izbora SDP je čekao u Centralnom komitetu na Ibleru. Nakon prve objave izlaznih anketa, dvorana se ispraznila. Razbježali se poput štakora po svojim toplim uredima u zgradi. Niđe nikoga. Praznina je bila ogromna. A kamere upaljene. A u najvećoj opozicijskoj stranci nema nikoga. Sakrili se ko pičkice pred lošim vijestima. Toliko je bilo prazno da je producentica prijenosa, Silvana Mustapić, jurila po zgradi i pozivala ljude da dođu, da se vidi da dvorana nije prazna.

Pred kamere je stao Ivica Hajdaš Dončić, uz njega Ivan Račan.

Prvi krug lokalnih izbora donio je izvrstan rezultat u Zagrebu, osobito za Skupštinu gdje naša koalicija s Možemo! ima većinu. Vesele i dobri rezultati po županijama – jedna županija je obranjena, u drugoj županiji imamo zamjenika – to je Međimurska županija.

Podsjetio me na Rajka Ostojića, tipa koji je tragični rezultat lokalnih izbora 2017, na upit Tihomira Ladišića kako tumači SDP-ov gubitak gradova, spremno odgovorip. To nije istina, dobili smo Komižu. Jebala ga Komiža.

Ondak su se odšuljali do Tvornice, veseliti se uspjehu MOŽEMO! Proglašavajući ga svojom pobjedom

Bijeda. I kad ne bude SDP-a ovi će i dalje ostati na čelu ničega. A to je i najvažnije, kaj ne?

U Zagrebu nije pobijedio SDP, sa svojim nesposobnim marginalcima na koalicijskoj listi. U Zagrebu je pobijedio Tomašević, koji je na listu benevolentno ukrcao nekoliko tuduma iz SDP-a, ljudi iza kojih ne stoji ništa. Ljudi koji nikad nisu osjetili slast pobjede. Ali lijepo se veseliti tuđem rezultatu i proglašavati ga svojim. Ne košta ništa, a održava te i dalje na površini bare.

Žao mi je. Žao mi je samo zbog nekolicine meni vrlo dragih ljudi, koji su i dalje u SDP-u , jer vjeruju u ideju, a SDP odavno nema nikakvu ideju, osim egzistencije nekoliko tipova u vrhu stranke, koji u stvarnom životu, na tržištu ni pizdu ladne vode zaradili ne bi. Vjernici koji su našli krivu crkvu u kojoj će se moliti.

Jutros sam dobio poruku jednog istinskog vjernika SDP religije. Samo jednu riječ. Potop! Ne nije potop. Samo realnost koju neki i dalje ne mogu shvatiti. Jer, SDP je odmaknut od realnosti, Već dugo.

Sedamnaesti paket

Objavio
Spectator
-
0

Izgleda da su se Putinu noge odrezale. Od straha. Pa ga vozaju u kolicima zadnja dva tri dana. A di će takav kus muškarca pokazivat se u kolicima, ne bi bilo baš dobro. Sjećam se, u proteklim godinama, od početka rata, cijela ekipa naših uvaženih stručnjaka širokog spektra redala se na televizijama, na portalima su se objavljivale slike umirućeg Putina. Uvaženi liječnici su na osnovu nekakvih fotografija postavljali dijagnoze, predviđali su koliko bi dana, mjeseci, koliko bi vremena Putin mogao još živjeti, pa da umre u mukama. Uočeno je, kad pomakne desnu nogu, da mu se lijevo uho nekako čudno pomakne. I pomicanje nogu ispod stola, analizirali su naši komunikolozi, bodilengviđisti, neumorni vojni analitičari, geostratezi koji su se od stručnjaka za koronu, prešaltali u ratne eksperte, a eto i vidioce koji posve sigurno i besramno mogu predvidjeti bliski odlazak Vladimira Vladimiroviča.

A eno ga, još je živ. Samo je zadnjih par dana u kolicima, jer su mu se odrezale noge od straha, kad je čuo da će se na pokušaja pregovora o prekidu vatre i eventualnom miru, pojaviti Zelenski. Obamro je od straha. Usro se. Oblio ga hladan znoj. Zapanjen, ustanovio je da nogu više nema. Naja. Nestale. Od straja od strašnog Volodimira. Istog onog Volodimira koji je stenjao i pokušavao doći do riječi sjedeći kraj kamina u Ovalnom uredu, dok se nekakav narančasti tip, iza kojeg se pošlihtala armija mamlaza, dernjao na njega i pokazivao svoju vještinu  brisanja poda.

I rat se nastavlja i dalje. EU je donijela sedamnaesti paket sankcija. Došla poštarica Uršula Putinu u ured, prošuljala se kraj onih uštogljenih tipova koji čuvaju vrata Putinovog ureda držeći paket u rukama, tresnula ga o stol i rekla, Ha, evo ti pička ti materna, sedamnaesti paket. Pa se jebi. Ovaj je paket samo strpao pod stol, sad ima mjesta i za slijedeće pakete, jerbo, kao što znamo, nema nogu. A vozaju ga u kolicima, da ne bi Volodimir jajcima hodao. Jerbo, nije lijepo vidit precednika Rusije kako hoda jajcima. I još samo da zasvira kazačok…

Vladimir Putin ulazi u kabinet, slikano još dok je imao noge

Sedamnaesti paket. To me podsjeća na kolegu s faksa, Masni smo ga zvali. Polagao je Ekonomiku Jugoslavije petnaest puta. U torbi je uvijek imao svežanj prijavnica, a profa je vidio da je tip naprosto budala koja ne zna ništa, pa mu je tolerirao, onako iz milosrđa da mu svaki put gurne plavu, drugu prijavnicu. Da ne plaća treću i da ne dođe kad padne i taj puta pred komisiju. Jer onako budalast nikako ne bi položio. Prošao je jednog dana, jerbo je profa došao na ispit nacvrcan, pa mu je upisao četvorku. Pili smo deset dana.

Da taj odašiljatelj tih sankcija, ta EU, ima u glavi bar malo, bilo bi ih sram. Sedamnaesti paket. To znači samo jedno. Da su glupani koji sankcije donijeti ne znaju. Dosadašnjih šesnaest dobrano su osiromašile Europu, sjebale industriju, porasli su do nema troškovi energenata, a Rusima, ha baš se i ne vidi nešto dramatično.

Sankcije koje ovi mutavci koji vode EU, pogađaju prvenstveno sedamsto pedeset miliona stanovnika Europe, a Putin se malo počeše i nastavi dalje.

Europske države ispraznile su vojna skladišta, bujice love krenule su prema Ukrajini. A lova vam je milly moyi, kao voda. Prodre svugdje, samo tamo gdje treba ne. Ustanovljeno je da je oružje plaćano, ali da ga nema. A Ukrajina je prije početka rata bila prva na listi korumpiranih zemalja u svijetu, odmah pred Hrvatskom. Čudnom igrom slučaja, fali i oružje koje je trebala isporučiti Hrvatska. Druga najkorumpiranija država u EU.

Na hrvatskom jeziku, ne kaže se korupcija, to grubo zvuči, ljepše je reći HDZ.

I tako, rat će se nastaviti. Na oduševljenje Ursule, Kaje Kallas i te Koalicije voljnih, koji su samo poticatelji na daljnji rat. Jer rat nisu niti krv, patnja, suze i znoj, kako je rekao Churchill, rat je novac. Sjetite se samo našeg rata. Ginulo se, da bi drugi postali trulo bogati. A i vidite što je s ovom u Ukrajini nedostajućom lovom za oružje iz Hrvatske.

I opet ćemo ginuti, da bi sačuvali austrijske i talijanske banke, ukrajinske farme pilića, mađarske kompanije, betoniziranu obalu koja nije naša, prirodna bogatstva u vlasništvu nekakvih stranih kompanija čudnih imena iz još čudnijih zemalja, valja ginut da bi se sačuvao postojeći sustav s mali milion općina i županija s armijom bogataša koji u njima primaju plaću, nije nužno da baš i rade. Glavno je da kontejnera za smeće imamo dovoljno, pa glad neće prijetiti. A garancija opstanku je svakako i Ana Knežević, a i visokopozicionirani državni službenik Krešo Sever, kojem je na odlasku u mirovinu poklonjen biciklin, jer nikad u životu nije uspio ni u poprilično jednostavnoj stvari, polaganju vozačkog ispita. A biciklu se ne vozi, ali ga nije vratio. Sad se voza u državnoj limuzini. Kod njega je obraz jeftin. Na rasprodaju.

Urstrum

Nekako se toplo nadam da će se i demografske situacija kod nas popraviti pod budnom paskom ministra Šipića, pa će biti dovoljan broj djece kojoj ćemo moć objesit tandžare na rame i poslati ih u Ukrajinu. Braniti Europsku uniju izvan granica EU. Jerbo, ako se bude išlo u rat, išlo bi se po istom modelu kao i u Domovinskom ratu. Dobiješ poziv, puška o rame i front. Ali samo djeca siromašnih bezveznjakovića koji nemaju veze u društvu. Djeca političara, pretvorbenih lopova, krimosa, polusvijeta, oni neće ići. Netko mora i doma bit, dok se gine van granica, kaj ne. Njih će ostaviti za sjeme. Da se taj korov širi i dalje.

Tko traži, taj i nađe…

Objavio
Spectator
-
0

Nisam se baš pretrgao od traženja, više sam to onako uz put. Nisam, kao što inače činim kad tražim, histerično otvarao ormare, prevrtao jastuke, guzio se gledajući pod kauč, kopao po džepovima dvadeset puta po redu, istresao ruksak i rukama razmicao stvari, ko što u filmovima oni tragači za zlatom hrpe zemlje pomiču. Nisam. Tek na kraju dana ustanovim da pronašao nisam, vidio nisam, čuo nisam.

Pred neko vrijeme primijetio sam da me nešto više ne bode u oči. Ne cvili u ušima, ne vrijeđa inteligenciju. I onda, odjednom sam shvatio što je izazvalo to gromoglasnu tišinu.

Zagrebački SDP. Nema. Naja. Niks. Nula.

Brankić je nestao kad je pred kamerama dok je ženama za Osmi mart dijelio cvijeće, propentao, ne znajući da ga kamere snimaju, da se osjeća ko kurva. Kakav fail. Pred kamerama iskazati direktnu aspiraciju na mjesto šefa svoje stranke.

Zadnje čega se sjećam, bili su samouvjereni nastupi nekakvog Brankića, koji nas je dobroćudno se smiješeći, uvjeravao da će eto, baš on biti gradonačelnik Metropole. Kad nema niko drugi, onda će on. Čovjek je osjetio historijski trenutak, sad il nikad. A njemu je bilo lako. Jerbo hodao je gradom kojim će od svibnja 2025. upravljati, praćen jatom obožavatelja, svih onih kojima je obećao rukovodeće funkcije u gradu. Zamisli, hodaš gradom, a kraj tebe hodaju budući predsjednik Uprave Holdinga, direktor onog što je ostalo od Plinare, Vodovoda, Zrinjevca, Zagreb parkinga. Impresivna gomila, pa pitam se, kako se čovjek ne bi osjećao moćan. I onda naglo, Brankić je nestao kad je pred kamerama dok je ženama za Osmi mart dijelio cvijeće, propentao, ne znajući da ga kamere snimaju, da se osjeća ko kurva. Kakav fail.

Pred kamerama iskazati direktnu aspiraciju na mjesto šefa svoje stranke.

Normalno da je nestao, poput rijeke ponornice, samo je uletio u rupu. Nakon toga, nestao je taj gradski SDP. U Zagrebu. Gradski SDP utopljen je, ne uvaljen u toplo, nego gurnut pod površinu, u žabokrečinu koja se zove MOŽEMO!

Impresivna je nesposobnost, koja graniči s kretenizmom, kojom su obdareni i nadareni predsjednici SDP-a.

Od odlaska Zorana Milanovića s čela SDP-a, a naslijedio ga je Bernardić, stranka je pretvarana u servis drugih stranaka i drugih političara. Bernardić, s bogatim iskustvom uništenja stranke u Zagrebu, u kojem je stranku pretvorio u servis Milana Bandića, kojeg je javno proklamirala i navodila kao najvećeg nepriajtelja, a činili su sve da svom Milanu olakšaju život.

Onda je došao Peđa Razarač. Čovjek koji je osjetio da je trenutak za božansku misiju, uništenje SDP-a. I njemu je bilo sad il nikad. Iz stranke se letjelo kao da su pračkom izbacivani, katapultom, udarcem nogom u guzicu. Stranka je raspolovljena. Čak i u Saboru. Osnovani su nekakvi Socijaldemokrati, koji su vrlo iskreno, ne skrivajući ni malo, pokazivali otvoreno cilj svog bavljenja politikom. Dugovječnost u obnašanju profesionalnih funkcija, pa se nisu ni malo libili podržati HDZ. Čak i u pokušaju direktnog udara na Predsjednika države, na čijoj proslavi pobjede su bili. Sad bi ga mijenjali. Ja sam osobno vidio nekoliko takvih svinja i moralnog otpada tamo na proslavi pobjede.

Peđa je godinu dana prije izbora, onih lokalnih, posve u skladu sa svojim političkim djelovanjem, nagonom za uništenjem, izvadio pištolj i mrtvo hladno ubio zagrebački SDP izjavom da on ne bi imao ništa protiv da kandidat za gradonačelnika bude Tomislav Tomašević. Nije ni pokušao učiniti nešto na jačanju organizacije u Zagrebu. Od tada je Gordanu Maras, predsjedniku gradskog SDP-a, od muke počela rasti kosa. Pa je imao dodatne troškove, kod frizera održavajući svoju poznatu frizuru.

Ondak su potjerali Marasa ali i cijelu zagrebačku organizaciju, a u stranku su pozivani samo klimavci koji će svojim djelovanjem, ne samo podržavati nego i poticati ubilački nagon predsjednika stranke u pokušaju utapanja stranke s vrlo dugom, često i uspješnom političkom prošlošću i mutnu baru koja se zove MOŽEMO.

Otišao je i Peđa, na njegovo mjesto došao je pragmatični Siniša Hajdaš Dončić, koji je shvatio skoro od prve, da stranke u zagrebu skoro da i nema. Pa je, naravno nastavio s potapanjem stranke u Zagrebu, po onoj Zmaj Jovinoj, što ja počeh ti produži. Stranka koja je desetljećima drmala Zagrebom, bilo je mandata u kojem su SVE općine, to se kaže VMO, bile u vlasti SDP-a, utopljena je u baru, u nekakvu ekipu koja stalno govori MOŽEMO. Iskreno, do sada su pokazali samo jedno.

Da mogu u toj bari progutati SDP. Dovoljno je pogledati kandidacijske liste za lokalne izbore. SDP-a na tim listama ima slabo, na a na prolaznim mjestima jako malo. A imena koja su na tim listama, realno su nikakva. Imena s malo političke težine, a o gospodarskom iskustvu da i ne govorimo.

Nisam mislio da ću napisati ovaj tekst. Ne kao članak, možda kao bilješku. Ali, pisanje mi je pomoglo ustanoviti gdje je ono što tražim. SDP koji je nestao.

Eno ga na dnu bare. Ali, valja biti pošten. Brankić s početka priče nije nestao. Eno ga na listi za zagrebački mjesni odbor. Za one izvan Zagreba, nekoliko, ponekad i puno mjesnih odbora čine općinu (VMO), dosta VMO čini grad agreb. Dakle, Brankić je na listi treće zagrebačke lige, odličan drugoplasirani. U rezidencijalnom dijelu Zagreba u kojem su kuće pokupovali i izgradili oni koji po svom političkom profilu nisu glasači te čudne liste na kojoj je Brankić.

Ne zaboravimo, on je još uvijek predjsednik gradske organizacije, predsjednici uprava, nesuđeni, i dalje ga podržavaju.

Pa bi nakon izbora moglo doći i do veselja u SDP-u.

Pa onda kokice i pivo…

 

Povratak kralja

Objavio
Spectator
-
0

Sletio je avion, na zračnu luku u Zadru. Iskrcali se putnici, protegnuli noge, dok su aerodromski radnici žurno iskrcavali teret iz trbuha aviona. Veliki kontejner, na kojem piše FRAGILE, pa na drugoj naljepnici THIS SIDE UP, a za svaki slučaj narisane su i strelice koje su bile uperene prema plavom zadarskom nebu.

Uzbuđena gospoja, pristalog izgleda, nervozno je hodala aerodromskom zgradom, nesvjesno lupajući beskrajno visokim petama štikli. U hodu joj je lelujala suknja, a guzovi su se očaravajući njihali, na opće zadovoljstvo prisutnih putnika koji su čekali na check inu.

Ubrzanim korakom prišao joj je mladić, mahao nešto, tumačio, a gospoja u štiklama i njišućim dupetom ponosno je napustila zgradu. Na parkiralištu je ušla u automobil, službeni, pa polako krenula za kamionom na kojem je bio utovaren drveni sanduk.

Bio je to velik dan. Ne samo za Biograd na moru, u kojem je ona više pozicionirana službenica, pročelnica čak, nego i za cijelu Hrvatsku, a naročito za dijasporu, posebno onu u Kanadi.

Jer, eto, u Hrvatsku, na ljubljenu grudu vratio se nitko drugi no kralj. Pravi kralj.

Kralj Tomislav. Dočekala je kralja. Tomislava. Poklon iseljenika iz Kanade svojoj rodnoj grudi.

Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910. godine, a tradicionalno se smatra da je postao kraljem 925. godine jer ga je papa Ivan X. u pismu na latinskom jeziku oslovio s »Tamisclao, regi Crouatorum«, što se prevodi kao kralj Hrvata. Vjerojatno dolazi iz vladarske je kuće Trpimirovića. O njemu se pouzdano vrlo malo zna u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Vladao je kao kralj od od 925.  do 928. ili poslije. Pobijedio je Mađare i bugarskog cara Simeona u Bosni, a njegova vlast obuhvaćala je Slavoniju i veliki dio današnje Bosne i Hercegovine. Ali o pobjedi nad Mađarima i pobjedi nad Simeonom, podataka vjerodostojnih nema.

No, mnogi od tih malobrojnih podataka su upitni i teško dokazivi.

To je otprilike što se zna o kralju Tomislavu. Malo je zapisa, još manje vjerodostojnih. Ali eto, znamo da je bio kralj jerbo je papa u pismu napisao Tamisclao, regi Crouatorum. E sad, jel Tomislav to pismo pročitao, da ga jebeš, ja ne znam. Jel Tomislav znao latinski, pa pročitati da je eto kralj, ne znam. Ne znam jel Tomislav uopće znao čitati. Možda je znao pisati, ali nije znao čitati. Sve je moguće na ovim prostorima. Naročito nakon odgledane jedne emisije o nekakvom knezu Mrkomiru, fiktivnom knezu. Otprilike vjerodostojnom poput Tomislava.

Tomislav je mogao biti moćan vladar velikog područja, iako nisu ostali fizički dokazi o njegovoj vlasti, poput natpisa na crkvama ili nadgrobnih spomenika. No, to što dokazi ne postoje opet nije dokaz da nije bio moćan, a uvijek postoji šansa da se neki novi dokazi i pronađu. Sve to je u zoni možda je, a možda i nije.

S tim Tomislavom je ko u vicu o Dudeku i Regici.

Na upit Jel bila nevina pri stupanju u brak, Dudek odgovara, Jedni veliju da je, a drugi da nije.

Ne znamo točno i činjenično ništa. Ali je lijepo vjerovati. A nismo sigurni da je postojao, a desilo se pred puno stoljeća. To me podsjeća na jednu drugu priču. Ali ne bih o tome.

Svejedno, postojao ili ne, Tomislav je simbol mnogim Hrvatima koji su se nakon onog rata kojeg smo izgubili po novim teorijama koje podržava i službena vlast, pojavili u Zagrebu jer su izveli trbuh u potrazi za kruhom.

Pa kad su izašli iz zadimljenog perona, s mirisom uglja što je kuljao iz dimnjaka UNRRA lokomotive u nozdrvama, prvo što su vidjeli bio je ogroman kip, kip kralja Tomislava, kojeg je napravio Robert Frangeš Mihanović, a kojeg je postavila, pazi sad komunistička vlast godine 1947.

Prvi susret s gradom kojeg su kroz desetljeća osvojili i pokorili doseljenici iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Like, bio je upravo susret s kraljem Tomislavom. Impozantnim spomenikom, koji sjedi na moćnom konju, ponosno i čvrsto držeći vladarsko žezlo u ruci. A ne znamo jel je bio kralj. Ili nije. U glavnom, u ruci drži neki kurac.

Uistinu lijep spomenik, napravljen u vrijeme kad su ljudi u spomenicima ličili na ljude, a konji na konje, za razliku od danas kad ljudi na spomenicima liče na konje. Ako ne vjerujete, pogledajte nove spomenike razasute po cijeloj Hrvatskoj, ali ne kralju, nego predsjedniku.

Ne znam, pod utjecajem impozantnog spomenika, uvijek mi je imaginarni Tomislav bio ono, muškarčina, ratnik, što bi danas rekli alfa mužjak.

Ondak je kospoča radi čijeg je lelujavog dupeta cijeli muški dio aerodroma u Zadru pao u afan, bahato mahnula rukom, a Jere i Stipe su pajserima otvorili drveni sanduk.

Nakon tisuću i devedeset i sedam godina, svjetlo dana, blistavo hrvatsko nebo ugledao je kralj Tomislav, njegov novi spomenik, pa je s kamiona spušten na svetu hrvatsku zemlju.

Hrvatsku zemlju, dragu i svetu, zemlju, Kralj Tomislav se vratio u Hrvatsku, Iz daleke Kanade, stopama Gojka Šuška poznatog picmajstora i Ivice Mudrinoća, vlasnika patenata iz Kanade, patenata koje nitko nije vidio Ruže Tomašić policajke, Tima Oreškovića stručnjaka za građevine, Siniše Varge, Bandićevog žetončića, Željka Glasnovića poznatog intelektualca, koji je po intelektualnim dosezima rame uz rame Anti Belji i svakako, Damiru Stojiću.

I sada nam je iz Kanade u počasnoj pratnji guzičarke došao i kralj Tomislav. Kao poklon iseljenika iz Kanade.  Poslan u stari kraj u znak pažnje i zahvalnosti što njima, desetljećima odlijepljenim od hrvatske stvarnosti, velikodušno dopuštamo glasati na izborima u Hrvatskoj, jer mi eto, sami ne znamo ništa odlučiti sami. Bez njih. Na otkrivanju spomenika pojavili su se, posve prikladno nekakvi muškarci odjeveni u križarske uniforme, a debeli pop je Tomislava obilno zalio svetom vodicom. Sve je baš onako kako treba biti. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj, u prvoj četvrtini dvadeset i prvog stoljeća.

Sad su nam poslali i kralja. Kralj Tomislav Kanadski. plastično čudovište kao da je kupljeno na Temu za 19,99 EUR.

Poslan nam je kralj koji taman nekako podsjeća na likove koji su se vratili iz Kanade i postali faktori u Hrvatskoj.

Pa će taj kičasti kralj koji podsjeća na jeftine plastične figurice koje se mogu kupiti na kramovima diljem Moslavine, stajati u centru turističkog grada, Biogradu na Moru, gledati u zaprepaštene turiste, dobro, neki od njih će se valjati od smijeha.

I turisti će sad, baš kao nekad oni koji pamte kralja Tomislava sa svog prvog dolaska u Zagreb, pamtiti Biograd na Moru, kao cirkus i zajebanciju.

Na ponos građana malog grada Biograda na Moru. Mali grad, pa valjda ga nastanjuju malograđani.

Po oduševljenju kreaturom koja je vrlo pretenciozno nazvana spomenikom, rekao bih,  sigurno ga nastanjuju malograđani.

Svašta nešto

Objavio
Spectator
-
0

Dobro je. Jedna briga manje. Dinamo je jučer pobjedio s 5:0. Pa će biti prvak. Ja, kao Hajdukovac više ne moram strepit, mahat nogom ispod stola u birtiji dok gledam utakmicu. Psovat i jebat mater svima, ali doboko u sebi, jerbo je birtija prepuna navijača Dinama. Pa će nakon kraja sezone bit otvorena Splitska krčma. Rasprodaja. Sale. Otići će meni neizmjerno simpatični Gatusso, možda ode i onaj slabovidni precednik Ajduka, Bilić, otići će i Livaja, a vjerojatno još neko zvučno ime. Jedini tko neće otići je Udruga naš Hajduk. Ekipica koja ne bih rekao žari i pali Hajdukom, nego ekipa koja hara Hajdukom, poharala ga je davno, a kad malo krene, evo njih. Pa haraju. Stoje na vratima i ispraćaju, trenere, uprave, igrače. Nikad se neće sjetiti da bi bilo možda puno bolje da odu i oni. Ali, lova je to. Pa naravno, neće. Oni su ko u pjesmi Ljubomira Ršumovića Harem.

Joj da imam barem

Jedan mali harem,

Pa da haram

Po haremu.

Poharali, a Boga mi i izjebali su sve. Zasrali i šefa i stanicu. Ali oni to ne znaju. Zašto ne znaju? Pa stvar je jednostavna. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu.

Još pet dana, ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak i petak, bombardirat će nas Davor Bernardić svojim pametnim izjavama. Naravno, kad i ako Bero ostane bez daha, tu je i onaj Lovrić, A i Marija je spremna zabalit nekim svojim biserom. Gledam ankete, svaki dan su nekakve ankete, ali sve te ankete imaju isti nedostatak. Na njima nema Ivana Turudića, koji je sa svojom listom vrlo značajan faktor. On čak i ne daje izjave, nema vidljive kampanje. On izviđa, on hapsi. Čak i na djelomično nacionalnoj razini. Kažem djelomično, jerbo njegova lista je aktivna tamo gdje HDZ stoji loše. Očito je da u pobjedu kandidata Hemana ne vjeruje ni njegova, po zlu poznata mama, pa je Turudićeva lista najaktivnija u Zagrebu, sve da Hermanova mama bude sretna. Jer poznato je da Turudić voli usrećivati Hermanovu mamu.

Jučer su palili cjepanice na Savskom nasipu. Jerbo su bili kresovi. Odavno ne idem na te kresove, jer mi je sve to skupa čudna rađa, čudni ljudi, čudne udruge. A antifašist sam. Pa sam ja jučer upalio svoj krijes. Čak dva, velike hrpe granja u mom voćnjaku gorjele su, a ja sam sjedio u hladu i ispijao pivo iz flaše i podrigivao glasno. Na kresove je došao i Peternel, pokazati da je zaokružio svoj puni politički krug. On i Vukušić su nosali nekakav mali vatrogasni aparatek, pa su htjeli glumiti gašenje kresova. Naravno da je s njima bio i nekakav tip obrijane lubanje s natpisom Bleiburg. Peternel je od vatrenog  ljevičara postao desničar s dna kace. Zaokružio je puni krug. Sada je valjda na ishodištu, pa će krenit u drugi krug. Možda će za koju godinu i on paliti kresove. Tko zna.

Rat je završio. Sva zla, fašiostička, nacistička, ustaška, potučena su do nogu. Ustašama suiostavili noge da mogu bježati. Ali nisu daleko. Do Bleiburga, onog s majice. U koji nositelj majice eto, ne smije. Jerbo ne daju Austrijanci. Ništa njima nije jasno. Ali oni to ne znaju. Zašto ne znaju? Pa stvar je jednostavna. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu. Baš ko onima iz Našeg Hajduka. Ali to je ionako isti kurac.

A u Marini kraj Trogira se pobunili stanovnici, gospoje Marine i gospoda Marini. Jerbo su Česi pokupovali sve i svašta, pokupovali sva zemljišta od nekakvih zagorskih i podravskih prekupaca zemlje. A oni prodali češkim milijarderima. Ta  zemlja  je nekim čudom, dovoljnim da i Vatikan obrati pažnju na to čudo, pretvorena u građevinsko zemljište, koji su raskopali sve  i nabacuju desetine tisuće tona betona i grade nekakve zgrade. Pa će kažu gospoje Marine a i gospoda Marini tamo nastati Monte Karlo. Kad su pohlepno brojali pare koje su dobili za poljoprivredno zemljiše koje su prodali budzašto, onda su mislili samo na Moj Tekaro.

Ko ih jebe. Nek se deru. A sve to s tim zemljištem, sve to vodi načelnik Marine. Gospodin Mamut. Kojeg uporno biraju na svim izborima. Jer misle da Mamut ima desetisućljetno iskustvo, pa će ih dobro vodit. I opet će oni njega izabrat. Ne bojim se ja. Jer jedino što je konstantno, glupost je ovog naroda.

Ako nekom nije jasno, Papa je Hrvat!

Objavio
Spectator
-
0

Na web stranici IKA (Informativna katolička agencija) pronašao sam slijedeće:

S rastom od 0,9% tijekom dvogodišnjeg razdoblja, Amerika (Sjeverna i Južna) učvršćuje svoju poziciju kao kontinent kojemu pripada 47,8% svih katolika na svijetu. Od toga, 27,4% živi u Južnoj Americi (gdje Brazil, s 182 milijuna, čini 13% globalne populacije i i dalje je zemlja s najvećom koncentracijom katolika), 6,6% u Sjevernoj Americi, a preostalih 13,8% u Srednjoj Americi. Kada se broj katolika usporedi s ukupnom populacijom, izdvajaju se Argentina, Kolumbija i Paragvaj, gdje postotak katolika premašuje 90% stanovništva.Podatak s portala IKA

Sjeverna i Južna Amerika čine brojčano polovinu svjetskog broja pripadnika Katoličke crkve. Jučer je izabran Papa, kardinal Robert Francis Prevost, bivši prefekt Dikasterija za biskupe, prelat koji je rođen u Chicagu. Dugi niz godina proveo je kao misionar u Peruu prije nego što je izabran za vrhovnog poglavara augustinaca u dva uzastopna mandata. Rođen je 14. rujna 1955. u Chicagu, Illinois. Godine 1977. ušao je u novicijat Reda svetog Augustina (OSA), a svečane zavjete položio je 1981.

Novoizabrani Papa uzeo je ime Leon XIV.

Impresivna je brzina Hrvata koji su kao zapete puške čekali kraj TV ekrana kako bi krenulo prisvajanje Pape, čovjeka koji dolazi s dva kontinenta na kojima živi pola katolika svijeta. Prvo su ga pretvorili u Lava XIV.

Pri prvom pojavljivanju Leona XIV na balkonu Bazilike sv. Petra, uz njega je stajao nasmijani kardinal Puljić, koji je danima tumačio da ne može u Vatikan jerbo mu zdravstveno stanje ne dopušta, u izjavama na radiju djelovao je kao da je umro, ali mu to nitko nije javio. Dovoljan je bio jedan odrješit poziv iz Vatikana, pa je Puljić dotrčao i eto, veselo i vrlo zdravo se smijao na balkonu.

Naravno da je odmah pronađena i urbi et orbi objavljena činjenica da je novi papa izabran upravo na rođendan Alojzija Stepinca. Velik je to znak za Hrvate, izbor Pape na dan kardinala za kojeg većina od kardinala, njih 53 iz Europe, 37 iz Amerike (od čega 16 iz Sjeverne, 4 iz Srednje i 17 iz Južne Amerike), 23 iz Azije, 18 iz Afrike i 4 iz Oceanije nikad ni čuli nisu. Pa je, naravno to siguran znak da će novi Papa proglasiti Stepinca svecem. Jerbo je izabran za papu na Stepinčev rođendan. Ajmo Papa, što se čeka?

Stvar je gotova, ako ne vjerujete pitajte Ivanu Petrović, ona zna, Papa još ne zna, ali mlad je, saznati će. Svi mi Hrvati to znamo, veselimo se i od uzbuđenja spavati nemremo, samo još nitko nije novom Papi rekao da riješi tu formalnost. Ali, kad pročita ovo na portalu, možda odmah proglasi Stepinca svecem. Možda se samozadovoljni i naglo čudesno  ozdravljeni Puljić ipak izborio za rješenje svakako najvećeg problema koji muči Hrvate. Proglašenje Stepinca svecem.

Još jučer, čim je objavljeno da je kardinal Robert Francis Prevost izabran, počela su na društvenim mrežama spominjanja njegovog prezimena, koje vrlo vuče na Preost. Prezime poznato u Sinju, okolici, pa i u državi.

Tko od nas nije čuo za Ognjena Preosta, junačine koja je na svom koplju nosila plamenac, znak slavodobitnika Sinjske alke čak pet puta. Pet puta je Ognjen pobijedio u natjecanju guranja štapa u Mercedesov znak odjeven u debelu čoju, s ogromnom šubaretinom na glavi, po zvizdanu na četrdeset stupnjeva u hladu. Tko se ne sjeća tog istog Ognjena Preosta koji je napravio briljantnu vojnu karijeru, pa je od gurača kolca u Mercedesov znak postao zamjenik šefa VSOE – Vojno sigurnosne agencije.

Tko se od nas ne sjeća časnog imena Ognjena Preosta, koji je iz državne blagajne ukrao tri miliona kuna, pa je za to osuđen na robiju. Pravu, Tvrdu. S grupnim tuširanjem.

Još jučer sam napisao da još samo malo fali, pa će novoizabrani Papa i Alku trčati. Pa će pucati Mačkule, a brko  koji objavljuje rezultate će se dernjati Alkar Lav Četrnaesti u ništaaaaa. Naravno da će alkarski momak rečenom alkaru Lavu Četrnaestom biti Miro Bulj, koji je već bio momak i to nikom drugom nego generalu Kotromanoviću. Valjda su razvrgli zaruke, ne znam.

Pitanje koje muči sve Hrvate, više od lošeg standarda, nikakve zdravstvene zaštite, pljačke u društvu je samo jedno. Što je jedno pišljivo slovo V u prezimenu? Ništa. Jebeš jedno slovo, pa makar bilo i u prezimenu kardinala, sada Pape. Svakako da nije ništa, ako možemo zanemariti njegovo ime, Leon, pa ga naprosto zvati Lav, zašto ne bi naprosto preskočili i to jebeno V, koje dokazuje da je Papa Hrvat.

Lav Preost. Baš jebački zvuči. Pravo alkarski!

Pravi pravcati Hrvat. I izabran za nosit tijaru baš na Stepinčev rođendan. Ma ljudi, to je gotova stvar. Papa je čisti Hrvat. Jedino me malo navodi na sumnju što nije izabrao ime Alojzije, pa da mu tepamo Lojzek, Lojza.

Ja u čuda ne vjerujem. Ja sam u sve ovo što sa, mašosao, debelo uvjeren, kao što sam uvjeren da je danas Dan pobjede, 09.05.2025 godine. Makar neki kažu da nije, da je to dan početka Velikog bijega.

A što ako sam bio u krivu, pa se onaj brko vrelog ljetnog dana u Sinju zadere  Alkar Lav XIV, u sridu! Pa onda Lav i to četrnaesti, ponosno na konju dokasa do počasne tribine, konj se vatreno propne, a Lav miran ko špricer, bez ijednog grča na licu ponosno gleda u Zoku.

A Zoka mu praćen zavidnim pogledima Andreja i Njonje preda pobjedničku alkarsku sablju.

Kakav prizor, Lav na konju, pred Milanovićem.

Lav napara konja grčki, 325.–300. pr. Kr.; obnovljen u Rimu 1594. godine. Mramor, 150 x 250 cm.

A kasnije će Lav moći i podragati i čuveni Titov srebrni štit koji se više ne predaje pobjedniku Alke, jer, ha, pa nije zgodno spominjat Tita, kaj ne? Čak ni danas, na Dan pobjede. Ili ipak samo Dana velikog bijega? Sve to nije važno.

Mi Hrvati smo vikali nekad davno Imamo Hrvatsku.

A sada više nemamo Hrvatsku, ali Habemus Papam!

Lako je kad ti ulica plaća stan!

Objavio
Spectator
-
0

Odrastao sam pod budnom paskom roditelja. Imao sam slobode, ali, ograde su postojale. Negdje u kutu sobe  postojala je i šiba, onako za svaki slučaj. I očevi dlanovi koji su znali zalijepiti šamarčinu kad je to on procijenio da je svrsishodno. I moja su djeca odgajana pod paskom. Postojali su zidovi. Ali šiba nije nikad rasla u mom stanu. Niti je bilo šamaranja. Ali je bilo razgovora i razgovora. Bilo je i vraćanja u kameno doba, ukidanja interneta i televizije. Nikad moja djeca nisu bila a priori u pravu, ali kada su bila, e onda, jebiga, u pravu su. I ja sam ih onda ako je trebalo, štitio. I u školi, ako je trebalo.

Pred pola godine, nešto malo više, raspisale se novine i portali, radile se emisije na televizijama i radiju, u kafićima je bila nezaobilazna tema, zlostavljanje i maltretiranje klinaca u školi od strane nekog klinca.

Ako se ne sjećate, to je otprilike izgledalo ovako:

Učenik, zbog kojeg se cijeli razred ispisao iz prethodne škole, prebačen je u novu školu u Novom Zagrebu. Roditelji učenika u toj školi izrazili su zabrinutost zbog njegovog dolaska, jer su odmah po dolasku u školu počeli incidenti – verbalna vrijeđanja i prosti izrazi kojima je častio druge učenike. Roditelji su smatrali da je sustav zakazao jer nije adekvatno reagirao na situaciju. Roditelji su najavili prosvjed ispred škole i odlučili da do daljnjega neće puštati svoju djecu na nastavu. Pa tako sedam stotina učenika nije došlo u školu. Roditelji su cijelo vrijeme naglašavali da oni  ne protestiraju protiv učenika, već protiv sustava koji ne pruža zaštitu i rješenje.

Bilo je tu još svega i svačega, to je samo kratki sažetak situacije.

Sastančilo se danima, ali rezultata nije bilo. Roditelji, zabrinuti za svoju djecu, odvjetnici, predstavnici škole, ali Boga mi i budže iz Ministarstva kojima je zadatak uspostaviti sustav koji pruža zaštitu učenicima. Očito je da su roditelji bili u pravu. Sustav ne postoji. Ili postoji ali je neprovediv. Ili je napravljen loše.

Nisam pedagog, ali mogu se pitati. U državi u kojoj ne funkcionira ama baš ništa, zašto očekujemo da funkcionira sustav zaštite učenika od vršnjačkog nasilja u školama?

Ulica

Pa je nakon razgovora sa zabrinutim roditeljima, osoba koja je glavna za uspostavu sustava, državna tajnica Zrinka Mužinić-Bikić, žena koja prima debelu plaću od četiri tisuće EUR-a, pokazala sav raskoš svog skučenog uma i nedostatak bilo kakve empatije, ali i razumijevanja osjetljivosti situacije izjavila:

Možemo razgovarati s njima koliko god bude potrebno, ali oni ne donose odluku. Ne može ulica donositi odluke o stvarima koje se događaju u školi. Ponekad sitnica dođe pod reflektore, što nije sada slučaj, nekad imamo jako ozbiljne probleme u školama kada smo jednako prisutni i rješavamo ih. Žao nam je da smo tu gdje jesmo i da se ovo rješava putem medija.

Ulica. Ne može ulica donositi odluke. Nakon razgovora s roditeljima u nekakvoj ugodnoj prostoriji raskošno namještenog i opremljenog ministarstva. A ulice tamo nije bilo. Samo zabrinuti i ogorčeni roditelji. Roditelje koje ova neodgojena mužača naziva ulicom. Zašto ulica?

Zašto ne rulja? Horda? Čopor? Pofalilo joj riječi? Ili je taj izričaj samo želja za pokazivanjem da ona pripada eliti Andreja Plenkovića?

Ne, ne radi se niti o grešci krivo odabranoj riječi, ne radi se niti o neshvaćanju problema, koji svakako znatno nadilazi njene intelektualne i moralne kapacitete.

Radi se naprosto o načinu komunikacije visoko pozicionirane aparatuše u Plenkovićevom mehanizmu upravljanja, tom bahatom, ali nekompetentnom stroju koji melje i uništava sve što stigne. Bezbroj je takvih što sam se keze u lice svakog dana, savršeno ulickani i tumače nam da živimo dobro. Koji su nas spremni proglasiti ulicom. Hordom. Bagrom. Ruljom.

I danas čitam, ista ta mužača neodgojena i bahata  smjestila se u državni stan u centru Zagreba, od samo 93 m2. Jerbo je rekla da će u stanu, naravno državnom, u centru Zagreba živjeti ona, suprug i troje djece. Razvalila se u 93 kvadrata državnog stana na atraktivnoj lokaciji u središtu Zagreba ko đubre na livadi. Lagala je da bi dobila veliki stan. Od države. U kojoj je visoko pozicionirana.

Stan plaća šezdeset i dva eura. 62 EUR. Manje od petsto kuna. Na Njuškalu piše da najam takvog stana košta oko 1.500 EUR. Dakle, 1.438 EUR stana u kojem se državna tajnica razbacala ko đubar na livadi, plaća Proračun Republike Hrvatske. Proračun Republike Hrvatske, to vam je dragi i milly moyi, ulica. Rečeno rječnikom mlade HDZ-ovke u munjevitom usponu.

Ovi se lopovi više ni ne skrivaju. Nego nam se u lice keze i smiju, truju nas svojim otrovnim dahom,.

Kažete, Naša djeca? Ne, to nisu naša djeca, niti djeca onih koje poznajem!

Objavio
Spectator
-
0

Cijeli dan sam bio nervozan, nekakva slutnja katastrofe… Ručao sam, pa zauzeo mjesto u birtiji prepunoj ljudi, jer utakmica će. Ne obična utakmica, utakmica Hajduka i Dinama. A ja hajdukovac u birtiji udaljenoj dvjestotinjak metara od Dinamovog stadiona. Kao i uvijek kad igraju Hajduk i Dinamo, dlanovi znojni. Neka lagana jeza spušta se niz kičmu. Navijanje kao na tribini. Kraj mene sjedi majka s klincem, negdje šesti ili sedmi razred. Siguran sam da kad bi on nogom udario u loptu da bi mu noga pukla. Debeli gojenac koji od prvog sučevog zvižduka pjeva Jebem vam mater, Jebem vam mater. Pa onda vikne Cigani. Pa jebem vam mater. Kod prvog prekršaja potvrdilo se moje mišljenje, malo debelo gojenče je jebač majki Splićanima, koji su istovremeno i Cigani. A majka kraj njega mirno ispija svoje piće. Ni da bi riječ rekla malom debilu. Trpio sam dosta, dok mu se nisam obratio na vrlo tečnom francuskom jeziku. Mama šuti ki pizda. Mali se usrao. Riječ više nije rekao. A tek je česti ili sedmi razred. Kakav li će biti kad poraste, sve preduvjete ima, majka će mu ih omogućiti, kao što ih je omogućila i do sada. Sjela je ponosno u birtiju sa svojim manekenom kućnog odgoja.

Platio sam piće, dva jedan je za Dinamo. Polako, skoro kriomice pakiram stvari, šuljam se poput lopova iz birtije, tužan. Osjećam se poput brodovlasnika kojem su oba njegova broda potonula u isti čas. Izlazim u tišini, sve se nadajući da me ti svi Fefe, Gilje, Mireki i ostali neće vidjeti. Nekoliko koraka, pa glasan urlik. Tri jedan. Spuštene glave, tečkih nogu odlazim u svoju tugu.

Sutradan sam oprezno prilazio birtiji, nema nikoga, mogu na kavu, neće mi nitko piti mast na slamku. Premda, kao navijač Hajduka, navikao sam kroz sve ove godine. Uvijek su mi govorili da sam nagao, da reagiram na prvu. A Hajduk je dokaz da sam strpljiv čovjek. I da moram biti strpljiv i ove sezone i slijedeće i tko zna koliko još, kao što sam strpljiv već dvadeset godina.

Sjedam, bez da išta kažem, Dugi mi donosi kavu i vodu s puno leda, nema osmijeha u kutku usana, vješto prikriven trijumf radi rezultata jučer.

Srčem kavu, polako, prazne glave, još uvijek pod dojmom jučerašnjeg poraza, konačnog osviještenja. Koliko li sam se puta osvijestio u ovih dvadeset godina čekanja titule, sam Bog zna.

Ulaze u birtiju tri muškarca. Jednog od njih znam, Miro se zove, sin je mog znanca Franca iz kvarta, Miro je mlađi od moje kćerke dvije godine, u vrtiću su se ponekad znali igrati. Miro me pozna, prolazi kraj mene, ne pozdravlja. Započinju vrlo glasan razgovor. Prepričavaju kako im je jučer bilo na tučnjavi na Pujankama u Splitu. Hvale se da je bila dobra šora, prepričavaju detalje. Uspoređuju tučnjave s nekakvim tučnjavama od prije nekoliko godina.

Srknem šljuk kave. Razmišljam.

 

Povratak sinova razmetnih

Moja kćerka ima  već sedamnaest godina staža, počela je raditi odmah nakon faksa. Ima i dvoje djece koja već mogu i sama ostajati kući. Ima svoj posao, svoju obitelj, svoje brige, svoje radosti i veselja. Miro je mlađi od nje dvije godine, znam da je studirao, završio nije. Mogao bi imati oko petnaest godina staža. Znam da ima dvoje djece, viđao sam Franca kako se s njima šeće po kvartu. Miro je krenuo na put rano ujutro te subote, da bi do devet stigao na Pujanke i lemao druge po glavi i da bi drugi njega bubetali u tintaru. Kćerka mu se probudila, snenim glasom ga je pitala, Tata, kuda ideš? Idem se potući u Split, valjda joj je tako rekao. Ništa subota, ništa Zoološki vrt, ništa igranje i druženje s djecom. Ništa plac za ženom, ništa kava s prijateljima. On se ide potući. Da bi sutra mogao prepričavati. Ako ga uhvati policija, onda naravno ne prepričava. Onda šuti ko pička. Tvrdoglavo i ponosno. A kćerka ga čeka na kućnim vratima. Tko zna, jel već navikla gledati ga skako se vraća s razbijenom glavom, sastruganom kožom za šakama od udaraca u tintare istih takvih kretena kao što je on? Otvara li ona vrata kad pozvoni policija i pita Jel je tata doma?

Šef osuđene lopovske organizacije ide vaditi iz zatvora batinaše. Prikladno!

Miro je navijač. Ja sam navijač. Razlika je samo u tome što ja ne mogu na utakmicu, radi Mira i bezbroj takvih drugih navijača poput Mira. Miro i njegovi pajdaši svih boja spriječile su me voditi sina na utakmice, onako kao što je mene nekad davno vodio moj otac. Nisam ga vodio jer me bilo strah. Bilo me strah da se sinu nešto ne dogodi kad krene divljanje, a bilo me strah, priznam i samoga sebe. Jer, braniti se znam. Vrlo dobro se znam braniti. Pa bi mi sutra na vrata pozvonila policija i pitala, Jesam li kod kuće. Majka bi mi umrla od sramote. A otac, Boga mi ne znam što bi mi sve napravio, bez obzira na godine.

Znam da je Miro bio i  u Grčkoj, bio je i, to znam na čuvenoj šori na autoputu pred tri godine, kad je murja pucala gumenim mecima.

Nakon tučnjave u Grčkoj, policija je pozatvarala velik broj Hrvata, namjerno ne kažem navijača, pa ih pustila da se kisele u zatvoru. Miro je kao prava iskusnjara nestao na vrijeme.

Novinari, ta kasta pokvarenih gadova, koji bi dupeta dali za pokoji klik na njihove članke, te kretene su nazivali Našom djecom. Navijačima. Političari, koji bi za gram popularnosti ne samo dali dupeta, nego ga i dobro popušili, te kretene su nazivali Našom djecom. Navijačima. Pažljivo se kontroliraju da ih ne nazovu Biračima.

Premijer je zvao, urgirao kod grčkog premijera da se puste tipovi kojima je Grčka zabranila dolazak na utakmicu na kojoj uopće nije igrao klub za koji navijaju. U krčku je putovao i u zatvoru ih posjećivao onaj glupavi ministar vanjskih poslova. A oni, sjeli su u automobile, vozili se do Atene 1.488 kilometara, samo da bi se potukli i nakon tučnjave vratili natrag. 3.000 kilometara da bi dokazali samo jedno  Da su kreteni. Otpad društva. Pred utakmicu na kojoj nije igrao njihov klub. A za njih urgira predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova. Zemljo otvori se. Pa gdje mi to živimo. Umjesto da nazovu svog kolegu i kažu im, Bacite ključ duboko u Egejsko more.

Nikakvo pomaganje stradalima od potresa, ništa ne može izbrisati činjenicu da takvi, ma bili oni pripadnici Armade, BBB, Demona, Kohorte, Funcuta, Torcide, Tornada, Ultrasa, White Stonesa ili kako li se te razbojničke družine ne zovu, da su oni samo drumski razbojnici, nasilnici i siledžije, koji svojim postojanjem samo nanose štetu društvu, onemogućavaju šutljivu većinu da na miru navijaju za svoje klubove, da se mirno kreću mjestima u kojima žive.

Tučnjava na autoputu je bila pred tri godine. Suđenje još nije počelo. 2014. godine potukli su se navijači kod čvora Otočec. Optužnica je podnesena 2015. potvrđena samo tri godine kasnije, u prosincu 2018. Optuženi su u vrijeme obračuna bili u dobi od 21 do 30 godina, četvorica iz Zagreba, a ostali iz Dalmacije, uglavnom Dubrovnika, Makarske i Splita. Od njih 25 ih je 16 bilo zaposleno, šestorica su završila fakultet, a ostali srednju školu… U ciglih deset godina, nakon samo 3.650 dana, donesena je presuda tim huliganima. Svi su oslobođeni. Pitam se, što me sprječava, da li me uopće išta sprečava u tvrdnji da su i suci samo pripadnici neke huliganske skupine?

Jer, vrana vrani oči ne vadi, kaj ne?

Ne, to nisu moja djeca. Nisu ni djeca velike većine ljudi koje poznajem. Može li čovjek četrdesetih godina uopće biti proglašen bilo čijim djetetom osim svojih bioloških roditelja, koji su negdje tvrdo pogriješili i zajebali u odgoju, odgojivši kretena?

Policija, pa ma što ja mislio o njima, pokušava tome stati na kraj, ali Sizifov je to posao, jer, Udruženi huligani s tribina i ulica, zajedno s udruženim huliganima našeg pravosuđa, jači su od običnih građana.

A kaže Andrej Plenković da je sve on stvorio.

Pa hvala mu!

Neradnici iz Sabora u trci za nove funkcije, gdje opet neće raditi. Spriječimo ih!

Objavio
Spectator
-
0

Na Sljemenu je nekad davno postojala sedežnica koja je vozila do vrha preko padine koja se zove Panjevina.Ime je dobila po panjevima koje su ostali nakon sječe drveća, a samo rijetki su se skijali na Panjevini jer je bila izuzetno zahtjevna za skijanje. Na početku gimnazije na Panjevini sam počeo skijati i ja, spuštalo se od vrha pa sve do Erberovog puta koji je vodio na Crveni spust.

Panjevina je bila pojam među skijašima. Kad si se skijao tamo, mogao si skijati bilo gdje. I čuveni Vitranc je bila samo ravna livada u odnosu na Panjevinu. Sedežnice više nema. Skijaši su se razbježali po svijetu po mondenim skijalištima. Rijetko se više spominje Panjevina. A trebala bi svaki dan. Panjevina se preselila u Zagreb, na Markov trg

Panjevi(na) Markovom trgu

Jer, odavno nas Sabor podsjeća na Panjevinu. Panj do panja u Saboru. Ali ne obično, nego bukovi panjevi. Izraz sabornica svakako bi trebalo promijeniti u panjevina.

Hrpa panjeva, ali i impozantnih panjina na jednom mjestu. Hrpa koja desetljećima donosi zakone, a zakoni, zakoni o bilo čemu su nam kao što i sami znate, da prostite za kurac. Društvo je od samog početka nasađeno na krivo, a panjevi s Gornjeg grada, privremeno u Črnomercu, ne čine ništa da barem malo isprave stvar.

O veselim pričama koje kruže o načinu korištenja tih stanova ne bih pisao, jebo ovo je pristojan portal. Kaj ne?

Au contraire, ta hrpa glupana, beščasnika, nemoralnih klipana, nesposobnih poluinteligenata, čini sve da bi postojeće stanje održali, ili još bolje, pogoršali. Biti saborskim zastupnikom, znači raditi posao, za taj posao dobivaju plaću, bogovsku i običnom puku nedostižnu, bezbroj sitnih beneficija u zamjenu za usluge s naslova položaja koji uživaju. Nedolaženje na posao kod tih panjina ne povlači automatski, zakonom propisani otkaz, jer pogađate. Na njih se ne odnose odredbe Zakona o radu. Oni su ih izglasali za vas mili moji, nipošto ne za sebe. Pa nam panjevina zjapi prazna. Tim neradnicima i moralnim polutanima zamislite, Ustavom je propisan godišnji odmor, od 15. srpnja do 15. rujna, od 15. prosinca do 15. siječnja tekuće godine. Zastupnici udaljeni šezdeset kilometara od Panjevine imaju pravo na korištenje stana, o trošku vašem i mojem. O veselim pričama koje kruže o načinu korištenja tih stanova ne bih pisao, jebo ovo je pristojan portal. Kaj ne?

Povlastica nikad dosta

Naravno, dobiva se i naknada za odvojeni život. A nju, nećete vjerovati, plaćate vi i ja. Tip stanuje u nekom od Zagrebu okolnih gradića, za pljunut do Zagreba, dobiva na korištenje fukodrom, pardon stan, a i naknadu za bol što ne liježe u krevet sa ženom, nego mora boraviti u fukodromu. Meni to vuče malo na prostituciju. Fukaš, a plaćaju ti.

Laganje i prevara izborne baze, e to je upisano u genetski kod tih moralnih polutana. Raširili su dupeta na sve moguće funkcije, članstva u saborskim odborima, tim ispostavama nemorala i političke korupcije, licemjerja i zloće. Odborima koji nikome ne trebaju, ničemu ne služe, jer se njihovih odluka i preporuka ne pridržava nitko, naročito ne onaj koji može sve.

Još mi dajte vlasti, još mi dajte

I sve to nije dovoljno. Ti su tupani, većinom vrlo manjkavo i vrlo sumnjivo školovani, koji su se kroz svoje političko djelovanje obogatili ko krezovi svjesni da nije dosta. Jer tom soju nikad nije dosta.

Između pizde i guzice

Saborski zastupnici mole birače da ih izaberu za načelnike

Pola Panjevine je ovih dana u kampanji. Jerbo, nije dosta vlasti. Još mi dajte vlasti, još mi dajte iscereno nam se kese u lice ovih dana. Osim što su panjevi porazbacani po panjevini, oni žele biti gradonačelnici načelnici i svi ti kurci koje biramo ovih dana. Pa će izostajat iz Sabora, da bi upravljali Pripizdinom Desnom. A na sjednicama općinskog vijeća Pripizdine Desne neće biti, jerbo su u Saboru. A bogata saborska plaća, dnevnice, naknada za odvojeni život, stan o trošku građana i dalje idu.

Za dobrobit svojih sredina, ne bi trebali birati one koji četiri godine misle biti između pizde i guzice, nego birati ljude koji će svojim radom biti posvećeni sredinama koje su ih izabrali i raditi za njihov boljitak i napredak.

Poput onomad Zlatka Kramarića, najgoreg gradonačelnika Svemira, Univerzuma pa i šire, a i lošeg zastupnika, kojem je jedino političko djelo Jasna Omejec. Više nego dovoljno. Rečeni fiškal bio je godinama, najdugovječniji gradonačelnik Osijeka, istovremeno saborski zastupnik. Pukne cijev u Osijeku, načelnik je u Saboru. Potuku se u Saboru, on je u Osijeku. Vječito u nekom limbu. Vječito između pizde i guzice. Ni za što kriv, za sve zaslužan.

Vrijeme je za razmišljanje

Do izbora ima još dva tjedna. Vrijeme je za razmišljanje. Birati one koji bi MORALI raditi svoj posao u Saboru, a znamo da ga ne rade, na još jednu funkciju koja iziskuje puni angažman, 24/7 cijele godine, cijelog mandata, samo da bi utažili njihovu bezobraznu pohlepu za materijalnim dobrima i vlašću ili birati ljude koji bi svojim radom trebali konačno početi raditi za boljitak vaše okoline, a samim time i društva u cjelini.

Samo njihovo pojavljivanje na bilo kojoj listi na lokalnim izborima je znak nemorala, političkog nepoštenja, pohlepe. Dao bih im ja kurac. Svima, a ne izabrao ih.

Za dobrobit svojih sredina, ne bi trebali birati one koji četiri godine misle biti između pizde i guzice, nego birati ljude koji će svojim radom biti posvećeni sredinama koje su ih izabrali i raditi za njihov boljitak i napredak.

Hrvatska ne kotira dobro ni u čemu, osim valjda u nogometu. A koncentracija vlasti je između ostalog i u dvorani na kojoj bi trebalo pisati Panjevina.

Nemojte biti blesavi, nemojte glasati na lokalnim izborima za saborske panjeve koji su neznanjem, neradom, političkom korupcijom, nedostatkom morala i te kako zaslužni da je naša država pri dnu svega kad se radi o boljem životu i pravednijem društvu.

Mali miš kojeg se ne pita niš

Objavio
Spectator
-
0

Danima su trojica vrhunskih intelektualaca, trojica najškolovanijih u Domovinskom pokretu vrtjeli po Internetu. Naime, u članku o pokušaju uhićenja Dodika na nekakvom portalu naišli su na rečenicu:

U ovakvoj konstelaciji stalnih političkih kriza, pravoj političkoj bari, potpuno je utemeljena bojazan…

Ne znaju značenje, a riječ tako jebeno dobro zvuči

Zblenuto su gledali u riječ konstelacija.  Nazivali i raspitivali se, zvali i čuveni osječki fakultet, tražili na sve strane da shvate smisao te riječi. Ne znaju značenje, a riječ tako jebeno dobro zvuči. Bilo je tu svašta, bilo je i tumačenja o konstelaciji zvijezda, Mjeseca, to ih je odvuklo u drugom smjeru. Tek nakon dva dana dokučili su.  Ma nisu u pitanju mrske zvijezde, nije ni Mjesec. Riječ znači odnos. Ali ne snošaj. Odnos.

Pa onda, Halo šefe, uzmi papir i piši. Konstelacija. Jesi upisao? Ovaj govori da je. Ponovi šefe. Konlestacija. Nije dobro, krivo si upisao. Konlstenacija. Ma šefe, Konstelacija. Pa onda ponove slovo po slovo. K O N S T E L A C I J A. Pa to sam i upisao. Kontselacija. Ajde polako slovo po slovo. Konstelacija konačno. Pa onda ajde opet malo brže. Pa još brže. Pa još brže. Konačno je nakon samo dvadeset i tri pokušaja tečno izgovorio Konstelacija.

E šefe, to ti znači odnos. Moraš upotrebljavati čim češće tu riječ. Jer zvuči pametno.  Svi će se diviti kako si pametan.

Gledao je šef u taj papirić na kojem je krupnim slovima napisano KONSTELACIJA. Ponavljao u sebi. Uzdahne, E pa jebate, kako je teško biti političar. Ma ko će to zapamtit.

I onda na sastanku sa stranačkim kolegama ispali, nastojeći biti ležeran dok su mu se dlanovi natopljeni znojem lijepili za govornicu, izgovori rečenicu.

Matematički bi to u konstelaciji, konstelacija je takva da idemo u koaliciji s HDZ-om, da je gradonačelnik naš, a zamjenik njihov. I to je trenutno dogovorena konstelacija…

U dvorani tajac. Zaprepaštenje  među članovima. Konst, ma kako se to kaže, što znači taj kurac? Zadivljeno gledaju u šefa za govornicom. Kakve li samo riječi on koristi. Matematika, pa ta kolanastacija. Kako je pametan naš predsjednik. Ma ima glavu za Ligu naroda, kako je govorio davno Strikan za Netjaka.

Na skupu intelektualne i političke kreme Domovinskog pokreta rečeni Penava toga dana ispalio je:

Matematički bi to u konstelaciji, konstelacija je takva da idemo u koaliciji s HDZ-om, da je gradonačelnik naš, a zamjenik njihov. I to je trenutno dogovorena konstelacija. Na nju, Plenkovića zapravo nitko nije ništa ni pitao, on je na to morao pristati ukoliko je htio biti premijer. I to je bio jedan, ja ću reći moj, prije svega moj zahtjev, moja operacija, moj cilj da iskoristimo tu snagu koju imamo kako bi tranziciju prvog čovjeka Grada Vukovara prebacili s mene na kandidata, odnosno na Domagoja, danas to mogu otvoreno reći, maksimalno bezbolno i uz najmanju moguću i u teoriji moguću opasnost da doživimo neuspjeh. I oni su na to morali pristati, i oni su na to pristali.

Mali miš kojeg se ne pita niš

Ako odbacimo riječi matematički i konstelacija, izjava Ivana Penave, budućeg potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, odjeknula je dvoranom poput bombe.

Riječi Plenkovića zapravo nitko nije ništa ni pitao, on je na to morao pristati ukoliko je htio biti premijer, urezale su se u malešne mozgiće kao da su dlijetom uklesane. Riječi budućeg potpredsjednika Vlade RH, koji pred svojim članovima ponosno kazuje da je predsjednik Vlade RH samo mali sroljo, pišmolj. Mali miš kojeg se ne pita niš.

Jerbo, Andrej Plenković, taj mali miš, kojeg se ne pita niš ima samo jednu želju. Biti premijer. Pojavljivati se na televiziji, vozati se u limuzini uz pratnju, uživati u vanjskim simbolima moći, bahato i arogantno se, kao što i priliči premijeru takve jedne moćne i važne države, odnositi prema svima. Jerbo on je baja. Iz hrvatskog kraja.

A ustvari je samo mali sroljo, nebitan u stvarnosti. Jer politiku države vodi ovaj čovjek markantnog nosa što stoji za govornicom, čovjek koji je za samo četiri dana upornog rada na sebi savladao izgovaranje  komplicirane riječi konlastacija  ili tako nekako. Ako želi bilo što taj Andrej, kao premijer mora postupiti kako mu narede Penava, Ćipe i ostala intelektualna elita Domovinskog pokreta. Na samu drugačiju pomisao, ma samo na bljesak neslaganja Andrejevim u očima, Domovinska ruka jednim pokretom zategne jajca malom mišu kojeg se ne pita niš, a on ponizno kimne glavom. I bahato se obrati svima oko sebe. Tamo gdje smije.

Dugo vremena živim u uvjerenju da je Plenković, unatoč njegovim tvrdnjama i samohvalama, u europskim razmjerima bitan i važan ko što su važni i bitni subtitlovi u fantastičnim pornićima nezasitne Brooke Blaze. Nitko subitilove u njenim djelima ni ne doživljava, pa ih i nema. Plenkovića u Europi ne doživljava nitko, osim kurtoaznog pozdravljanja, a ovdje ga doživljava samo HDZ elita kojoj je kroz sve ove godine omogućio bogaćenje u neslućenim razmjerima.

Ali, centar moći, prema riječima Penave je daleko. Tamo u ravnoj i prašnjavoj Slavoniji, u malenoj prostoriji sa stolom na kojem je postavljen škripac, koji se zategne prema potrebi.

123...366Stranica 2 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator