Sve je više slučajnosti.
Svakim danom, što je sabor HDZ-a bliži, izlaze na vidjelo svinjarije vezane za predsjednika Vlade RH.
Obrazac dobro poznat, još iz vremena bivših predsjednika HDZ-a.
Hoće li eruptirati na Saboru HDZ-a?
Tresu li ga, tresu…
Djevojčica sa šibicama sa Iblerovog trga
Nisam pisao dva dana.
Izgubio sam volju, ni kriv ni dužan.
U subotu ujutro, sjedim u svom omiljenom kafiću, kava, cigareta, novine, zajebancija sa stola na stol.
Svi se znamo.
Čitam Jutarnji.
Članak Ante Tomića.
U kojem je Tomić razguzio Bernardića, k’o neki pop u Slavoniji mladog prvomisnika.
Do jaja i bez ostatka.
Sjedim, pijem kavu.
Čitam iznova.
Smilio mi se Bernardić.
Kao kad sam bio mali i kada su mi čitali „Djevojčicu sa šibicama“. Bio sam na rubu suza.
Od tuge.
Toliko bolne i tužne istine o mladom čovjeku, koji je imao sve preduvjete da uspije, a eto, postao je glavni junak tužne bajke.
Moderna djevojčica sa šibicama siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.
Jedino autor priče nije Hans Christian Andersen nego je ovaj tužni i tragični lik iskovan u radionici trolista OsKoBru.
Poznatih autora tragičnih priča na ovom dijelu Ravne ploče.
Smilio mi se.
A kako i nebi nakon ovih riječi
“Ulizivanjem Crkvi, zapisima kako je “Zagreb lijep na kiši” ili prijedlogom da se predsjednici pusti da imenuje troje ministara, Bernardić je hrvatskoj ljevici vjerojatno napravio veću štetu nego notorna Obznana kralja Aleksandra. Kad god taj tip zine, članstvo njegove stranke zanijemi od užasa. Sa svakom Bernardićevom rečenicom, na njegovom užasnom, beživotnom službouljudnom jeziku, nalik jeziku upozorenja iz govornih automata Zagrebačkog električnog tramvaja, “karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju”, SDP je gubio pola postotka glasova na idućim izborima.“
Nisam više htio čačkati mečku, pišati po mrtvom mačku, jer on nije lav, niti je ikada bio.
I tako, izgubio sam ona mot za pisanjem, sjebo me Ante Tomić.
I tako, jučer plandovanje.
Ma znao sam ja da neće potrajati dugo. Doći će nešto.
Prvo se nekom magijom ukazao u mom inboxu pressclipping SDP-a.
Od devetnaestog svibnja.
U njemu ima stvarnolijepih i vrlo pametnihs tvari za pročitati.
Recimo, ako patite od zatvora, savjetujem vam i preporučam svakako pročitajte intervju Davorka Vidovića o strukturnim poremećajima.
Pojma nemam što bi to trebalo značiti, ti poremećaji, ali bacio sam oko na pet ili šest rečenica i bilo mi je dosta.
O glavnim razlozima nezaposlenosti priča frajer koji u životu nije nigdje radio u realnom sektoru, nego se skrivao po komitetima, saborima, općinama, da bi ga kasnije nadan Vidošević ugnijezdio u samo srce HDZ-a, savjetnika u gospodarskoj komori.
To su oni koji su slijepo crijevo i nametnik hrvatskom gospodarstvu, kojem se obavezno moraju plaćati doprinosi, a da niko nema pojma što rade.
Nešto kao HRT.
Ima neki kratak člančić iz Večernjeg lisa blago negativno intoniran prema Bernardiću.
Ima i nekakva zajebancija na račun Ronka.
Ronkove izjave nisu prenesene, naravno. Nema ni Tomićevog članka, a odmah mi na um pada da je prošli taj bilten objavio u cijelosti vrlo ružan i negativno intoniran članak o Gordanu Marasu, koji je eto, u predizbornoj kampanji. Članak je inače potkrijepljen nekakvim papirima koji su očito iz SDP-a „iscurili“ u predizborno vrijeme.
Upravo gospodin Maras, gospođa Kolarić i gospodin Čičak pišaju u vjetar, pokušavajući pobijediti jedino i pravog najmudrijeg i najpoštenijeg zagrebačkog komunistu.
Denisa Hrestaka, ponosa i diku svih zagrebačkih komunista.
Onih sa šalabahtera.
I odma je izašo Maras na biltenu.
Koji se slučajno, izdaje u Praškoj, u gnijezdu Denisa Hrestaka.
A tek je drugi dan kampanje.
Jebate, još kada se u novinama objave papiri o đapanju love iz kase uzajamne pomoći u Sindikatu informatičara ZABE, al će biti veselo.
Onda sam dobio nekakav zajebantski gif, na kojemu ptičice lete u glavi direktoru SDP-a, gospodinu Nikši Vukasu.
Čovjek izgleda da bi se svaka cura u njega odma zaljubila.
Gleda prodorno i bistro.
Djeluje vrlo inteligentno i produhovljeno.
I nije u redu da se sa njime tako zajebavaju.
Dakle, evo me.
Ja sam ovdje.
Baterije za pisanje su se napunile…
Zaštita privatnosti
Zaštita privatnosti
Portal SPECTATORBLOG.NET poštuje privatnost podataka svih svojih korisnika i posjetitelja. Podaci dobiveni registracijom korisnika prikupljaju se samo i isključivo radi poboljšanja usluge (newsletter i sl.) te se ni na koji drugi način neće koristiti. Podaci se neće dijeliti s trećim osobama, prodavati, davati na uvid ili sl.
Jedina situacija u kojoj će podaci biti dati na raspolaganje trećoj su one regulirane zakonom, odnosno u slučaju da bilo koja od institucija RH vlasti zatraži uvid u podatke, a radi provedbe zakona o zaštiti ugleda, privatnog i poslovnog vlasništva, te osoba.
Prava i obveze korisnika
Korisnicima, čitateljima i posjetiteljima bjelovar.info portala strogo je zabranjeno:
• Objavljivanje sadržaja koje krše postojeće hrvatske i međunarodne zakone. Sadržaja koji na bilo koji način šteti drugim osobama, tvrtkama, ugledu i percepciji.
• Objavljivanje sadržaja koji je rasistički, šovinistički, štetan, uvredljiv, vulgaran i prijeteći.
• Objavljivanje lažnih informacija koje mogu naštetiti drugim korisnicima.
• Prikupljanje, čuvanje i objavljivanje podataka drugih korisnika portala
• Lažno predstavljanje
• Preuzimanje, korištenje i objavljivanje sadržaja zaštićenim autorskim pravima
• Svjesno širenje malicioznih datoteka koje mogu naštetiti portalu ili njegovim korisnicima.
Kako je “naš Mirando” postao njihov Miralem?
Kupovina grincajga za vrijeme sjednice Sabora
Pred mjesec dana iz SDP-a je izbačen Mirando Mrsić.
Ne znam, razlozi valjda postoje.
Kažem valjda, jer je u posljednjih godinu i pol dana puno drugarica i drugova prisilno promijenilo status u gospođe i gospoda.
A da ih se nije puno pitalo.
Niti su razlozi previše jasni.
Dapače.
Samo su dobili ceduljicu bez datuma, potpisa, ili je potpis bio nečitak, na kojoj je nažvrljano da više nisu članovi SDP-a, ali su svejedno, oni koji su polizali marku i nalijepili je na pismo, uvjereni da će dotični novostvoreni, gospođe i gospoda biti i dalje simpatizeri onih koji su ih šutnuli u dupe.
Ne znam da li gospodinu Mirandu u pismu, ako ga je uopće dobio, piše da se nadaju da će i dalje biti njihov simpatizer i glasati za njih?
Mrsić je tražio pisano obrazloženje od Predsjedništva SDP-a, o tome zašto traže povlačenje zakona koji je prethodno upućen u proceduru uz potpise SDP-ovih zastupnika.
Pri glasanju, poštena Biljana Borzan bila je suzdržana, a uobičajeno neprisutni u odlučujućim trenucima, Bojan Glavašević, Peđa Grbin, Mihael Zmajlović i Boris Lalovac ostali su vjerni svojem načinu preživljavanja, skrivanja kada je frka.
Nisu došli.
Niti je predsjedništvo odgovorilo na zahtjev, sada već gospodina Miranda.
Pa je predsjedništvo lijepo Glavnom odboru SDP-a uputilo prijedlog da se Miranda Mrsića izbaci iz stranke.
Mirando si je sam kriv za to.
Frajer je tražio pismeno obrazloženje od nepismenih likova, koje osim što su nepismeni, boli i kurac za sve to.
Da je tražio pisano obrazloženje, možda bi nešto nažvrljali.
Ko zna.
Sada je kasno i u domeni špekulacija.
Da je baba muško, zvala bi se Duško.
Ne bi me čudilo, da je neki mudrac to i napisao, ali bi me čudilo da su išta napisali.
Anyway, Mirando jest vani.
Povod je bio njegov Prijedlog zakona o dopuni Zakona o doprinosima, na kojem se pokazao sav jad i bijeda SDP-a.
Predsjedništvo je najprije prihvatilo njegov prijedlog, dalo zeleno svjetlo, da bi nakon toga dalo crveno svjetlo i tražilo Miranda da ga povuče.
Pravi light show na Ibleru.
Mirando, kao pristojan liječnik i dobro odgojen čoek, nije im odgovorio da ga mogu povuć za kurac, ali je otprilike tako izgledalo…
Prijedlog nije povukao.
Jer stoji iza njega.
Ima stav, a to svakako danas u SDP-u nije dobro.
Više je isplatljivo biti onako, ljigast, bez stava.
Tijesto za mijesit kruh.
Doduše, ispao bi malkice buđav.
Pa su ga lijepo šutnuli vani, nogom u guzičetinu, udario mu Glavni odbor koji se sastao u neidentificiranom broju, tako da niko živ ne zna da li je kvoruma uopće bilo.
Uglavnom, od onda, kada su sjednice kluba zastupnika SDP-a, na kojima se Arsen Bauk izdrkava brojkama, pokušavajući disciplinirati i nametnuti čudne stavove, gospodin Mirando se mrtav ladan može odšetati na Dolac i lijepo kupovati poriluk, paradajze, rotkvice.
Jer on svoj stav ima, bez Arsena Bauka.
A propos kluba zastupnika.
Dotični Arsen, za kojega sam već pisao da je politički najnepristojnija osoba na političkoj sceni u Hrvatskoj, jer ako se baviš javnim poslom, a politika jest javni posao, izuzetno dobro plaćen, naročito kada se sagledavaju efekti i rad političara, mogao je barem riješiti dentijeru, makar ko Davor Domazet Lošo, jer ga je upravo ružno gledati kako tamo frflja da je drugi korijen iz 25, 5.
Dakle, nepristojni Arsen je izmislio i patentirao novu demokratsku jedinicu. Prvi u svijetu!
Obično se kod glasanja pita: Tko je za, tko je protiv i tko je suzdržan?
SDP sada ima i četvrtu kategodiju Prisutan. Jebate, tko je samo prisutan?
Ne nije zajebancija.
Naime, shvatili su da ima tamo i panjeva koji blage veze o ničemu nemaju, ali ih je eto, jebi ga izabralo, pa samo sjede ko gljive. Prisutni su!
Pojma nemaju kako bi glasali, niti kurca razumiju, pa se vode u kategoriju „prisutan“.
Ni razloge za suzdržan ne mogu imati.
Ovo je prestrašno!
Pitam se da li članovi SDP-a to uopće znaju, kakve su budake i panjeve tamo izabrali???
Znam da dosta članova kluba zastupnika redovito čita Spectatora, pozivam ih da me demanitraju u tom dijelu, „prisutan“, prije nego se dežurni trolovi oglase da lažem.
Uglavnom, prijedlog zbog kojega je Mirando, njihov dragi kolega i prijatelj, čovjek koji ih je liječio, koji je napravio Zakladu Ane Rukavine, preko noći u režiji Marka Melčića postao Miralem, pa šutnut van, bio je jučer bio na glasanju u Saboru.
Pa tako piše danas gospođa Ivanka Toma u Jutarnjem:
“SDP ima 35 saborskih zastupnika, a na glasanje o Mrsićevom zakonu nije došlo čak njih 24. Od jedanaest koji su bili u sabornici, protiv zakona je glasao samo Bernardić, dok je pet SDP-ovaca bilo suzdržano (Marija Alfirev, Saša Đujić, Sabina Glasovac, Domagoj Hajduković i Predrag Matić), a pet je bilo za zakon (Željko Jovanović, Milanka Opačić, Nenad Stazić, Damir Tomić i Siniša Varga).”
Dakle, 24 zastupnika SDP-a je jučer pokazalo :
- da ih boli kurac za prava radnika koje je trebao regulirati taj zakon
- da se boje pokazati svoje mišljenje, da li radi Miranda, ili radi SDP-a svejedno.
- Da ih je žena poslala da baš tada odu kupiti na nedaleki Dolac grincajg i poriluk.
- Da ih boli kurac za ljude koji su glasali za njih
- Drugo pokazali nisu ništa.
Ko i obično.
To što nije bilo vječito odsutnih u ključnim trenucima, kada treba pokazati svoje mišljenje, Hajdaš Dončića, Zmajlovića, Grbina, nekako smo već navikli.
Bio je čak i Domagoj Hajduković, koji se valjda upravo vratio sa službenog puta, pa nije pojma imao o čemu se radi, pa je onako pošteno bio suzdržan.
U Saboru ne postoji kategorija „prisutan“.
To će biti tek kada ova ekipa u ovom sastavu osvoj vlast, pa će uvesti u poslovnik.
Znači, nikada.
Protiv je bio Davor Bernadrić.
Koji je pošteno iskazao svoj stav. Kao i obično, imao je muda u krivom trenutku.
I ostalo je vrišteće njegovo crveno svjetlo kraj svojih stranačkih kolega na displeju u Saboru.
Najindikativnije je da je Rajko Ostojić isto kupovao grincajg na Dolcu, a i Komadina je viđen kako kupuje tunu za dobru lešadoru.
Ostavili su Beru da se koprca, ko mali ciplić kada ga na udici izvadiš na obalu.
Ne znam što je tome krivo.
Bjelosvjetska zavjera protiv SDP-a, one nekakve agencije koje rade ispitivanje javnog mišljenja ili možda i banke, kojima se eto SDP do groba zamjerio???
Vanjski ali i unutrašnji neprijatelji.
Ili naprosto neznanje i nesposobnost.
Ne, nije rak rana SDP-a Davor Bernardić.
Niti su rak rana Zokijevi bivši ministri, koji su se u pravi čas presvukli u nove kapute i opet bi htjeli biti neki faktor.
Rak rana SDP-a su glasači koji TO biraju.
Koji TO podržavaju.
Evo, izbori konačno, za predsjednika gradskog SDP-a biti će 30.06. valjda ove godine.
Pa će Saši Karizmatiku Molanu isteći mandat od godinu pol dana privremenog vršenja dužnosti.
I ekipi oko njega, koju ionako niko ne doživljava.
Termin pomno odabran.
Najveći dio članova SDP-a biti će tada već na moru, čuvajući unuke.
Ili će biti na moru, gdje će ih čuvati praunuci i mijenjati im pelene.
U Zagrebu će ostati samo oni koji su zaposleni u Holdingu i vječni studenti koji nisu dali ispite.
Pa se otvara velika vjerojatnost, da za tri godine SDP opet bde PRV1 u Zagrebu.
Moš mislit…
Sutra će SDP biti na svim naslovnicama.
Godišnjica je, već jedanaesta od smrti gospodina Ivice Račana.
Pa će garnitura koja mu nije ni do potplate cipele, sutra arlaukati, zaklinjati se.
Kleti se kako slijede njegov put.
Iz poštovanja prema najvećem gubitku demokracije, sutra ništa neću pisati.
Bilo bi to svetogrđe.
Kako je “naš Mirando” postao njihov Miralem?
Kurtalisanje Miralema
Kuratlisanje Miralema
Sutra bi mogao biti veliki dan.
Ekipa sa Iblera mogla bi sutra zastati na tren, jednom rukom se pridržati za zid, a drugom rukom izuti mokasinku, onako polušpic model, sa dva brabonjka koji vise na kožnoj uzici, model Nikša Vukas i iz mokasinke istresti kamenčić.
Koji ih jebe i žulja dok hodaju.
Koji ih sprječava da se smiješe dok rade selfije.
Koji ih žulja dok gledaju učinak vlastite satire na licima publike.
Istresli bi ga na cestu i nastavili hodati, polako, nesigurnim hodom, kao da očekuju neki drugi kamenčić.
Dakle, došlo im je iz dupeta u dupe.
Izbaciti će omrznutog Miralema.
Članovi glavnog odbora mirno će i nezainteresirano gledati. Ko ga jebe.
Pa ne radi se o njima. To što im je Mirando liječio roditelje, djecu, ljubavnice i ljubavnike, boli ih kurac.
Tek rijetki će se možda sa tugom sjetiti Mirandovih poznatih domjenaka u srpnju gdje su godinama žderali do pucanja.
Smiješili mu se, masnih čuba od roštilja, salata, podrigivali od hladnog piva.
Tako mu i treba.
Miralem je za sve sam sebi kriv.
Ko ga je tjerao da se pača u stvar koje ne razumije. U Zakon o radu. Kao bivši ministar rada.
Zasjedati će Predsjedništvo.
To što je Miralem bio ministar rada i socijalne skrbi, ne znači ništa, jer, svakako je veći autoritet na tom području su Franko Vidović, Mihael Zmajlović, Rajko Ostojić, čak i Domagoj Hajduković, samo ako mu avion ne bude kasnio.
On će svakako doći, ima neke obračune troškova za predati stranci.
Arsen Bauk će šutjeti koji puta se krnjavo nasmiješiti, doduše malo onako, bodulski, zlurado. Gordan Maras, neće znati kuda će s masnim rukama, umašćenih debelom slaninom kojom već dulje vrijeme maže dasku rečenom Mirandu, ne bi li se ovaj poskliznuo, a on uskočio na njegovo mjesto u nekakvom bezveznom saborskom odboru.
Mirando, sa neizlječivim talentom za pišanje u vjetar, drznuo se i predložio amandman na Zakon o doprinosima.
U tom amandmanu piše da poduzeća koja zapošljavaju radnike na određeno, moraju za njih plaćati sto posto veće doprinose.
Ako sretniku koji radi na određeno, poslodavac ne produži taj njegov mjesečni ugovor, poslodavac mu je dužan dati otpremninu u nekakvom postotku zadnje plaće.
Zastanimo na trenutak.
Danas su već vrlo rijetki sretnici koji rade na neodređeno, pa lijepo idu na posao, boli ih dupe za brige o budućnosti.
Sve je više poslodavaca koji jebu svoje zaposlene, doduše, bez kurca, pa im daju ugovore na određeno, od nekoliko dana pa do nekoliko mjeseci.
Pa ti zaposlenici nadrkano, dolaze na posao, jer ne znaju što ih čeka, hoće li ugovor biti produžen ili neće.
To što su oni samim time građani drugog reda, jer ne postoji banka koja bi nekome tko radi na određeno, dala nekakav kreditić, za kupit komad namještaja, ili ne daj bože riješit stambeno pitanje, naravno ne zanima nikoga.
Najmanje zanima Tanju Dalić posebnu savjetnicu SDP-ovog grobara Milana Bandića, prilježnog joj suradnika Ivu Jelušića, Gordana Marasa, Domagoja Hajdukovića. Franka Vidovića, Mihaela Zmajlovića, Rajka Ostojića.
Njih boli kurac za to.
Nije stranka da za to da bi se borila za prava običnih ljudi, nego da bi oni zadržali svoj status.
To su nekakve socijalističke fore, a socijaldemokrati se stide svojih korijena
Poput Cigana kada kaže „Ubijte mi oca, da se ne zna čiji sam“.
Dakle, Mirando predlaže amandman koji bi natjerao debele vlasnike firmi da svojim kobasičastim prstima izbroje svaki mjesec duplo doprinosa državi na račun toga što karaju svoje zaposlenike, ne dajući im ugovore o radu na neodređeno.
Upravo tako su problem ljudi zaposlenih na određeno dobrim djelom takvim načinom riješili u susjednoj nam Deželi.
Kako je došlo do toga da Mirando leti van poput kamena iz špičaste mokasinke Nikše Vukasa, isto ima veze sa karanjem, ali kao što znate, ja ne virim u ničiji krevet.
Ni prilježnim suradnicima.
Koliko sam čuo, i koliko se sjećam, klub zastupnika SDp-a nije imao nešto naročito protiv toga zakona koji bi istina, povećao opterećenje poslodavaca, ali bi strahovito olakšao i poboljšao položaj radnika. Osim naravno političkog dibidusa i antitalenta Gordana Marasa, koji je smatrao da poslodavce treba financijski stimulirati. Pogodak prstom u govno.
Sve je bilo ok dok se nije pojavila Tanja Dalić. Koja živi u jezivoj zabludi i misli da je ona sve naj.
Između ostaloga i najpametnija. Ma sve zna. To isto misli i Milan Bandić, najveći neprijatelj SDP-a pa ju je postavio za svoju posebnu savjetnicu, a ona je i dalje pri vrhu SDP-a. Za popizdit od komunističke pameti…
Od svih tih naj epiteta, jedini je argumentiran i ispravan da je ona najprilježnija suradnica SDP-ovog ekonomskog genija Ive Jelušića.
Kojega je uvjerila da je amandman za kurac.
Ona se u to razumije.
Da ne bi bilo zabune, mislio sam na Zakon o doprinosima.
Predsjedništvo SDP-a, pod utjecajem Marxa, Engelsa i Lenjina u jednoj osobi, skromno nazvanoj Ivo Jelušić, traži da se taj amandman povuče iz procedure, kako bi tusti vlasnici firmi mogli nekažnjeno karati svoje zaposlenike.
Mirando kaže da nema govora o povlačenju amandmana, ako se što treba povući, neka ga povuku za kurac.
I predsjedništvo i glavni odbor.
Nigdje nisam pročitao da je spominjao dotičnu drugaricu.
Nikako mu ne ide u prilog što se nije blagovremeno poškropio svetom vodicom, pa posuo pepelom i oprao svoje grijehe i pogana usta odrekavši se Mrskoga Zorana.
Koliko je to efikasno, mogao se ugledati na svoje dojučerašnje kolege ministre iz vlade Mrskog Nam Njega, Rajka, Siniše, Arsena i Borisa.
Koji će ga sutra šutnut ko pičku iz stranke.
Odma nakon toga će se kurtalisat i Mrskoga, ona baba u Črnomercu već struže nožicama od nestrpljenja da ga izbaci jer Zoka članarinu ne plaća.
Pa će onda brisat njegovo ima sa svih dokumenata, brisati će se sa Interneta kompromitirajuće slike na kojima se ljigavo smješe dok gledaju u njega.
Pa će vaše dijete, koje je jedva dobilo nekakav jadni posao, a koji će možda jednom i biti plaćen u nekakvom bijednom iznosu, svakih mjesec dana kenjati tanko, jer ne zna da li će mu ona konjina od gazde produžiti ugovor ili neće.
Ma znam, veselo društvo sa Iblera, koje će mirno hodati u polušpičastim mokasinkama sa brabonjcima na kožnim uzicama, model NV, ionako u Saboru ne mogu ništa.
Jer ih ne jebu ni pola posto.
Pa će proći zakon kako su ga zamislili oni koji su većina i Saucha sa njima.
Našoj djeci, a i mnogima od vas koji radite na određeno, ostti će kurac, a ne nada u boljitak.
A SDP ovim zastupnicima i članovima ponos na saznanje da su i oni zaslužni što vi i vaša djeca imate kurac.
A ne budućnost.
Ali, kamenčića u cipeli više biti neće…
A to je najvažnije, zar ne?
Kotač jegera
Čemu služi VGČ?
Naplata parkirališta u Vukojebini
Zagreb, urbani centar Hrvatske, sa prostranim avenijama i velikom željom da i dalje bude centralnoeuropski grad.
Odavno na periferiji grada više nema bugara, koji su na svojim poljima uzgajali luk, mrkvu, krumpire i ostalu zelenjavu i svako jutro išli s atom robom na plac.
Na njihovim poljima napravljena su naselja, shoping centri, mallovi i kako se sve ta čuda ne zovu.
Na poljima tete Darinke sa Britanca, koja je godinama prodavala mrkvu i grincajge na tone, sada je izgrađen Arena centar i onaj Ljubas je napravio zgrade.
Zagreb se širi prema zapadu, valjda zato jer Mile iz Pogane Vlake misli da će tako sve svoje rođake i zemljake koji masovno dolaze na siguran posao u Holdingu, na taj način približiti Europi.
Tako na kraju Zagreba, dobrano iza City Center One pretenciozno nazvanog West, u popriličnoj zabiti, u ulici Antuna Šoljana (koji je svakako svojim djelima zaslužio ulicu bliže centru, a ne u ovoj vukojebini) poduzeće GIK Pionir i firma Munis d.o.o. grade zgrade.
Četiri su već napravili, sada se na livadi grade još četiri, tri su u vrlo visokoj fazi gotovosti.
Ovim novim zgradama bavit ćemo se kasnije, jednog dana.
Dakle, prodavali su se stanovi u te prve četiri zgrade. Svaki stan ima osigurano parkirno mjesto u podrumu garaže.
Cijena parkirnog mjesta je bila paprena, u puno slučajeva puno viša od vrijednosti metalnih kanti vlasnika automobila. Vlasnici skupljih automobila uglavnom ne kupuju stanove od Munisa d.o.o.
Ljudi su skupljali lovu za stanove, dizali kredite, vadili iz čarape, ma kako god okreneš uvijek si na knap.
Za podzemno parkirno mjesto nije se imalo, a i što će im. Kanta je pred kućom, na parkiralištu, sve je lijepo asfaltirano, mora biti da bi se dobili MTU.
I ljudi tamo žive. Idu na posao, rade, školuju se. Sve je u redu, ne smeta ih što su na kraju grada, skoro zadnje zgrade, što do recimo Savske imaju pet šest kilometara, a i Savska nije baš neki centar.
Svi zadovoljni.
Ali, u Munisu d.o.o. su tihe patnje.
Prodalo stanove, ali za nesretna garažna mjesta ne jebe ih nitko ni pola posto.
Prodali su nekoliko. I to je to. A lijepa lovica bi pala, nije da su u gubitku, dapače, ovo od garaža bi im došlo ono, kao kajmak.
Oni su ozbiljna firma, respektabilna, sa osnivačkim kapitalom 20.000 kn.
Misle oni misle.
I tim građevinarima, uvijek kada zaškripi, nekako se pri ruci nađe Milan.
Ne onaj nogometni klub iz Milana, nego onaj supermen iz Pogane Vlake.
Veli Milan Munisima, ”Kaj se brinete, pa gradonačelnik će to srediti, nije problem”.
Vičan je Milan i ekipa kako dohakati tim dosadnim moljcima koji sebe nazivaju građanima grada Zagreba.
Ima milion načina da ih zajebe i otme zadnju lipu iz džepa, a oni će opet na kraju glasati za njega.
Ma kurac su oni građani, kada su kupili tamo stanove, a ne žele garaže.
Udarit će njima Milan klistir, tako da će juriti u garaže.
Ima on svoje igrače za sve situacije, sve u cilju da bi se etabliranoj firmi Munis d.o.o. financijski pomoglo.
Nazove on svoju Jelenu, pojasni joj u dvije rečenice, to voli kod nje, kratko i jasno. Jelena sve zna. Puno su oni utakmica odigrali.
Pita ju kako se zove onaj predsjednik tamo, ne može se sjetiti.
Zna da je nekakva kobasica, ali ne zna.
Jeger, kaže ona, on nije problem, čovjek za sve zadatke, jede nam iz ruke.
Da, provesti će on to. Nije problem. Pouzdan je za takve igre.
Gospodin Željko Jeger, predsjednik VGČ, kojega njegovi susjedi iza leđa zovu ”Kotač”, ali ne po kultnom restoranu nego kotaču jegera.
Zna Željko da jedino on kuži igru.
Uvesti će parkiranje za stare kante za koje oni besprizornici u toj Vukojebini ne žele kupiti garažna mjesta od firme Munis d.o.o. i GIP Pionir.
Ha, onda će oni lijepo, kupiti garažna mjesta, jer će logično zaključiti da im je bolje biti u kakvoj takvoj garaži nego na cesti pa još plaćati za to.
Ljudima treba samo mali poguranac, pa da naprave logičan potez, pa makar ih on koštao sedam osam soma EUR-a.
Bože, pomisli, kako je pametna ta Jelena, pa sve ona zna.
Počinje sjednica VGČ Stenjevac.
Vijećnici su važno sjeli za stol.
Ipak su oni važni. Njih su izabrali. Oni odlučuju. A i pinka je tu.
Sjednicu otvara gospodin Jeger, ležerno, samouvjereno, svjestan da će napraviti veliku stvar za Jelenu i NJEGA.
A možda i on dobro prođe, no, o tome se ne priča, to se podrazumijeva.
Lijepo, onako besramno, bez i jedne trunke neugodnosti tresne prijedlog da bi se na kraju svijeta, u toj vukojebini gdje bez problema na livadama mogu pasti kravice, pa bi imali friško mlijeko, uvelo parkiranje uz naplatu..
Parkirna zona u Vukojebini.
Na mobitelima bi se plaćala zona VJ.
Vijećnici izbuljili oči. Koalicijski partneri iz HDZ-a skoro pali na dupe sa stolice. Taman su lijepo mislili kako je fino biti u VGČ, lova dobra, ugodan ambijent.
Naš favorit g. Šoić, zvani Tango je nakon druge točke otišao, jer ima jako puno posla. Glavno da je evidentirano da je došao, da mu ne umanje naknadu za tekući mjesec.
I onda ih zajebu sa tim prijedlogom za parkiranje u Vukojebini. Sada je frka. Ako pristanu, zapamtit će im ljudi, kurca će više dobiti glasove na slijedećim izborima.
Ne oni rogobore, bune se, atmosfera u dvorani ključa.
Kobasičar se počinje znojiti, ovo nije očekivao. Ni u ludilu. Izrodilo se.
Do sada su ljudi pušili Milanove fore bez ikakvog problema.
Ali na naplatu parkiranja na livadi ne pristaju.
Izlazi van.
Prima telefon,
Halo gospođo Jelena, ovi neće!
Ma što neće?
Neće plaćati parkiranje na livadi.
Prekidaj diskusiju. Skidaj sa dnevnog reda. Ne smije se o tome glasati ako je takva atmosfera. Ni u ludilu ne dozvoli glasanje. Jer ako se glasa protiv, neće biti dobro, ovi is Munisa i Milan će nam jebat mater. I nema božićnice.
Vraća se u dvoranu.
”Skidam ovu točku sa dnevnog reda.”
Nitko ništa.
Nastavlja se sjednica slijedećom točkom.
Dakle VGČ Stenjevac nije donijelo odluku kojom odobrava naplatu parkiranja.
Ma ko ih jebe. Oni dobivaju naknadu.
Za sudjelovanje u igrokazu.
Jer,
Sutra, 12.10.2017 od 7 sati ujutro počinje parkiranje uz naplatu u Vukojebini, u ulici Antuna Šoljana.
Dragi građani, nemojte plaćati parkiranje, kupite parkirna mjesta u Munisu d.o.o., jer se to od vas očekuje i dalje glasajte za vašeg gradonačelnika, kojega će jako razveseliti vaša kupnja garažnih mjesta.
Građani Zagreba plaćaju sve to.
Plaćaju i rad VGČ-a, koji ne služe ničemu.
Ovo je dokaz.
Sve se može provesti i bez igrokaza na VGČ, ono ionako služi samo da bi se uhljebilo svoje pajdaše i poslušnike.
Hrvatska bez lica
Hrvatska bez lica.
Svećenik je malodobnom dječaku ponudio pivo, onda je zamolio da ga dečko izmasira.
Potom je dječaka polegao na trbuh, legao na njega.
I silovao ga.
Đubre je potom rekao ”To znamo samo Bog, ti i ja”.
Uveo je u igru i Boga. Bog je gledao kako svećenik zavlači kurac u dječju guzicu.
Jer, da nije gledao, ne bi ni znao.
Da li se Bog pri tome uzbudio?
Jer, mrsko mu nije, da jest, on bi svećenika otjerao sa dječaka.
Bilo je to godine 2002.
Svećenik se zavlačio dječaku do 2011.
Devet godina je Bog gledao kako svećenik guzi dječaka.
I uživao i odobravao.
Dječak je emocionalno nerazvijen, a popina je kroz “duhovno savjetovanje” najprije stvorio duhovnu i fizičku ovisnost tog ranjivog dječaka o sebi.
Devet godina. Devet godina ogavnog silovanja.
Nedozrelog, bolesnog dječaka.
Ostali svećenici su mogli silovati i dalje u potaji, jer su imali sreće da ih nitko nije otkucao.
[stextbox id=’alert’ color=’fcfafa’ bgcolor=’f50707′ bgcolorto=’f50707′]Nadbiskup Đuro Hranić kurcem nije mako da se manijaka ekskomunicira, kurcem je micao pop.
Nema smisla da obojica mašu kurcem radi jednog dječaka, kada ih ima toliko puno.
Pop je osuđen na sedamstotrideset sati guljenja krompira. Kao da je ukrao petnaestak miliona kuna.
Kao da nije zajebao i uništio ono malo života koje takav dječak može imati.
Govno je pretvorilo dječaka u ranjivu biljku.[/stextbox]
Ne piše da li svećenik ima brata, sestru, nećake, djecu, pa da lijepo dječakova obitelj vraća. Polako. Devet godina.
Ili da naprosto izjebu njega.
Ali, to tom manijaku nipošto ne bi bila kazna.
Sudac ili sutkinja, svejedno, govno je govno, nakon jedanest punih godina donosi presudu.
Pred dva dana kada je bila presuda onom četniku kapetanu Draganu, svi su se zgražali, ministri, udruge, građani. Lovili se za glavu.
Sada ništa.
Jer to nije zločin. To je normalna stvar.
Da popine zavlače kurce dečkima u guzice u sakristiji.
Toliko normalna i uobičajena da novinari čak nisu napisali ni gdje je maloga trpao (osim u guzicu), mislim mjesto.
Ime, prezime.
Čemu kaljati časno ime svećenika, duhovnog obnovitelja?
Nema ni imena suca ili sutkinje.
Samo podaci.
I Svećenikova slika.
Bez lica.
To je Hrvatska.
Odavno je Hrvatska izgubila lice.
Obraz.
Spectator
Dentijera kao alibi
O dentijeri i njezinom vlasniku znamo skoro sve.
Zadnje što je poznato, bilo je sumanuto škljocanje prema susjedima, nikome baš previše simpatičnim Slovencima.
To što ti je netko nesimpatičan ili antipatičan, nikako nije razlog za nekakav vojni pohod, kakav je najavljivao vlasnik dentijere.
Vojni pohod protiv Slovenije?
U biti ja sam za to, ali pod strogo definiranim uvjetima.
Na čelu vojske sa isukanom sabljom u bijeloj admiralskoj uniformi (zašto svi generali i admirali poslije NJEGA, u novoj demokraciji vole bijele uniforme 😊?), sa snježno bijelo dentijerom na crnom konju, koji u kontrastu sa bijelom uniformom i dentijerom daje natprirodan, fenomenalno impresivan prizor.
Iza na konjima sjede ostali konji, biskup Košić, koji predvodi svoju pukovniju sačinjenu od istomišljenika u haljama. Naziv pukovnije je „Mali otrok“
Drugu pukovniju predvode Klemm i Glogoški sa junacima domovinskog rata, oko naziva te pukovnije bilo je sukoba sa Zdravkom Mamićem, jer su K&G zamislili da se pukovnija zove “Sport tip“, čemu se usprotivio Mamić koji predvodi Sportsku pukovniju, koju čine Štimac, Šuker, Šimunić, interesantno svi sa Š.
Dakle K&G pukovnija se ipak nakon dugo natezanja nazvala krvoločnim imenom „Uhljebi“, ni to nije bilo bez sukoba sa Vitezom od Isusovog groba, koji predvodi pukovniju pravih uhljeba, ali eto, njegova pukovnija podvila je rep osjećajući se slabijom, na prijedlog stožera pukovnije Jandrokovića, Glasnovića, Hajdukovića, Sauche, Petrova, Pupovcai ostalih saborskih uhljeba.
Kao i svaka moderna vojska, i ova ima motoriziranu diviziju koju predvode Horvatinčić i Lj.Č. Rojs.
Toliko o ratu.
Moju djecu i unuke NE DAM!
Da ne zaboravim zašto ovo pišem. Čekaj da vidim naslov, jer sam odlutao.
Da, dentijera kao alibi.
Ispalio čovjek na televiziji pred auditorijem, ne velikim, jer ipak, radi se o emisiji HTR-a, da je došao u HV kasno, prekasno za poginule vojnike, jer mu gebis nije bio gotov, a radili su ga vojni lekari na VMA.
Naravno da je nastao cerek u javnosti.
Ali glava u kojoj je dentijera garažirana, nipošto nije blesava.
Bolje da mu se smiju radi dentijere nego…
Iz istinskog zadovoljstva pratim redovito natpise Marcela Holjevca, Zdravka Tomca, D.D. Loše, čuvene Zrinke K. na portalu Dnevno. na ostale inačice tog portala, srpskom i bosanskom ne idem.
Kao vjerni pratitelj, nipošto štovatelj, njihovog lika i djela, često sam se pitao: “Što rade psihijatri?“ premda mi nije jasna zakonska utemeljenost toga moga pitanja.
Jer ako se ja pohvalim da sam ne znam, jučer ukrao dva automobila, te dam o tome dokaze na nekom portalu, onda će ekipa iz Gajeve, u pauzi između dva Monopolya, vidjeti moju objavu i sklepati me.
Ne znam, da li psihijatri imaju nekakvu obavezu loviti likove koji im daju svojim pisanjem, te argumentiranjem napisanoga, više nego dovoljno dokaza da takve skupe, navuku im košulju, pa u gumenu sobu sa njima?
Svaku noć sanja katastrofe, guštere, nepostojeće žrtve bombaških napada. Proganjaju ga iscereni…
E, sada, kako reći da je u to vrijeme bio u gumenoj sobi? Na televiziji još k tome.
Na Katedrali duha, HRT-u, pred uobičajeno malo gledalaca, ali ipak…
Nije nešto za pohvaliti se.
A bijeli zubi, veliki, blještavi ispod jebački podštucanih brčića?
Pa zar zabadava svako jutro, dok ih brico štucka, zvekečući škaricama, dok gleda u odraz svoga lika i dvoji da li ga to u odrazu gleda Clark Gable, Errol Flyn, Domenico Modugno ili Fernandel.
I ona brico kaže: „Gotovo je gospodine generale“, on zbunjeno i nesigurno pogleda u ogledalo.
Genaral?
Ne, nije Napoleon. Nije ni on. A koliko puta je stajao pred ogledalom, sa rukom u rasporku jakne, mjerkao se i mislio da je Napoleon…
Samo DDL.
Dakle ostao je radi dentijere, a ne radi gumene sobe u podrumu VMA.
Pa valjda shvaćamo da je ipak ljepše imati novu dentijeru nego poremećaj sumanutosti.
- Opis poremećaja sumanutosti
„Poremećaji sumanutosti spadaju u grupu psihoza i kod njih je mehanizam otuđenja od realiteta sumanuto verovanje. Ove osobe imaju sumanute ideje – verovanja koja nisu zasnovana na realnim činjenicama i koja se ne mogu promeniti – nepodložne su korekciji. Poremećaj je redak, javlja se 24-30 na 100 000 stanovnika. Ove osobe relativni dobro funkcionišu u društvu, te se retko javljaju psihijatru.
Sadržaji sumanutih ideja su: ideje proganjanja (kuje se zavera protiv njih, neko želi da im naudi, prate ih i prisluškuju), ideje veličine (imaju posebne moći i sposobnosti, pronašli su važne izume za čovečanstvo, postali su novi mesija ), patološke ljubomore (veruju da ih bračni partner vara sa više ljubavnika ili članom porodice), i erotomanije (veruje da su su njega zaljubljene značajne ličnosti pa sve pokušava da ostvari kontakt sa njima) , hipohondrijske ideje (tvrde da imaju bolove u celom telu, podvrgavaju se raznim pregledima, veruju da boluju od neizlečive bolesti a da lekari to kriju od njh i da neće da im kažu), ideje telesne izobličenosti (vide određene delove svog tela kao ružne i nakazne iako oni to nisu te traže plastične operacije da to isprave). Ideje su često logične i u vezi sa realnim životom, ali apsurdne u odnosu na normalno ponašanje.“
Opis prenesen sa portala psihoterapija.org.rs
Svaka sličnost je slučajna, ali namjerno prenesena 😊
