Dobio sam screenshot objave gospođe Sabine Glasovac.
U kojemu stoji:
[stextbox id=’alert’ color=’faf7f7′ bgcolor=’db0f0f’ bgcolorto=’db0f0f’]
“Imam informaciju od jednog kandidata za predsjednika ŽO SDP Zadarske županije da jemene i kolegu Nikulu Turčinov netk bez osnove skinuo s popisa birača za unutarstranačke izbore. Ako je to točno, nije dobro,.
Krivotvoritelji, nisam sigurna da je moj SDP i vaš SDP isti SDP.
Machiavellizam je više odlika HDZ-a.”
[/stextbox]
Dakle, očajnici igraju zadnje karte.
Ovo ne staje… Naprotiv!
Koradi podignuli spomenik na istom groblju gdje su mu žrtve
Na desetu obljetnicu smrti Ivana Koradea, Hrvatski generalski zbor odlučio mu je odati počast podizanjem nadgrobnog spomenika na istom groblju na kojem su i njegove žrtve.
Obitelji nekih od njih, koji nisu dobili ni kune odštete za svoj gubitak, ponovno proživljavaju tragične trenutke.
– Šokiralo me, a poslije sam još više rastresena. Samo bol i nepravda. Kak mogu jednog ubojicu tako veličati… Znam da je bio u ratu, ali su ga također mogli na drugo mjesto preseliti pa neka ga uzdižu među generalima – rekla je Ivanka Hudić čiji je sin bio najmlađa žrtva Koradea. Goran je imao tek 15 godina.
Kako kaže Hudić, spomenik je niknuo prije mjesec dana. Najveći je na groblju, s uklesanim hrvatskim grbom, grbom Generalskog zbora te sedme gardijske brigade “Pume”, koje je nazvala odmah kad je vidjela spomenik.
Zvala sam ih, a oni su rekli da oni nisu sudjelovali u tome, da je to Generalski zbor vjerojatno napravio, nisam imala snage zvati dalje – rekla je za RTL-ovu emisiju Potraga.
Predsjedniku Generalskog zbora, Pavlu Miljavcu ništa nije sporno.
– To je bila želja njegove supruge, mi u dizajn nismo ulazili, s time da su neke udruge još nadodale novac da bi se takav spomenik digao, naša je bila inicijativa da se obilježi grob. Spomenik nije baš najveći, ali je malo drugačijeg koncepta – kazao je Miljavac.
Nadgrobni spomenik podignut je na desetu godišnjicu završetka Koradeovog krvavog pohoda u kojem je osim petnaestogodišnjeg Gorana i njegove bake Cilike Hudić, ubio Davora Petriša, Franju Kosa i policajca Marka Kusanića.
“Lupio ga je pištoljem pa pucao u njega”
U tom tjednu, od 26. ožujka do 3. travnja 2008. godine Koradeovo selo Velika Veternička bilo je prepuno policije. Tražili su odbjeglog generala koji je nakon što je u jednoj vikendici propucao glavu Davora Petriša, oteo Zlatu Rabuzin, majku svog poznanika.
Nesretna žena iskočila je iz njegovog auta u pokretu i uspjela pobjeći. Iste večeri 27. ožujka stradale su dvije nove žrtve, Franjo Kos u kojeg je ispucao 20 metaka te Vlado Knok koji je nekim čudom preživio, praveći se mrtav.
– On je došao, pokucao je unutra, brat se probudio, upalio svjetla, otključao je vrata, kako je on otvorio, tako ga je Korade lupio s pištoljem i odmah s vrata pucao tri puta – ispričao je Nikola Hudić, brat stradalog Gorana.
Goran je tek navršio 15 godina, a te večeri je ostao spavati kod bake koju je Korade ubio odmah nakon dječaka. U nju je ispucao četiri metka.
Lov na Koradea potrajao je još tri dana, a život je izgubio i 32-godišnji policajac Marko Kusanić, policajac iz Karlovca, koji je sudjelovao u njegovom hvatanju.
Hudići nikada nisu dobili odštetu.
– Trebali smo dovesti tri svjedoka koji bi svjedočili o njemu i njegovom životu. Ali, onda je njihova odvjetnica rekla da moramo imati više od tri svjedoka koji će to potvrditi. Oni su imali Rojsa… – kazao je Nikola.
Odvjetnica je rekla da bi bilo najbolje da odustanemo, jer ako idemo na to, to su generali i da ne znaju hoćemo li dobiti sport jer oni imaju sedam svjedoka koji će svjedočiti tak da smo mi morali odustati. Nismo imali mogućnosti da otvorimo privatnu tužbu, a oni su imali svaki put drugu odvjetnicu. Njegova supruga tvrdila je da nema za kruh, a imala je toliko odvjetnika, tko ih je plaćao, ne znam – rekla je majka Ivanka.
Svom 15-godišnjem sinu i bratu nikada nisu uklesali ime na grob jer nemaju novaca.
U Generalskom zboru kažu da je odluku o podizanju spomenika zajednički donijelo 19 članova Upravnog odbora.
“Čovjek ima zasluge koje mu se ne smije negirati”
– Spomenik je koštao negdje oko 35 tisuća kuna s PDV-om. Mi smo dali 25 tisuća kuna, ostatak su dodali Tigrovi, i privatne donacije. Obitelj preminulih nam se nikada nije obratila za pomoć, mislim da to više pripada civilnom djelu. Mi imamo sasvim jedan drugi fokus djelovanja, s te strane je bila pobuda da ne bude baš u zemlji, gledajte da je cijela situacija čista, nije, ali s druge strane ima čovjek zasluge koje mu se ne smije negirati – kazao je Miljavac.
– Mi nismo zaboravili tih pet nevinih žrtava, mi smo to akceptirali i strašno nam je žao. No, činjenica je da je Korade puno napravio za Republiku Hrvatsku, ta sedma brigada skupa s njim prošla je najteža ratišta – dodao je.
Autor: 24Sata
Kud god dirneš…
Otvorena je web stranica, ugovaranje sa hosting kompanijom, natezanje, bezbroj sati rada na aplikaciji, dizajniranje, lutanje, psovanje, pa sve iznova.
Kutije ispušenih cigareta, ispijenih kava, kompjutori svugdje, probavanja i testiranja bez kraja…
Da bi sada imao ovo što gledate.
Htio sam da izgleda dobro, jer, „lice prodaje pice“, kaže narod, zar ne?
I sada imam svoj portal.
Jednom nogom u grobu, drugom na kori od banane, a počinjem se baviti ozbiljnim stvarima.
Dok sam tako radio, događalo se puno stvari.
Koje sam više-manje propustio.
Čak nisam htio ni pratiti, niti na radiju, televiziji ili po portalima.
Da ne izgubim nit rada na portalu.
Dakle, najbolnije mi je bilo što sam propustio video uradak Bernardić & Vukas.
Ili bravurozne modifikacije sa onim leptirekima.
Dakle, kada tok zbivanja krene prema sranju, ni Bog ga više ne može zaustaviti.
Sranja se događaju, svaki dan sve više. Na svim stranama našeg političko g cirkusa.
Stvar je odavno izmakla kontroli, pa se gruda govana koja se kotrlja pretvorila u lavinu, što juri i huči niz planinu.
Interesantno je, da se govnjive situacije dosta izbalansirano događaju u dvije naše najveće stranke.
Situacija na Iblerunije nikakva.
Bero je bitno manje popularan od one antipatične Palfi, simpatičan je ko Željka Markić.
Ili kao prst u oko.
Bauk je manje popularan o Baba Roge.
Hrestak je popularan samo u svom haustoru.
Toliko je otprilike glasova dobio na izborima kao nositelj liste, izgubivši gradsku četvrt, koja je uvijek bila crvena.
Idealno za preuzet Zagreb.
Čak sam siguran, 100% siguran da bi Saša Karizmatik Molan, bio bolji predsjednik od njega.
Pa dobro drugovi sa Iblera.
Gdje vam je pamet?
Forsirati čovjeka bez autoriteta, ugleda, imena, karizme, k tome gubitnika?
Jedino ako je sve u funkciji neke buduće kolaicije sa BM365 ili HDZ-om.
Onda kapa dolje, svaka čast.
Ali, moja obitelj za vas više neće glasati.
Sve je spremno za izbore.
Sa terminom izbora se čekalo, rastezalo, ako je suditi po onom starom statutu, rastegnulo se čak više od pola godine sa izborom predsjednika i ostale bratije, heroja šalabahterske demokracije.
I kada su astrolozi uspjeli uskladiti svoje karte, te odredili da je jednom od kandidata idealan astrološki datum devetog lipnja, brže bolje su odredili upravo taj datum.
Unaprijed se sve znalo.
Strategija se pažljivo određivala i brusila, prizivale iz sjećanja gadarije koje su se izvodile redovito na svim izborima.
Ovom smanji, onom povećaj članarinu, ove izbriši…
U kolo se uhvatio i Arsen Bauk, sa svojim podlim prijedlogom diskvalifikacije kandidata.
Nakon svih muljaža sa članarinama, ulaženjem i izlaženjem iz tog Davida, ko da je kolodvorska kurva, izbrušena je brojka.
Ekipa sa Iblera je mogla biti sretna.
U Zagrebu će, nakon diskvalifikacija članova na osnovu članarina, glasati 1.500 članova. Od 5.000.
Tih soma i pol grla su više-manje pod kontrolom, čak i onom financijskom, stavili su ih na liste gdje kaplje lovica.
I to je to.
Ali, malo kurac.
Doslovce, preko noći, članovi su platili članarine. Pa će glasati 2.500 članova.
E, sada je sranje. Izbeljene oči.
Posve sigurno niko nije platio članarinu da bi glasao za onog kandidata koji je zacrtan i čije je ime ispisano na tisuću šalabahtera.
A-a.
Upravo zato da sjebu zacrtano.
Sada se ipak na Ibleru tanko kenja…
Drug Srećko Šojić iz nabave svakodnevno nosi bale i bale toalet papira. Malo na Ibler, pa onda trči u Prašku.
Dok se vrijeme na Ibelru i Praškoj provodi u čekanju pred zahodom i njihovi nedaleki susjedi upali su u govna do ustiju.
Pa ih uhvatila panika.
Umjesto da šute. Ili se maknu, razjapili usta i blebeću li blebeću, a govna ulaze u usta sve više.
Pitanje je dana samo za danas, ko je doveo Šavorića?
Hotmartina je prošlost, kao da je nije ni bilo.
Plenki je na tapeti.
[stextbox id=’alert’ color=’faf5f5′ bgcolor=’e60909′ bgcolorto=’e60909′]Ko je omogućio prijatelju predsjednika Vlade, njegovom kolegi iz gimnazije i faksa, da dobije bezobrazno mastan ugovor u poslu kojega kontrolira Vlada?
Majke mi, ja nisam.
Čudi me, da se niko od beroidnih trolova nije sjetio da je Šavorić pravnik, upravo kao i Milanović, pa pokušao tu naći nekakvu poveznicu.
A sigurno su pišali u zahodu zajedno u pauzi predavanja.
Pred trideset godina.
Kad smo kod Milanovića, čuo sam da danima naziva članove i agitira za jednog kandidata. Nisu mi rekli za kojeg.
Pretpostavljam da ne agitira za Aleksandru Kolarić.
Siguran sam da ipak agitira za Denisa Hrestaka, koji mu je onomad pisao dirljive mailove kunući se na vjernost, nakon što je Komadina pao na izborima, a kojeg je Hrestak podržavao.
[/stextbox]
Bez brige, mailovi su u arhivi, zlu ne trebalo.
Neka čovjek agitira, njegovo je pravo, poštujem, jer ionako jadan, Zoran Milanović ne može izaći na izbore, jer nije platio članarinu.
Još malo pa će ga predsjednica Črnomerca drugarica Tamara, izbacit iz stranke, radi članarine.
„Jer reda mora biti“, kako mi pišu zaštitnici lika i djela drugarice Tamare i upozoravaju da je to tek početak.
Vjerojatno nišane na visoku divljač sa Črnomerca.
Niskopišaća garnitura u lovu na lava.
Toliko o esdepeju.
Hadezejci se prestrojavaju pred njihov sabor.
Pa je u sklopu priprema za sabor, lopatama u Indeks nabacana velika količina mailova koji teško kompromitiraju Plenkovića.
Što bi rekli, vodi se hibridno-anemični rat.
Ministar se vozio u avijonu. Koji se samo slično zove kao one koje je kupio, a koje će kada dođu, stalno popravljati i šarafiti njegova firma.
Avion u kojem se vozikao ministar, star je tri godine, što je samo deset puta manje nego avijoni koje je ministar kupijo.
Jebi ga, pilot se u ni jednom trenutku nije sjetio probati da li radi katapult na suvozačkom zicu.
U vladu je uveden onaj antipatični Horvat.
Jučerašnje njegovo predstavljanje pred ne znam kojim to organom (nemojte odma misliti na kurac, jer nisam ni ja) bilo je bolno.
Toliko bahatosti, tip ko da je vlasnik cjelokupnog nuklearnog arsenala svijeta i svih federalnih rezervi Amerike.
A ministar je nekakvog kurca u državi koja tone, baš kao što je bio i Arsen Bauk.
Veći je baja predsjednik kućnog savjeta u Empire State Buildingu.
Na Krku je totalni pičvajz.
Tamo se svi krkaju, ko koga stigne.
Samo mi se čini, da je ko u onom vicu „Krka Novo Mesto“
Upozoren sam da gledam N1, konferenciju za tisak gradonačelnice Omišlja.
Pitaju me da li je to moja kćerka, da je britkog jezika i zajebana. Govori kao ja.
Adezejci baš oće gradit taj terminal u moru, Omišljani ne daju.
Ne daju ni oni od Komadine iz PGŽ.
Pa se na tim konferencijama broje sastanci ko je kome šta reko.
Ne znam, nisam baš u toku, ali kćerci uvijek vjerujem
A lopovima iz HDZ-a nikada.
Ministrica Divjak je odlučila ekipu iz šatora zaposliti. pa će frajeri biti sada ravniatelji škola. Lijepo.
Čestitke HNS-u koji se jako zalaže za kvalitetu obrazovanja. Naravno i Sauchi također.
Predsjednica se počela pačat u natalitetnu politiku, ali to je sve neizbrušeno, ne dorečeno.
Natalitetna politika…
Možda da si za savjetnika uzme recimo, nekog pametnog, iskusnog, uglednog…
Recimo Zdravka Mamića?
Dakle, situacija je kakva je.
A kakva će biti za dva tri dana?
Ha, čekajmo objave rezultata ispitivanja javnosti.
Brojimo u satima…
BLAŽENKA DIVJAK O SPORNOM NAPUTKU ŠKOLAMA ‘To nije moja odluka. Uputa je propisana Zakonom o braniteljima, koji ide na Ustavni sud’
Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak izjavila je za Hinu kako uputa koju su dobile škole o prednosti zapošljavanja nezaposlenih branitelja na mjestu ravnatelja u školama i učeničkim domovima, o čemu je prvi pisao Jutarnji, ne predstavlja njezinu odluku, već pojašnjava postupak koji je propisan Zakonom o braniteljima.
Riječ je o Zakonu o braniteljima koji je već šest mjeseci na snazi i koji propisuje odredbe za sve javne službe ili javne ustanove.
“Uputa školama je dana temeljem tumačenja Ministarstva hrvatskih branitelja i ne predstavlja moju odluku, već samo pojašnjava postupak koji je propisan Zakonom o braniteljima koji u sebi sadrži jasno napisane kazne za postupanje mimo Zakona”, rekla je Divjak.
“S obzirom da se spominje Ustavni sud kao tijelo koje treba utvrditi ustavnost Zakona o braniteljima – ukoliko taj Zakon sud ocjeni neustavnim, istog trenutka mijenjamo naputak školama”, dodala je ministrica, koja je na službenom putu u Parizu, gdje na Sorbonnei sudjeluje na ministarskoj konferenciji o Bolonjskom procesu.
Divjak je rekla i kako, što se tiče zapošljavanja obrazovnih djelatnika, Ministarstvo po prvi put kroz Zakon o odgoju i obrazovanju, koji se trenutno nalazi u Saboru, uvodi red u sustav zapošljavanja kroz uvođenje selekcijskog postupka, a koji će postupak učiniti transparentnijim i za ove slučajeve.
Kako smo jučer objavili, Divjak je 16. svibnja dala pismenu uputu osnovnim i srednjim školama, kao i đačkim domovima o prednosti nezaposlenih branitelja kod zapošljavanja na ravnateljskim mjestima, a osim branitelja, kategorije koje će ostvarivati pravo prednosti su i djeca stradalih i nestalih branitelja, hrvatski ratni vojni invalidi, ratni dragovoljci, članovi uže i šire obitelji smrtno stradalog ili nestalog branitelja.
[stextbox id=’alert’ color=’000000′ bgcolor=’e3d5d5′]
Medved: Odluka o izboru školskih ravnatelja usklađena sa Zakonom o braniteljima
Ministar branitelja Tomo Medved ustvrdio je u četvrtak da nema ništa sporno u Odluci o izboru i imenovanju ravnatelja u školskom sustavu po kojoj prednost u zapošljavanju imaju hrvatski branitelji, objasnivši da je odluka usklađena sa Zakonom o hrvatskim braniteljima.
Komentirajući tu odluku koju je potpisala ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, Medved je rekao novinarima uoči sjednice Vlade da je ministrica u odluci citirala odredbe Zakona o hrvatskim braniteljima koji je prošao javnu raspravu i dva čitanja u Hrvatskom saboru.
“Izmjena u odnosu na bivši zakon je utoliko što je ovdje omogućeno pravo prvenstva i na rukovodeća mjesta. Zakon svakako treba promatrati u cijelosti”, rekao je Medved. Naglasio je da se tu izričito govori o izboru pod jednakim uvjetima pa u konačnici i za one zaposlene u obrazovnom sustavu koji nisu raspoređeni na odgovarajuća radna mjesta.
Zakon o hrvatskim braniteljima, kazao je Medved, čitavo vrijeme je usklađivan sa svim ministarstvima, uključujući i Ministarstvom znanosti i obrazovanja.
Smatra da se u tom slučaju ne događa ništa revolucionarno jer se izbor ravnatelja, odnosno ključnog osoblja odvija po programu i pravilima Ministarstva znanosti i obrazovanja, uvažavajući i uvjete koji su propisani Zakonom o hrvatskim braniteljima vezanim za pravo prvenstva za prijem u službu.
Za moguće tužbe koje najavljuju neke udruge, Medved kaže da svatko ima ustavno pravo podnositi tužbe. Naglasio je pritom da su usuglašavali svaki članak zakona i da zakon treba tretirati u cijelosti.
Udrugu srednjoškolskih ravnatelja zabrinjava što u uputama jasno piše da isključivu prednost pri natječaju i izboru za mjesta ravnatelja škole imaju nezaposleni branitelji s osam godina staža u školi. “Problem je što oni automatski preskaču izbornu proceduru i time nemaju jednake uvjete sa svim ostalima. Samo nezaposleni branitelji mogu ostvariti tu prednost. Svi ostali branitelji, uključivši i branitelje nastavnike i ravnatelje, to nemaju” , upozorila je za HRT Suzana Hitrec iz Udruge srednjoškolskih ravnatelja.
[/stextbox]Jutarnji list, autor HINA
Vremeplov…
Bilo je to davno.
Jako davno. Cure su nosile minice, sise su bile sise, a ne silikonski jastuci. Usne su bile usne, a ne pačji kljunovi.
Vrijeme kada su glave služile za nositi mozak, a ne frizuru.
Vozili smo ”Fiće”, oni sretniji stari NSU Prinz TTS, koji je vječito bio na klocnama u dvorištu, a mi smo slobodno vrijeme provodili ležeći ispod njega. Zauljeni i mrljavi.
Rijetki, jako rijetki tatini sinovi vozili su Ford Capri, obučeni u antilop jakne, s obaveznim kožnim šoferskim rukavicama (one koje su nadlanicu imale otvorenu).
Gledali smo ih s mješavinom prezira i mržnje.
Sve to da bi u subotu mogli doći negdje do Kavkaza, malo se provozati, pa otići do Papagaja.
Naručiti piće koje nismo mogli piti, jer je bila takva gužva da nisi ni ruke mogao podići, pa ako je bilo sreće, odvesti neku curu na vožnju, do garaže filozofskog faksa ili na Prekrižje uz živicu Titove vile.
Zagreb nije nudio puno.
Studentski centar, Šrapčeva, Njam, Lapidarij, par godina kasnije Saloon
Točno se znalo tko gdje izlazi, sve je bilo izprofilirano, predvidivo.
Zvečka, Kavkaz, Papagaj, a kasnije se otvorila i Palainovka, u lokalnim bircevima lokali su kroneri.
Najgora birtija, valjda na Balkanu, bila je Splavnica, tik do centralne ljekarne na Trgu.
Ako je ležanje pod mojim NSU-om bilo uzaludno, izlazili smo u grad tramvajima.
Otvoriš prva vrata, spustiš se na gazište, pa tamo negdje oko Narodnih novina u Jurišićevoj iskočiš iz tramvaja, kulerskog izraza lica.
Frizure su bile pažljivo njegovane. Guste kovrdže spuštale su se dobrano do ramena.
Nosili smo nekakve čudne bunde, koža je bila antilop, a bunda je cijela bila obrubljena bijelim nekakvim janjećim krznom.
Bunda je morala biti uska, pa je otkrivala prsa, nije se mogla zakopčati, falilo je brat bratu dvadeset centimetara bunde.
Cure su nosile uske šorceve, koso rezane, skoro kao slip gaćice, sa svim mogućim, a vrlo često i nemogućim kombinacijama čarapa.
Nosile su se trapez traperice, uske toliko da si morao leći na krevet da ih obučeš, a trapez je bio takav da je potpuno pokrivao moju cipelu, broj 46.
Mobitela nije bilo. Sudare smo dogovarali ili telefonom ili na sudaru prije.
Nekoga nazvati s javne govornice bio je popriličan uspjeh, jer su na većini govornica slušalice bile potrgane, a oni birači redovito uništeni, spaljeni čikovima cigareta.
I komadi su dolazili na sudare (osim ako nisi nešto zasrao) bez stotinu sms poruka tipa ”Jel krećeš?”,”Disi?”, ”Čekam”…
Dva puta godišnje putovalo se u Trst, jednom do dva puta u Graz.
Bili smo carevi Ponte Rossa. Kod Giovania smo kupovali Super Rifle, dok su starci kupovali fake zlato u Orijent Goldu, ponukani reklamom ”I Vice Vukov kupuje u Orijent Goldu”, da bi nakon par godina pukla bruka, a starci su željezne lančiće i prstenje uz psovke bacali u smeće.
Otvorile se picerije u Zagrebu, najvolio sam onu u Dežmanovom prolazu.
Još i danas pamtim taj omamljujući miris tog čudesnog jela, a pizzu veličine običnog tanjura si morao čekati najmanje sat vremena, kolika je bila gužva, ruka je otpadala od mahanja brojem kojeg si dobio, a picmajstorica, picajzla je glasno prozivala. Pamtim crnu maslinu koju su stavljali.
Studirali smo, radili preko student servisa, love je bilo dovoljno. I za pivu, pljuge, benzin, pizzu.
Skripte smo dobivali na faksu, tek smo morali kupiti pokoju knjigu, ili je naravno posuditi.
U gimnaziji smo markirali kada su bile utakmice ženskog rukometa, kako bismo mogli gledati Maru Torti, najbolju svjetsku rukometašicu, igračicu Lokomotive.
Markirali smo da bi uživo vidjeli Seppa Mullera, čarobnjaka golova iz Bayerna. Pelea kada je igrao sa Santosom protiv Dinama. Dobio sam i autogram, jer je Draža Jerković bio obiteljski prijatelj i uveo me u svlačionicu.
Išli smo na koncerte. Sve koncerte u Zagrebu, Hajdučka česma, Redovito na Boom festival. Na Pink Floyd u Stockholm, Zeppeline smo slušali svugdje, od Beča, do Munchena.
Bilo je dobrih, strašno dobrih koncerata i u Zagrebu.
Išlo se na polnoćke. Studenti su uglavnom išli na Katarinski trg, bile su velike gužve, stajalo se pred crkvom.
A svećenici su dijelili mandarine, svima.
Milicije nije bilo, pa su Janjevci iz Dubrave slobodno i s veseljem mogli bacati petarde do mile volje, na užas djevojaka kojima su petarde padale kraj nogu, pa se svako malo čuo vrisak ”Joj čarape“.
Nitko nas nije hapsio niti prije, niti u toku, ni nakon polnoćke, pa smo onda svi skupa polako odšetali do obližnjeg Saloona.
Ljeti se putovalo. U modi je bilo stopiranje.
Šator i ruksak na leđa i ajmo. Put do mora od par sati do par dana, ovisi kakve si sreće.
Ujutro ustaneš rano, pred dućanom koji još nije otvoren stoji desetak kašeta kruha i mlijeka. Uzmeš kruh i mlijeko, ako imaš ostaviš lovu, ako nemaš, još bolje.
Spavali smo u onim malim šatorima za dvoje.
Danas se ne mogu sjetiti, ali baš ne mogu, kako smo se ševili u tim šatorima, po danu, po onim nesnosnim vrućinama. A ševili smo se ko zečevi.
Danas se mladi ne ševe ni pod klimom.
Da, to je bio sport kojim smo se najčešće bavili. Nije bilo televizije, ma bilo je, ali politički tupež.
S komadom u kino u zadnji red, a poslije kina malo druženja u mračnom parku. Mračnih parkova je bilo na pretek. Bilo je nekako, ne znam, jednostavnije.
Nikako ne želim reći da su tadašnje cure, a danas žene u najboljim godinama, bile nekakve radodajke, naprosto, bili smo puno manje proračunati.
Bili smo sretniji, nasmijani, ležerniji, spontaniji.
U čast Uskrsa, mi koji smo stanovali na istočnom dijelu grada redovito smo i marljivo farbali jaja bacaču diska – Golom spomeniku.
Na Šalatu na klizanje išlo se redovito, često su se markirali peti i šesti sat, jer je klizanje počinjalo od pol sedam i trajalo do osam.
Skijača na Sljemenu bila je skoro pa obavezna. Žičarom (sjećate li se uopće što je to?) na Sljeme, vožnja po Panjevini i Crvenom spustu, a Bijeli i Plavi su bili za curice i pičkice.
Skije su bile drvene Lušinke dugo vremena, onda sam dobio Elanove RC 04, kakve je u isto vrijeme vozio i Stenmark.
Bilo mi je žao skijati se na njima, ali naravno da smo išli. Spuštali smo se dolje po Leustekovom putu na skijama, skroz do donje stanice žičare.
Godišnje jednom smo išli u Zeltweg gledati utrke ili formule ili prototipova.
O kasnijim odlascima na pizzu u Trst, što smo si kao studenti zaposleni preko student servisa mogli dopustiti bez većih problema, iz pristojnosti ne bih pričao.
Po završetku faksa i odsluženja vojske dobio sam posao u roku osam dana.
U struci. S dobrom plaćom, izraženo u markama, i danas bi to bila dobra plaća.
Ovdje stajem.
Jer, želio sam nabacati, bez reda i organizacije neka sjećanja iz studentskih dana.
Dana kada je bilo uistinu lijepo…
I to nam nitko ne može oduzeti.
Ni lažima ni krivim interpretacijama.
Ničime!
Spectator : Bilo je to davno, 05.09.2017.
PLJUŠTE REAKCIJE NA SPORNI NAPUTAK O BRANITELJIMA ‘Ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu’
Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja u školskom sustavu po kojoj prednost u zapošljavanju imaju hrvatski branitelji koju je potpisala ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak izazvala je u četvrtak u Saboru niz negativnih kritika u redovima opozicijskih stranaka koje ocjenjuju da je stvorena posebna, braniteljska kasta.
Za razliku od oporbe, zastupnik HDZ-a i čelnik HVIDR-e Josip Đakić smatra da su se “pobunili oni koji su do sada uživali na rukovodećim radnim mjestima”.
“Nije bilo braniteljske populacije i zakonskih pretpostavki koje bi omogućavale djeci poginulih hrvatskih branitelja, a i samim braniteljima koji su se do sada usavršavali i došli do stručnih studija, da se jave i da ostvare tu prednost. Zakon je jasan i mislim da je ministrica, za svaku pohvalu, jedna od rijetkih koja je naputkom upozorila sve one koji odlučuju da branitelji i djeca poginulih, zatočenih i nestalih imaju prednost”, poručio je Đakić.
Misli da neće biti previše zainteresiranih i koji ostvaruju pretpostavke stručnosti u tome, no, određeni broj će se sigurno pojaviti na natječajima.
“Danas smo svjedoci da se u puno državnih tvrtki, županijskih i gradskih ustanova Zakon o hrvatskim braniteljima nije poštivao. Pozdravljam ovakav naputak ministrice i mislim da je jako dobar. Ne mora nitko strahovati, stručnost prije svega, ali i status djeteta poginulog branitelja mora se poštovati”, ističe Đakić.
SDP-ov zastupnik Predrag Matić, bivši ministar branitelja tumači da je i “prije postojala odredba po kojoj branitelji pod jednakim uvjetima imaju prednost pri zapošljavanju, osim kod rukovodećih funkcija, što bi značilo da su uvijek imali prednost, ali ne i da mogu biti ravnatelj HRT-a ili INA-e samo zato što je branitelj”.
“To je jedan od šatoraških zahtjeva, uveden u novi Zakon iz studenog prošle godine, i sada država ima velikih problema. Ministrica je dala blagoslov za taj Zakon, a sada se čudi iako je sudjelovala u njegovoj izradi pa sada treba vaditi kestenje iz vatre”, ocijenio je.
“Ravnatelji škola su s pravom zabrinuti jer imamo 20-ak tisuća nezaposlenih branitelja, mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost. Kod rukovodećih funkcija braniteljski status ne može davati prednost, ni partizani nisu baš od 40-ih do 90-ih na taj način funkcionirali, a mi itekako dobro prepisujemo zakone od njih, čak smo ih u mnogim stvarima nadmašili. Ovo je još jedan potez koji ide na sramotu hrvatskim braniteljima, većini ni krivima ni dužnima”, zaključio je Matić.
Za HSS-ova Krešu Beljaka “ovo je sramotan i nakaradan Zakon jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih”.
“I sam sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991. nitko nije borio za nekakve povlastice nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije, a svi oni koji traže veća prava od ostalih građana jednostavno su ratni profiteri”, kritizira Beljak.
“Branitelji s kojima ja komuniciram i s kojima sam bio na bojištu jednako razmišljaju, čak 90 posto hrvatskih branitelja nije ni u kakvim udrugama. Sve te udruge koje predstavljaju braniteljsku populaciju liče mi na inicijativu Željke Markić gdje se ona predstavlja kao udruga koja predstavlja narod. Tako ni branitelji ne stoje ni iza jedne udruge, to odgovorno tvrdim kao hrvatski branitelj. Velika većina branitelja ne želi koristiti nikakve povlastice nego se groze od same pomisli da bi bili dio skupina koje se predstavljaju kao predstavnici branitelja”, smatra Beljak.
GLAS-ova Anka Mrak Taritaš rješenje ocjenjuje “aposlutno nedopustivim jer se ne može stavljati skupinu građana Republike Hrvatske u drugu kategoriju”.
[stextbox id=’alert’ color=’faf5f5′ bgcolor=’ed5a5a’ bgcolorto=’ed5a5a’]”Jednako tako, to nije dobro za branitelje jer oni ne trebaju ni na koji način biti povlašteni ni stavljeni u posebnu kategoriju jer će, s druge strane, izazvati revolt drugih građana koji pitaju ‘zašto?’. Pitanje je dokle sve to može ići i to nije dobro. Apsolutno trebamo uvažavati branitelje i omogućiti im sve što treba, ali kada napravite korak previše, onda je to korak u provaliju”, upozorila je.[/stextbox]
“Ovo je korak previše za resornu ministricu i pitanje je gdje je kraj. Možda bi i pri imenovanju ministara branitelji trebali imati prednost? To nije dobro za branitelje. U raspravi o Zakonu o braniteljima molili smo vladajuće da se urazume, jer sada ne znamo gdje je kraj, možda premijer treba biti branitelj. U svojoj najužoj obitelji imam branitelje, ali ne vidim tu agresivnost i potrebu isticanja braniteljskog statusa kao kod udruga koje tvrde da predstavljaju branitelje. Upozoravali smo da je taj Zakon teret za državu i da njime otvaramo Pandorinu kutiju, a vladajući su to napravili da imaju stabilno biračko tijelo i sigurnost izlaska na izbore”, mišljenja je Mrak Taritaš.
Jutarnji list, autor HINA
Ministar obrane Krstičević letio u američkom F-16
Ministar obrane Damir Krstičević u srijedu je, u sklopu službenom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), letio u američkom borbenom zrakoplovu F-16. Let je, kažu u MORH-u, organiziran u duhu strateškog partnerstva i potpore SAD-a Hrvatskoj.
Potpredsjednik Vlade i ministar obrane letio je u F-16 23. svibnja, u sklopu službenog posjeta SAD-u.
“U duhu strateškog partnerstva Hrvatske i SAD-a te potpore Sjedinjenih Američkih Država i Nacionalne garde Minnesote Odluci Hrvatske o nabavi višenamjenskog borbenog aviona F-16, za potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane Krstičevića organiziran je let u američkom borbenom avionu F-16 u zrakoplovnoj bazi Nacionalne garde Minnesote „133rd Airlift Wing Base“. Damir Krstičević prvi je hrvatski ministar obrane koji je imao prilike letjeti u američkom F-16 i jedan od rijetkih ministara obrane u svijetu”, priopćio je MORH.
Krstičević kaže da je F 16 zaista moćan zrakoplov.
[stextbox id=’alert’ color=’f0f4f5′ bgcolor=’09a0ab’ bgcolorto=’09a0ab’]”Čast mi je što sam kao ministar obrane imao priliku letjeti u američkom avionu F-16. Ovaj let potvrdio je kako je Hrvatska donijela najbolju Odluku i zrakoplov F-16 će biti jamac stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske zauvijek” poručio je ministar Krstičević.[/stextbox]
“Ovaj let još jednom mi je potvrdio kako je Hrvatska donijela najbolju odluku i da će zrakoplov F-16 biti jamac stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske zauvijek. Zahvaljujem Sjedinjenim Američkim Državama, najvažnijem strateškom partneru Hrvatske na inicijativi i odobrenju. Drago mi je što imao priliku vidjeti Ameriku iz kabine F-16. Sada potpuno razumijem nestrpljenje naših pilota da sjednu u kokpite naših F-16, to je izuzetno iskustvo i novo poglavlje za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Također, zahvaljujem pilotu koji je izveo sjajan let i pružio mi nevjerojatno iskustvo leta” istaknuo je Krstičević.
“Ovo je prvi put da sam letio s jednim ministrom obrane i bila mi je čast, bio je izvrstan”-kazao je pilot. “Dan je bio jako lijep, imali smo prilike vidjeti i druge F-16 u zraku i drago mi je da je hrvatski ministar obrane vidio kakve sposobnosti pruža F-16. Uvjeren sam da će moji kolege iz Hrvatske imati odlično iskustvo s ovim zrakoplovima“, dodao je.
Zapovjednik Nacionalne garde Minnesote general bojnik Jon Jensen istaknuo je da su tim letom željeli Krstičeviću i Hrvatskoj pokazati sposobnosti F-16 zrakoplova, na što je Nacionalna garda Minnesota jako ponosna. “Drago nam je što je Hrvatska izabrala F-16, želim vam dobrodošlicu u klub korisnika F-16 zrakoplova“, kazao je general bojnik Jensen.
“Čast nam je što je ministar Krstičević došao u službeni posjet Minnesoti i što sam mu kao prijatelj i strateški partner imao prilike pokazati Nacionalnu gardu Minnesote i njezine sposobnosti. Kao članica NATO-a uvijek ćemo poduprijeti Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku” zaključuje.
Lijepe vijesti
Lijepe vijesti na ovim prostorima naprosto ne postoje.
Ako su lijepe, onda su naprosto samo zajebancija…
http://sprdex.net.hr/2018-05/plenkovic-odlucio-do-daljnjega-necemo-imati-ministra-gospodarstva-da-se-ekonomija-malo-oporavi/
Priča o tajnim kupcima
One bahate budaletine od kupaca, kakvih uvijek ima, u teoriji nazvani „teški kupci“koji su došli u trgovinu kupiti mali bijeli kruh i jednu Donat posrajku vodu, sveukupno deset kuna, a imaju milion pitanja, podjebavaju, drkaju te, ko da su kupili dućan.
Čitam članak u Jutarnjem…
U tajnim kupcima koje gazde šalju da bi gledali kako radite u dućanima, kafićima. Ne radi kvalitete, naravno, nego da vas sjebu.
Radiš u dućanu, primaš robu, slažeš na police, čistiš dućan.
One bahate budaletine od kupaca, kakvih uvijek ima, u teoriji nazvani „teški kupci“koji su došli u trgovinu kupiti mali bijeli kruh i jednu Donat posrajku vodu, sveukupno deset kuna, a imaju milion pitanja, podjebavaju, drkaju te, ko da su kupili dućan.
Ma što dućan, cijeli lanac dućana od tvog nedojebanog gazde.
Pa radne subote i nedjelje, iščekivanja kada će nekakva glupača iz susjedstva doći tri minute prije zatvaranja, pa se iščuđavala što ti je mesoreznica već očišćena, pod opran, a ona bi baš radila shopping.
Jer je onaj njezin sretan što one koze nema doma.
I onda plaća, za čudo, ovaj mjesec kasni samo tri dana, gazda se ponosno smije, zaradio ili zaradila si tri soma kuna, za sve te jebade cijeli mjesec.
Plaća ti je nešto manja, ali eto, gazda je strašno sretan i ponosan što radiš kod njega, jer pritužbi nema na tebe.
Pa ti je dodao sto kuna, za nagradu.
Bili su njegovi kumovi i jarani, a da se nisu predstavili, pa su lijepo posluženi, valjda zato jer onaj debil sa kruhom i posrajkom vodom nije baš taj trenutak bio u dućanu, pa niste bili nadrkani.
I tako, „tajni kupci“ koje je na vas nahuškala gazdina nalarfana babetina, obavili su svoj posao.
Nisu našli nikakve pizdarije radi kojih bi vas gazda danima cijepio i jebavao u mozak. I skinuo vam parsto kuna od te crkavice.
U cijeloj priči je najtužnija nalarfana babetina, koja se baš našpičila uzeti jedan „body care“ tretman, od vaše plaće.
A dobila je kurac. Osim onoga kojeg redovito dobiva od trenera u teretani.
Ovaj puta ga je dobila od vas.
I tajnih kupaca koje je angažirao gazda.
Da vas sjebe.
Aleksandra Kolarić, SDP-ov AK47
AK 47, Automat Kalašnjikov, jedno od najrasprostranjenijih oružja u svijetu. Proizvođen u mnogim zemljama, pa prema tome i različite kvalitete od izvornika. Nema muškarca od pedesetak godina koji se nije sreo sa njom. Jednostavna za održavanje, efikasna, probojna, brza.
Davno, u vojsci sam imao zadužen Thompson, opasnu automatsku pušku koja puca iz otvorenog zatvarača, pa ti se može desiti da ako je metak u okviru, a zatvarač otvoren, pa udariš kundakom o pod pri postrojavanju, da Tomica počne pucati iz čistog mira.Spor, kalibra 45, dubokog zvuka.
Kada sam dobio jugoslavensku M70 B, inačicu, ali znatno poboljšanu Kalašnjikova uslijedio je šok.Puška puca brzo, vrlo brzo, reski zvuk, kao da laje.
Danas čitam intervju na Pressclippingu Globusa.
Intervju sa Aleksandrom Kolarić.
Sada, slobodno to mogu reći, SDP-ovim AK47. Oduvijek me, hja, valjda prvo radi inicijala, podsjećala na AK47. Sada sve jače. Aleksandra Kolarić je SDP-ova jurišna puška.
U rukama članova.
Uperena u trulu i realno, bezvrijednu metu. One lutke od slame. Izrešetane, poluklonule od silnog rešetanja.
Metu koja, kakva je da je, nikakva, ipak postoji.
Osobno ne vjerujem da je Aleksandra Kolarić radila opremu članka, ali on od prve pokazuje opravdanost moje usporedbe.
„Bernardić nije lider, on je za SDP veliki problem“ naslov je članka.
Koji se koči po trafikama, reklamama, dijeli se svim mogućim sredstvima i medijima .Dok gledam naslov, pomislim o tome, što sada, nakon godinu i pol dana, oni koji su se kleli u Bernardića, koji su bili njegovi trolovi, nosači šalabahtera, grobari demokracije unutar stranke, koji su činili sve gadarije, misleći da drugi to ne vide, što oni sada, duboko u svojoj glavi misle o Davoru Bernardiću?
Ponosni su na njega? Oduševljeni su njime? Možda i jesu. Jebiga, to je taj mentalni sklop.
A očito je da jest. Politika koja tjera luzere naprijed, što su lošiji, to ih se jače gura. Milanoviću su nabijali na nos izgubljene izbore. Realno, zajebo je zadnje izbore, jer je eto, ponesen optimizmom, koji je hranio njegovu urođenu bahatost, napravio korak koji pametan čovjek ne radi. Poslušao je savjet Franka Vidovića!
Ej, Zorana Milanovića nagovorio Franko Vidović, za kojega sam neki dan negdje pročitao da je cijelo vrijeme šurovao sa ekipom iz šatora.
I po meni, Milanović je trebao otići, već samo radi toga.
Jer je slušao Franka Vidovića, sadašnjeg velikog badžu u SDP-u.
Taj nekakav čudni luzerski mentalitet je ugnježden u vrhu stranke.
[stextbox id=’alert’ color=’f7f2f2′ bgcolor=’2e91b8′ cbgcolor=’2e91b8′ bgcolorto=’2e91b8′ cbgcolorto=’2e91b8′]
Na izborima za predsjednika GO Zagreba, oni forsiraju, ali bezočno forsiraju, gospodina Denisa Hrestaka. Gospodin Denis Hrestak na zadnjim lokalnim izborima pometen je skoro onako kako je pometen Rajko Ostojić 2013. Pometen je u općini kojom je SDP vrlo vrlo suvereno vladao do njegove kandidature.[/stextbox]
Dakle, vrhuška SDP-a bezrezervno podržava totalnog gubitnika, kojemu ljudi iz njegovog okruženja, na izborima rekli što misle o njemu.
Podržavaju ga koristeći sav mogući potencijal, koristeći sve moguće smicalice.
Vrlo često i seljačkim metodama, nedostojnim uopće razmišljanja normalnog čovjeka.
Onaj igrokaz kojega je izveo neki dan Saša Karizmatik Molan, vezan na diskvalifikaciju Gordana Marasa, da bi ga se odmah potom vratilo, govori jako puno o tim neinteligentima, neznalicama i kako kaže, meni vrlo omrznuti Saucha „Trubama, velikim trubama“.
Nakon onog što je napravio, više me ni malo ne čudi činjenica kako je mogao dobiti otkaz u Vodoprivredi, gdje je radio u računovodstvu, na poslovima koje prosječno normalni čovjek može raditi do penzije, bez ikakvog stresa.
Klasa 3, klasa 4, i lijepo cijeli život drljaš u toplome.
Čak se ni misliti ne mora puno.
I tamo je dobio Šimecki!
On vodi komuniste Zagreba, srca socijaldemokracije već godinu dana.
No vratimo se gospođi Kalašnjkov. Glasno i jasno je rekla sve ono što velika većina članova zna. Locirala je sve probleme.Oštro i precizno.
Ubojito. Upravo kao AK47.
Ne odobravam njezinu aktivnost dok je bila van stranke. Ali, sve što je rekla stoji. Oštro i beskompromisno.
Nemojte žaliti para, kupite Globus, ili popijte kavu u kafiću, pa pročitajte njihov globus (ako ste penzioneri – na članarini od pet kuna, ali tko zna, možda vam je povećana članarina na dvadeset, pa ste dužni k’o Grčka, samo da ne bi mogli glasati na izborima)
Tragedija je stranke, da skoro svi za sva sranja i svinjarije koje se rade u kontinuitetu, znaju, ali malo njih o tome govori. Oni koji ne govore, ne govore iz razumljivih razloga. Jer su umočeni.
Ogavno umočeni!
Jer su i oni sustavno zagađivali stranku, spletkarili, podmetali, muljali sa ispisivanjem, upisivanjem, kakvim sve ne sranjima, samo da bi se uguzili na nekakvu pozicijicu gdje se vuče lova.
I treba reći, sjebali su stranku, uništili je do kraja. Trudili se opako.
Sada bi još i pišali po njoj.
Na izborima će vrlo vjerojatno ipak, makar u prvom krugu, pobijediti Denis Hrestak.
Sada, tri tjedna prije izbora, skrećem vam pažnju.
Pogledajte one likove sa proslave iz Hrestakovog stožera.
Ma znate ih, svejedno ih pogledajte.
Oni bi vodili Grad Zagreb!
Pa će vam se biti jasno, zašto ovo pišem!
[Web-Dorado_Zoom]
