Priča Dubravko Ivaniš Ripper, frontman Pips, Chips and Video clipsa… 1993. bio je prvi i odmah najveći koncert banda. U Splitu. Nastupili su kao predgrupa Miši Kovaču. Naravno na prepunom Poljudu.
Mišo Kovač hoda po pozornici, trkne lijevim ramenom, digne se cijela lijeva tribina. Nevjerojatno, taj čovjek, radeći vrlo malo, ne trudeći se puno, postiže maksimalan efekt. Neusporediva je njegova pojava s bilo kim.
Sjetio sam se nekoliko puta ove priče u zadnja dva dana.
HDZ-u EU istražitelji ne trebaju
Zbivanja, sramotna i nečasna, oko imenovanja Ivana Turudića izazvala su ključanje u žilama. Gnjev građana, gnjev malih ljudi, oni koji žive od svog poštenog rada, onih koji ne kradu i vjerojatno nikad neće doći pod lupu Turudićevog i HDZ-ovog DORH-a. Pobunili se Hrvati, zgražaju se, u Saboru padaju teške riječi, teške uvrede. Iako još nije ni sjeo u udobnu fotelju čuvara HDZ-ovog poštenja, Ivan Turudić otvoreno prijeti. Bahato izjavljuje da nam nije trebalo EU tužilaštvo.
I u pravu je, njima nije. Bez koliko su dobrih i pouzdanih kadrova ostali zbog te nesretne Laure i njene ekipe iz EU tužilaštva. Gabi je mogla još krasti, grabiti rukama kao da vesla, konvoji hrane iz finih restorana koju bi mi plaćali, putovali bi u Vinkovce. Ne. Nije trebalo.
Ogorčeni su svi. I Peđa Grbin spominje guzice, ljut je i Davorko Vidović, Drajko Ostojić je toliko ljut da ni na glasanje nije mogao doći. Od ljutnje. Pa da onako ljutit glasa, a dolazi mu reizbor pročelnika Interne na KBC Rebro. Toliko laviranja, zaobilaženja prepreka, pa da se zajebe s jednim glasanjem. A, ne. Raspizdila se i Kata Peović, Dalija temperamentno maše rukama dok joj pramen kose šarmantno pada na čelo dok drhti od ljutnje. I Mirela Ahmetović je ljuta. Beljak kao i uvijek. Razgovijetan i oštar. Bez obzira što zna da će mu na nos nabijati auto radio i spominjati pajser. O pajseru i radiju će pričati tipovi koji su pokrali tvornice, hotele, obale, robne rezerve, poticaje, iselili Slavoniju.
Kreteni koji izgledaju kao kreteni čija djeca drže u šahu i strahu svoje sugrađane.
I ekipa iz Mosta luduje. Ko da im se jeki klošar popišo pod most. Ljut je ko leptir i Božo Petrov, kojemu nitko živ ne vjeruje. Čak ni bilježnici, koji mašu rukom kao da ga tjeraju od sebe kad ga vide. Nije ljut onaj Troskot koji se oblizuje kad priča, pa nije ni glasao.
Kao da sam vidio tu sliku negdje, samo crno bijelu. Nije mi trebalo dugo. Isti taj optimizam, polet, žar, strast na licima. I Jeremija je tu, i Broj Jedan, I Sir Oliver, NE?
Ljuta je i ona zastupnica na federe iz Možemo, Kekin. Ljuta je i Sandra Benčić koja trepće od ljutnje. Općenito, ovi iz MOŽEMO su strašno ljuti. I shvatili su da im je izbor Turudića idealna prilika da se malo razgibaju, pa da se konačno prime posla kojeg znaju. Protestiranja. Ako treba, može i valjanje po pločniku s nošenjem. Kad bi rješavali probleme u Zagrebu kao što se valjaju po podu, gdje bi nam kraj bio.
Ljuti su i Čačić i Bajs kojima treba kalkulator da izračunaju koliko su puta u ovih trideset godina mijenjali smjer. I stranu. Oni su, bumo rekli, trenutno ljuti. Proći će ih ljutnja kad dobiju pravu ponudu. Njihova ljutnja je licitacijske prirode. Ne? Kako bi rekao Čačić.
One folirante iz Fokusa, koji su se iznjedrili ispod skuta Prdoljaka, ne spominjem. Ne vjerujem im ništa. Imam i privatne razloge. Debele.
Kingmakeri Hrvatske.
Svi su nešto ljuti i nadrkani. I onda se netko sjeti, pa to bi trebalo ujediniti. U koaliciju koja bi srušila pravomoćno presuđene lopove s vlasti pa obi onda Peđa sa svojom pedeset i osmicom mogao opaliti Turudića u guzicu, baš kako je i obećao.
Ako neće imati dovoljno glasova u Saboru, ako će im faliti desetak, tu je klatež i moralni talog iz nacionalnih manjina. Nema problema. Oni ionako rade na cash and carry (hrv. Plati pa se klati) principu.
Ti kokošari su Kingmakeri Hrvatske. Oni su prevaga. O vlasti u Hrvatskoj odlučuju tipovi kojima je Hrvatska rezervna domovina. Baš lijepo. Reći ćete, Ustav. Da Ustav. Valjda su predvidjeli da će zastupnici manjina biti časni ljudi. Evo, Sokol se zajebo kad je pisao Ustav.
I kad sam pročitao to o toj nekakvoj koaliciji, pojavi mi se pred očima Ripper. I njegov opis Miše Kovača.
Osnovni problem koalicije, naročito ovako široke, naročito u Hrvatskoj su napuhana ega. Tih desetak stranaka, svaka od njih ima barem desetak članova koji su sigurni da su oni Bogom dani za sjedit u Saboru ili još bolje biti članovima Vlade, državnih tajnika. To što su mnogi od njih samo tupani, ali vrlo ambiciozni ne znači ništa. Ambicija, ambicija koja raste pred varljivim osmijehom nekakve polušanse raste i buja.
Više guzica nego stolica
Tko će od njih spustiti glavu i reći, Ja ne želim voditi oporbu, neka je vodi onaj koji je najbolji. Niti jedan. I Siniša Hajdaš Dončić računa na dvadeset i treći mandat, računa da će biti ministar, recimo mogao bi biti ministar prometa. Jer vlakovi još voze. Kako – tako ali voze. Ovaj puta neće propustiti šansu, neće više voziti. Arsen Bauk, Branko Grčić, Rako Ostojić? Tko će od njih reći, nemojte mene ima boljih. Jer boljih nema. Po njihovom mišljenju. Možda i nema, jer su godinama taracali sve, gurajući sebe u prvi plan. Pa je ostao samo jad.
Toliko imena, toliko ega. Puno previše za bilo kakvu koaliciju. Jer, u koaliciji uvijek trpi ego. Zatomljen u interesu zajednice. Puno je više guzica nego stolica. Čak i kad nema stolica, previše je guzica.
Tko do njih može skupiti sto ljudi na nekakav protest? Oko bilo čega. Tko od njih može skupiti tisuću, deset tisuća, pedeset tisuća ljudi na prosvjed od kojeg padaju gaće od straha onima iz Vlade, a raste adrenalin u žilama onih koji sanjaju odlazak HDZ-a. Tko se od njih može nametnuti kao vođa. Nametnuti kažem. Da ljudi spontano shvate, Evo, to je taj?
Možete li zamisliti prosvjed s pedesetak tisuća ljudi, koji su se skupili na poziv Arsena Bauka? Ili Peđe Grbina. Ili Davora Nađija, koji ni sebe ne može naći. Mislim da ni Davorko Vidović ne bi uspio pedeset. Ne tisuća. Pedeset. Ivana Posavec Krivec? Damir Bajs?
Nema Miše Kovača, da trzne lijevim ramenom. Nema. Nema nikoga koga bi građani, narod slijedili. Osjetili. Doživjeli. Sve samo zaprđeni aparatčici i grebatori za sinekure. Nema, jer su ovi koji su već desetljećima na stranačkim funkcijama svojom bezidejnošću uništili svoje stranke, građanima ogadili politiku svojim neznanjem. A HDZ će, kao i svaka mafijaška organizacija na izbore izaći disciplinirano. Gdje se može ukrasti, ukrasti će. Jer sada imaju i vlast. A i onaj talog iz manjina neće morati mijenjati stranu. HDZ je upropastio državu, opljačkao je, ukinuo i Ustavom propisanu trodiobu vlasti. A poprilični krivci su i vođe opozicijskih stranaka koji su u svojim strankama sustavno gušili nove ideje, progres, samo radi čuvanja svojih guzičetina. A njima ne vjeruje nitko. Pa čak ni građani.
