Bauljali smo Zvonko i ja od birtije do birtije te subote pred desetak godina. Pojeli ćevapa s puno luka, popili pivo. Pa još. Pa još. Pa smo otišli u drugu birtiju na kavu, ali smo zaboravili da smo došli na kavu i naručili pivo. I tako, vrijeme je prolazilo. Pivo za pivom. Izlazimo iz birtije, mi još imamo za pričati, naravno. Pogleda niz ulicu, reklama za nekakvu kavu nad vratima, polako se njišući, pokaže prema reklami, i propenta Ajmo još jednu tamo.

Sjeli smo na malu terasu, on zavaljen, kao da će zaspati. Dolazi mlada konobarica, ja naručim Žuju, ona ga pogleda, a on važno upita: Koju pivu imate? Krene bujica naziva piva, Heineken, Becks, Ožujsko, Karlovačko, Pan, Leffe. On šuti. Gleda u nju, pa u stol, pa u nju. I kaže Ajde mala, donesi mi pivo. Koje? upita mala, zaškilji na nju i kaže, Bilo koje, ali veliko, da ne miješam, do sada sam pio veliko.

Moj Zvonko. Moj dobri i dragi Zvonko. Dobrica koja je svima pomagala. I kad su ga šutali. I kad su ga trebali. Uvijek tu. Čovjek ogromnog znanja, iskustva, A duša topla slavonska. Ostao je tamo, na groblju danas. Nebo se naglo natmurilo, posivilo, digao se vjetar. Latice na sanduk, suzne oči. Neka sniva. U miru.

—

Izgleda da se stvar oko te vojske jako našiljila kod nas. Pa će se podastrijeti tri prijedloga. Prvi. Drugi. I treći.

Možemo mi o tom služenju vojnog roka pričat kaj oćemo, blebetat danima, kokodakati, mijaukati, lajati. Nema veze. Bitno je što misli HDZ, pa k tome skupina ljudi kojima je Hrvatska rezervna domovina, pa respektabilne stranke HSLS i HNS, te nekoliko kokošara nedostojnih spominjanja.

Četvrti prijedlog, da vojni rok ne bude obavezan, neće se ni razmatrati.

Odslužio sam vojsku, danas je točno 44 godine od odlaska u JNA, u VP 8868/15, na Aerodromu Pula.

Planirano je godinu dana, ali sam bio oko deset i pol mjeseci jer sam nakupio dana, pa sam se skinuo 30.12. Sjećam se mnogih stvari, sjećam se da smo imali uniforme, opremu, da smo jeli tri puta na dan, da smo na terenu dobivali i užinu, koju je odredio neki kreten, pa si mogao birati između mesnog nareska bez kruha, ili pločice Eurokrema i šnitom kruha. Dali su nam i oružje. I lopate i krampove, za kopanje po istarskom kamenjaru, to se zvalo inženjerijska obuka. Davali su nam i uzbune, pa smo trčali dva kilometra usred noći po kiši i vjetru noseći oružje i jebene municijske kutije kojima su drške bile od konopa, prekratke, pa je oštar rub rezao prste. Imali smo i informisanje. I jutarnju gimnastiku, beskrajno trčanje oko nogometnog igrališta. Imali smo i smotre, svako jutro. Imali smo i dežurstva i požarstva. Imali smo i žicanje parketa po kazni. Priznam, bio sam jedan od najboljih žicara. Imali smo i rupu u ogradi. Imali smo preko puta susjeda koji je imao deset trsova loze i 10.000 litara vina. Imali smo i delirije tremense, nakon ispijene čaše tog  merlota.

U vojsku sam otišao, mislim, pristojan. Iz vojske sam se vratio, mislim, pristojan. Bilo je tipova koji su došli kao kreteni, iz vojske su izašli, nećete mi vjerovati, kao kreteni.

Prošlo je četiri desetljeća od tada. Te nekakve vojne doktrine su se podosta izmijenile. Promijenilo se i naoružanje i oprema. Danas vojnike ubijaju dronovima, haubicama s pristoje daljine od dvadesetak kilometara, raketama ispaljenim iz aviona dvije stotine kilometara udaljenim. Ubije ih da ni ne znaju što ih je ubilo. Promijenila se i država. Promijenilo se puno toga. Doživjeli smo i nekoliko tragedija, pogubnih, koje su nas svaki puta bacale u nazad. Ne kočile u razvoju, nego bacale unazad. Imali smo rat. U kojem su ljudi ginuli, vojska ali i civili. Imali smo i ratnu pljačku. Povratnici s bojišta nisu se imali gdje vratiti na posao, jer su im dok su oni glavu u torbi nosili, ginuli, bili ranjavani ili samo imali sreće pa ostali živi, pokrali poduzeća u kojima su radili. Borili su se da bi ostali bez budućnosti.

Dobro, ne baš svi. Kaj ne?

Imali smo i imamo HDZ, koji je posve sigurno nanio puno više materijalne štete nego rat.

I tako, rat još traje, jer traje i HDZ. Traje u emisijama HRT-a, u emisijama Hrvatskog radija, samo čekam da čujem pjevuckajući, čudno akcentiran glas Karla Gustafa Strohma i li da bi zabrabonja Smiljko Šagolj. Rat živi i u Saboru. Svako malo se javi neki krkan pa udari u prsa junačka i veli Kad sam ja bio u ratu… Pa strijelja očima da vidi slušaju li svi pažljivo. A on se rata ni ne sjeća. Od rata na ovamo popio je 67.000 litara žestice, četiri šlepera piva. Ne sjeća se ni da je u rat ušao kao goljo, a iz rata izašao bogat kao Krez. Nesvjestan je da svojim sposobnostima ne bi ni pizdu hladne vode mogao zaraditi, da bi on i njegova obitelj umrli od gladi kad bi morali živjeti od njegovih radnih vještina. I jebe nas sa svojim ratom već tri i pol desetljeća. Pa živi život, pizda ti materina.

Svako malo Ukrajinci se hvale da su tog dana srušili desetak aviona. Ko glinene golubove. Srušili desetak pilota s vrlo velikim borbenim letačkim iskustvom. S druge strane, svako malo Rusi se hvale da su  tog dana srušili desetak aviona. Ko glinene golubove. Srušili desetak pilota s vrlo velikim borbenim letačkim iskustvom. Srušilo na tisuće aviona. U dvije godine rata.

Jebate, pa oni u jednom danu sruše aviona koliko će imati Hrvatska. Ili u dan i pol. Bum i odoše havijoni. A penzioneri i dalje gladni. Profesori i dalje sa sramotnim plaćama. Ali, zato ćemo mi imati vojsku. S obukom od mjesec dana. Koja će na modernom bojištu slagati krevete. Priča se na veliko da će kad mladići izađu iz vojske, znati spremati krevet. Mene je krevet spremati naučila majka. Jerbo je to stvar kućnog odgoja. Da dižem dasku dok pišam, naučio me otac. Jer je to stvar kućnog odgoja. Potrošit ćemo milijarde da bi klipane bez kućnog odgoja naučili slagati krevete.

Djeca danas nemaju mjesta u vrtićima. Roditelji im rade od jutra do sutra, a nikako spojiti kraj s krajem. Bolnice su u katastrofalnom stanju, doktora je svakim danom sve manje. Bolesnici s otoka umiru ne samo od bolesti, nego od straja hoće li dobiti pomoć s kopna, jerbo, heliohoptera, onog medicinskog, kaj vidite u filmovima, naja. Dvadesetak kilometara od centra Zagreba, ljudi nemaju ni primarnu zdravstvenu zaštitu. To da nema doktora se ni ne vidi kad Rafali prolete u brišućem letu iznad vukojebine kraj Zagreba. A mi tako mali da se Rafali ni ne stignu ni zaletit pošteno. Pravosuđe ne sudi nikoga osim duvača krdže, prometni serijski ubojice namaču jaja u toplicama, oni koji su trebali čuvati državu, a pokradali su je, na slobodi su u statusu čeka početak suđenja. Godinama. Huligani su sada naši dečki.  Sve otišlo u kurac. Sve opljačkano. Gologuzani smo teški.

A jednomjesečni ročnici neće naučiti ama baš ništa. Tko će ih učiti? Što će ih naučiti u mjesec dana? Slagati krevet? Brijati se redovito? Učit ih da budu topovska hrana. Hoće li ih postavit na podzemne bunkere kao živi štit, dok su u bunkerima ratni profiteri, elita, njihovi sinovi?

To od vas vjeruje da će u vojsku ići i Đakićevi sinovi? Neće, jer takve ne primaju.

I onda, prividno osposobljene mladiće, koji ne znaju ništa isturiti na ratne položaje jednog dana. Da bi čuvali što? Imovinu tipova koji su pobjegli onda, čija će djeca pobjeći i sada. Imovinu stranih korporacija? A tisućama kilometara dalje, njihovi vršnjaci, zavaljeni u udobna pilotska sjedala u nekom bunkeru, pijuckajući kavu, okom drona gledaju vašu djecu. Pa pomisle. Ajmo ove.

I samo bljesak.