Nemilice peče. Od ranog jutra. Uvukli smo se u hlad, sjena stare kuće, vrući zrak struji uskom ulicom. Na stolu vrč prepun iscijeđenih limuna, nekoliko listića mente. Kockice leda koje se tope u minutu dvije. Prijatelj, na ljetovanju u mjestu nedaleko mene, čuo je da sam ovdje, pa navratio, kad ja neću k njemu. Jerbo je vruće, a ja šeretski objašnjavam da je na radiju bilo da stariji ljudi ne izlaze vanka nakon deset uri, zbog radi vrućine. Da ne bi opalili na cesti. Pa dok dođe policija, pa dok obave uviđaj, već bi se cijela stvar dobro usmrđela.
Dobro iscijeđeni limuni
Pa je on došao meni. Što poštujem i cijenim. Drag mi je, onako divlji, brzomisleći, baš jako jako drag.
Gledam ga, nervožjast je, govorim mu da se smiri, pa na moru je, nema posla, vruće je, neka uspori. A on kurcara, pali jednu na drugu, ja požudno njuškam dim crveno zlatnog Dunhilla kojeg sam pušio desetljećima.
Otišao sam u kuću po drugi vrč limunade, kockice leda čarobno zvekeču udarajući o stjenke velikih čaša. Otpijamo, kao što Švabe s guštom ispijaju pivo iz krigle, a na mustačima im ostaje bogata pjena. Sitne resice cijeđenog limuna ostaju na usnama i daju osjećaj svježine. Pogledao me, uzdahnuo, divlji bljesak u očima, nasmiješim se poput vuka.
Pa počinje
Evo ga. Sad će odvezati vreću. Počinje priču. Ulica mu je druga ulica po važnosti u selendri koja misli da je turističko mjesto, a u stvari je samo vukojebina, kuća u centru , u drugoj najvažnijoj ulice u mistu. Stara kuća, njegov did je davno uspio sjetiti se četiri generacije prije sebe koje su živjele, rađale se i umirale u njegovoj kući. Kuću je lijepo sredio, ubacujem mu rečenicu da on ima tipičnu građansku kuću, jer nema dvorišta, samo ulica i ulica, a kuća na križanju. On ubacuje psovku, zasmetalo ga je građanska, govoreći da je to samo selendra kakve nema na široko i na daleko. Selendra i u glavama stanovnika. Kanalizacije nemaju, kanalizacija služi samo kao udica lakovjernim budalama u predizbornim kampanjama, redovito se obećava, prošlo je pet šest kampanja, a vlast nije čak ni odglumila da je počela s gradnjom, makar da su malo mjerili, ne daj pože počeli kopati. Ništa. Napravit ćemo kanalizaciju, istresu, izaberu ih, a seljaci i dalje kenjaju u septičke jame koje funkcioniraju na plimu i oseku. Pa procijeđena govna lijepo odlaze u more. A more je u uskoj uvali. Dakle, cijela uvala je idealna za život ciplima govnjarima. Kenjaju i turisti kad dođu, pa se jame, koje su naravno premale, napune svaka dva tri dana. Onda dolazi kamion zvan Govnjar, pa prazni jamu, moj priajtelj ne kuži tehnologiju pražnjenja jama, jedino što zna da se taj posao mora obavljati u vrijeme od podneva do dva, pa se kroz dobro zatvorene prozore širi zamaman smrad septičkih jama. I tako svaki jebeni dan. U vrijeme ručka. Valjda su tako propisale općinske vlasti. Jer, da nisu, reagirali bi. Ali, oni ništa.
Na kraju uvale se nalazi nekakva pličina, na dnu te pličine je žitko blato, kažu da je ljekovito, pa se optimisti dolaze mazati blatom i bauljaju s onako sasušenim i okamenjenim blatom po zvizdanu, ne bi li izliječili reumu. Ne znam pomaže li to, ali svakako po ovakvom zvizdanu prošvikaju pod šeširom. Pa odlaze kući kostoboljni, ali dobro propuhanih glava. To mjesto je općina. Ima sve organe općine. Stručne službe, komunalno poduzeće, komunalne redare, smetlare, parkirne satove. Javnih površina skoro da i nema. Na njih su nasrali one parkirne lisice, parkove smanjili na minimum, a na mjesta parkova koja su davala lijepi hlad posadili pocinčane lisice. Prekrasnu terasu lokalnog restorana smanjili su, pa napravili parkirna mjesta za automobile lokalnih budžovana. Koji u toj selendri na posao dolaze službenim automobilima. Cijelo mjesto je prometno infrastrukturno prilagođeno samo jednoj svrsi: naplaćivanju parkinga sretnicima koji su došli kupati se u filtriranoj septičkoj vodi. Dućana ima nekoliko, jedan veliki i dva mala i nekoliko kioska. Prodajni centar osrednje veličine smješten je kilometar dva od mjesta. Turistička ponuda je vrlo bogata. Nastupi anonimnih građana koji misle da znaju pjevati, autostopera koji imaju nekakve vještine, pa nekako uspiju nagovoriti one iz Turističke zajednice (i to imaju) da im uz nekakvu naknadicu plate izvlačenje golubova iz rukava, a dječina se zabavljaju gledajući kako se nadrkani golub gnijezdi u džepu hlača prije no što je izvađen.
Spominje i ružnu vizuru mjesta. Okolna mjesta, njihove vlasti natjerale su vlasnike zgrada da poprave fasade, osvježe ih. Oni njegovi ništa. Nekakvi prazni nedovršeni neboderi strše u zrak, bez fasada, sagrađeni bez ikakvog plana. Ružno. I neugodno za pogledati. Centar sela djeluje ko da je postradao u ratu. doduše, rupa od gelera nema. Nikome to ne smeta.
Turistička ponuda
Kako je strašno pao promet Janjevcima u Konjščinskoj, jedan dio se preselio u Kistanje, a dobar dio njih se nasadio u njegovo misto i desetke godina prodaju iste šešire, peraje, gadne šlape za more i nekakve nečitke gipsane odljevke na kojima piše Dalmacija, Hrvatska ili ime mjesta gdje se prodaje. Svakih nekoliko dana održavaju ribarske večeri, iako ribara nemaju, pa se Čehi, Poljaci i pokoji Švabo, nakrcaju zagorenih srdela kupljenih dan dva raniije, podnapiju se nekakve kemije za koju kažu da je Babić, pa opale rigoleto da ne umru. Na Dan domovinske zahvalnosti angažiraju poznate umjetnike, za koje moraš dobro proguglati ili imati slonovsko pamćenje da se podsjetiš da je pjevač pobijedio na Splitskom festivalu, Opatiji ili Zagrebačkom festivalu negdje krajem šezdesetih godina. Naravno, svako malo oglašava se zvonima mjesna Crkva, pa se i on pita, ne živi li on u Vatikanu ili u vukojebini smještenoj kraj uskog zaljeva u koji se slijevaju vode iz plima-oseka septičkih jama. Pred petnaestak godina tadašnja vlast odlučila je sagraditi marinu. U zatvorenom, uskom zaljevu. Obećavali su svašta, radna mjesta, turizam će procvasti. Koncesija je dodijeljena nekakvim bajama sa strane. Ogromna je marina sagrađena. U njoj zaposlena nekolicina mještana, zaposleni dolaze sa strane. Nautičari u mjesto ne dolaze. Ili su u restoranu u marini, a restoran drži baja sa strane, ili su na obližnjim Kornatima. S mjestom gdje moj nesretnik ima kuću imaju dodira samo dva puta na dan. Kad se poseru ujutro i navečer, pa fino razmrvljena govna ispumpaju pumpom u brodskom WC-u u zaljev, a cipli uživaju, ono što ne pojedu cipli, dođe do plaže, da i moj prijatelj ne bude prikraćen.
Marina je tu, a vezova za brodove mještana i vlasnika kuća i turiste koji se zajebu pa dođu brodom, nema. Jerbo je marina zauzela pola uvale. Neš ti ići brodom na čisto more kupati se. Kupaj i ronjaj s ciplima govnjarima.
Zastaje, pa me gleda, pa počinje mucati. Znaš li brajko moj, da je čak i jebeni Pivac zatvorio mesnicu u toj vukojebini? Ej, Pivac!
Porez
I onda zvizne kartu, asa o stol.
Jel ti znaš da je ta općina, a kurac je to općina, donijela odluku i podigla porez na kuće za odmor na maksimalno dozvoljenih pet eura po kvadratnom metru? Isti kao u Rovinju, Poreču, Umagu. Dubrovniku. A kanalizacije nemaju. Čak ni jebenog Pivca nemaju. Znaš li ti da je moja kuća stara par sto godina, a oni je proglasili kućom za odmor, jebem ja njima mater, to nije kuća za odmor. Nije jer pretvorili su je u kuću za mučenje, pa ja pošteno ući u nju ne mogu od do zida napravljenih parkirališta s lisicama, a na njima parkirani ogromni terenci Poljaka, Ukrajinaca i ostalih jebenih Cigana? Najbolje je tamo ni ne dolazit, treba samo plaćati parking, komunalije i porez na kuće za odmor. Kupati se mogu i u Zagrebu. U čistoj vodi. Nije more, nego je voda. Ali, nije ni ono u mom mistu, što stoji uz rivu, more. I pet jebenih Eura po kvadratu.
Jebam ja njima mater.
A jebi ga, propentam ja, znaš kako je HDZ…
Pogleda me, blesasto. Ne nije HDZ. Još gori lopovi, prodavači muda pod bubrege. Hohštapleri. Karijeristi i lopovi. Čitati ćeš o njima brzo. Jer ne ide to tako do beskraja.
Čak ni u Plenkovićevoj Hrvatskoj.
Kad dođeš u mala mjesta na obali, tek onda shvatiš razmjere korupcije i nepotizma kojima je zahvaćena ova žabokrečina.
Na svim nivoima. Od mjesne samouprave do kapetanije. Pipci su svugdje.
Gadljivo i tužno.
I onda mi netko kaže "Ja sam stvarao državu"
E pa jebem ti mater.— Spectator (@SpectatorHR) July 12, 2024
