Dost rijetko se upuštam u rasprave o portugalskom jeziku. Nikada me nitko nije mogao čuti kako raspravljam o jezičnim figurama i bravurama u portugalskom. Jeziku koji govori nešto malo manje od pola milijarde duša. Misle na njemu, svade se na njemu, vole se na njemu. Šalju se u tri lepe, političari na njemu tečno lažu i varaju svoje blesave podanike koji su ih izabrali.

A ja ni trc ni mrc. A pola milijarde ljudi. Sto dvadeset i nešto uglednih zemalja kao što je Hrvatska stane u portugalsko govorno područje.

A ja i dalje ni da bi beknuo. A razlog je jednostavan. Jebiga, ja portugalski ne znam. Kad bi me netko pozdravio i zaželio dobar dan na portugalskom, ja bih, drčan kakav jesam, odmah na hrvatskom odgovorio i ja tebi isto. I čekao priliku da mu zviznem šamar.

Ne pačam se u stvari koje ne znam. Vidjeli su me ljudi kako kopam, kako skijam, kako miješam beton, kako jedrim, kako pijem, kako popravljam kompjutore. Vidjeli su me ljudi kako radim poslove koje znam. Ono što ne znam, ne radim. Jerbo mi se ne usvajaju neka nova znanja posjedovanje kojih bi ne navodilo na nekakav rad. Ta su vremena prošla. Od Eurovizije na ovamo razvila se javna polemika o onom tipu kaj se zove Nemo. Ko ona nekakva mala ribica. Jel on muško, jel žensko. Ima li luleka ili pipicu. Prima li ili daje. Meni je cijelo vrijeme dost nevažna dilema ima li tip u roza haljinici prijemnik ili odašiljač. Primitivac sam balkanskog kova. Ima muško ima žensko. Postoje muki koji vole muške. Postoje žene koje vole žene. Postoje grupe koje vole druge grupe. I tako treba. Od volje im.

Sve drugo, čak i one stvari o kojima vidio sam su i u saboru raspravljali, oko nekakvog pišanja, hoće li sin nekakvog zastupnika biti muško ili žensko, ja se ne pačam. Po slikama sam vidio da je taj zastupnik relativno mlađahan čoek, pa mu je vjerojatno i dijete malo. Pogledao sam, rođen je koji dan prije no što sam ja iz vojske izašao, dakle, klinac. Izjavio je glasno u hramu hrvatske politike, u Saboru

Ja imam sina koji je muško, ne želim da sutra bude žensko, a prekosutra nebinarna osoba”

Svi roditelji strahuju i brinu za svoju djecu, no, ne baš svi, ali ogromna većina svakako.  Opravdana je briga gospodina Pavličeka, saborskog zastupnika koji je promijenio nekoliko stranaka, za svog sina. Sve stranke koje je mijenjao gospodin Pavliček desne su političke orijentacije.  Znate ono, grb bijelo polje, ZDS, Thompson. Ljudska je i meni donekle razumljiva briga gospodina Pavličeka, donekle kažem, jer pojma nemam kaj je to binarna, a vidim da postoji i nebinarna osoba. Nerazumljivo mi je još i da gospodin Pavliček u Saboru govori o poprilično privatnim stvarima, koje se tiču prvenstveno njegovog sina i ajde, roditelja, dok je sin maloljetan. O svom sinu, više komada, nikada ne priča saborski zastupnik Josip Đakić, a imao bi  što. I nas bi to jako zanimalo. Gospodin Pavliček je, kažu podaci, školovan čovjek. Završio je njemački i povijet. Pa je profesor povijesti. A pojma o povijesti nema. Njogovo političko djeovanje pravi je dokaz.

Nerazumljivo mi je također da čovjek koji ima diplomu zagrebačkog sveučilišta, smjer povijest, ima krivu percepciju povijesti. Njegovi favoriti rat, Drugi svjetski dobili nisu. Dobili su jedino po tamburi, kako spada. Možda su mogli dobiti još, ne znam, nisam se tada rodio.

Pa ako profesor povijesti, koji bi se samim vlasništvom diplome trebao dičiti da o povijesti nešto zna, veliča politički desne ideologije, bilo je tu stranaka koje su propagirali neskriveno ustaštvo, ne razumije o čemu se radi, kako bi moglo razumjeti dvadesetak tisuća okupljenih na nekakvom sijelu u Imotskom na kojem su pjevali Thompson i Mate Bulić?

Kako od manjkavo školovanih krkana, koji su se okupili u Imotskom očekivati bilo što pametno, ljudski, civilizirano. Bilo je tamo više glava nego zubi. I svi spremni za dom.

Na derneku su se slavili Jure i Boban, Poglavnik, pjevale ustaške pjesme, iskazivala spremnost za dom. Sve u organizaciji tipa znakovitog imena, Ivan Budalić. Pitam ja vas, kako očekivati od čovjeka kojem je prezime Budalić bilo što pametno?

Kako očekivati bilo što pametno od ljudi koji su se tamo okupili da bi slavili mržnju? Ogrnutu zastavama HOS-a, iako je milijun puta, milijardu puta ponovljena činjenica da je Franjo Tuđman skoro na početku rata raspustio HOS, zabranio bilo kakva obilježja osim službenih obilježja koja simboliziraju Hrvatsku. Ovu našu. Nikakve druge tvorevine, nakazne i opasne. Hos odavno je postoji. Kao što ne postoji ni Jugoslavija. Ni njihova NDH, koljačka i opasna, uništena do temelja od strane svjetskih sila.

Zvijer ustaštva razjapila je ralje nad Hrvatskom. Svakog dana ona se sve više goji, sve više se hrani neznanjem, mržnjom prema drugačijima. I to neće stati. Ustaštvo se polako, lai vrlo sigurno širi i u institucije države. Mato Franković, gradonačelnik Dubrovnika, saborski zastupnik HDZ-a, u donedavnim kalkulacijama spominjan kao jedan od mogućih kandidata za mjesto predsjednika HDZ-a u slučaju da se Plenković uspije uguziti u Bruxelles, posve javno iskazuje svoje ustaško uvjerenje. I desilo mu se nije ništa.

Ništa se nije desilo, jer povampireno ustaštvo ima svog pokrovitelja, Andreja Plenkovića, imenom i prezimenom. Čovjek koji je izmislio nekakvo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, na čelo kojega je imenovao pajaca koji će napraviti što mu se naredi. A to povjerenstvo uvelo je ZDS u javnu upotrebu na mala vrata.

Ne treba ništa očekivati niti od policije koju vodi nadasve pragmatični Davor Božinović koji ne govori, ne čuje i ne vidi. Nije mi ni na kraj pameti postaviti poznatu ilustraciju ne govori, ne čuje i ne vidi, pa da me njegovi mladići revno ne pričepe, kao što jučer revno pričepili nisu nikoga.

Ne treba očekivati niti od predsjedničkog kandidata HDZ-a, koji se voli slikati s vodećim izraelskim političarima, hvaleći se da je veliki prijatelj židovskog naroda, da se ogradi od povampirenog ustaštva. A upravo Židovi su bili omiljena meta ustašama.

I ne, nemojte se zavaravati, sve to ustaštvo je pod budnom paskom i skrbi Andreja Plenkovića.

A on aždaju koju je pustio iz pećine više zaustaviti ne može.

Povampireno ustaštvo https://t.co/0qMzt4obo0

— Spectator (@SpectatorHR) August 7, 2024

Daleko je sve to otišlo. Sjećam se Sandera kada je u samo pola sata riješio pokušaj ustaškog paradiranja. Po kratkom postupku.

Sve od onda samo je podilaženje ustaštvu. Svakim danom sve više.

I ne, nemojte se zavaravati, sve to ustaštvo je pod budnom paskom i skrbi Andreja Plenkovića.

A on aždaju koju je pustio iz pećine više zaustaviti ne može.