Prošle je godine u Hrvatskoj rođeno 32.170 djece, najmanje od 1991. godine, a očekivano trajanje života za tri je godine kraće od EU prosjeka, navodi se u izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) o prirodnom kretanju stanovništva u 2023. godini.
Lani je u Hrvatskoj pao i mortalitet, bilo je 51.275 umrlih, 5704 manje nego pretprošle godine,
U Hrvatskoj je sve u padu. Osim nekakvih jebenih indeksa po Fitchu. A to je dovoljno da nam se tumači da dobro živimo.
Danas bih vas, s vašim dopuštenjem, gnjavio s demografijom. Hrvati nestaju, više čak i ne polako, nego poprilično ubrzano. Dotok materijala je slab, svakog dana sve slabiji, a rashod sve veći. A članica smo EU. To je dobro, barem za ostale članice, koje se mogu pohvaliti da njihovi državljani žive tri godine dulje od Hrvata. Žive kvalitetan život, imaju na raspolaganju liječnike, razboliš se, odeš kod liječnika, pregledaju te, obaviš i dopunske preglede, propišu ti terapiju, piješ, liječiš se. To je unekoliko različito nego kod nas, koji kao što kaže statistika živimo tri godine manje. I mi imamo doktora, i nas doktor pregleda. I to je uglavnom to. Jer dopunske preglede u bolnicama nemreš napravit ni da na glavi stojiš, u zdravstvu monstruozno projektiranom od strane HDZ monstruma koji su postavili sustav koji postoji sam radi sebe, a ne radi pacijenata. Sustav u kojem moćnici kradu, ako ne kradu, nemoralno lopatama zgrću novac.
Da jedna stvar bude jasna, ovdje se piše o sustavu, ne o liječnicima, velikoj većini liječnika koji predano rade svoj posao u vrlo često nemogućim uvjetima.
Zemlja koja se nekad dičila sustavom Javnog zdravstva koji je kreirao Andrija Štampar, danas je po pitanju medicinske skrbi spala na pitanje Koliko imaš love? Ako love nemaš, čekaj magare da trava naraste, pa odozdo gledaj kako trava raste. Jer bez love nema ulaska u raskošno opremljene privatne klinike u kojima rade prvoklasni liječnici koji te dočekaju sa smiješkom, detaljno te pregledaju, propišu ti terapiju, ti samo moraš platiti.
U cijelom tom sustavu čudesno je samo jedno. Ti isti liječnici rade u državnim bolnicama, to su oni koji te naruče da dođeš u osam, pa čekaš do tri, ne ideš pištati jer ćeš izgubiti sjedeće mjesto u memljivoj čekaonici, pa te nadrkano pregledaju i kažu da ti nema spasa, ali ima klinika koja bi to mogla riješiti. I pošalju te u kliniku na pregled. Sebi. Gdje su dragi, strpljivi, točni. I mogu te izliječiti, oni tebi nalaz i terapiju, a ti samo moraš izbrojat koju stoticu EUR-a.
Kao prvo, koristim priliku da svima njima jebem mater. A kad smo već ovdje, jebem mater svima onima koji su taj sustav strpljivo gradili. Svim tim neimarima korupcije i lopovluka jebem mater.
Puna su nam usta ispraznih priča, puste tribine o pravima žena na pobačaj, kako je jednom rekla moja bivša kolegica, Vi pričate o pravu na pobačaj, a dvadeset kilometara od Zagreba nemate liječnika opće prakse, nemate primarnu zdravstvenu zaštitu. Sve one afežetkinje, sve one BABE i žabe toga nisu svjesne. Ili jesu, ali ih boli kurac. Postali smo društvo ispraznog whataboutisičkog laprdanja.
Razmnožiš se radi 2005 EUR-a povećanja. Onda nema mjesta u jaslicama, vrtiću. Doktore čekaš mjesecima i godinama. Onda dijete završi školu, nema posla jer je glavonja zaposlio cijeli zavičaj. Onda dijete ne može s plaćom u jednoj godina kupiti dva metra stana
Sve radi 2005 EUR— Spectator (@SpectatorHR) December 12, 2024
Bitne su isprazne priče. Prošle godine umrlo je 19.000 ljudi više no što se rodilo beba. Pa nam je natalitet loš. Bio bi još lošiji da je razlika recimo, umjesto 19.000, samo 12.000. Da je ljudima produžen život blagovremenim i ispravnim svima dostupnim liječenjem još za te tri jebene godine koje nam fale do prosjeka Europe, za koju se velimo hvaliti da smo u njoj.
A nije produžen. A predstavnici penzionera nikad nisu rekli Mi želimo živjeti dulje. Jebemo vam mater svima, glasat ćemo za one koji nam omoguće dulji život. Želimo vam uzimati mjesta u tramvaju, na parkovskim klupama, u redovima u trgovinama, sporo plaziti po semaforima, jer to je naše pravo. Pravo na život.
Pravo na život. O tome, pravu na život onih koji su stari, bolesni, ne govore ništa ni oni džabalebaroši koji se vole nazivati zaštitnicima prava na život. Dok oni raspravljaju o trenutku kada nastaje život, diskusija jel starije kokoš ili jaje, ljudi umuru. Jebem mater i njima.
Nisam pisao o niskim mirovinama, o nedostatku mjesta u staračkim domovima, o deračini sa skupim lijekovima, u sporoj državnoj upravi. Nisam pisao jer bi to bilo previše majki za jebati, a ja sam ipak stariji i fini gospodin, sa ograničenim mogućnostima na nekim poljima.
Kad smo već kod tih stvari, natalitet nam je prenizak. Nije da se Hrvati ne jebu, premda ja mislim da su u vrijeme dok nije bilo interneta, dok te kod kuće na televiziji čekao Drug Tito na prvom programu, a drug Eduard Kardelj na drugom programu, ljudi puno manje vremena provodili pred televizijama, više su se družili. Pošto sam ja, da ponovim, fin čovjek, neću reći da smo se više jebali, nego da smo se više družili. Jerbo, život je bio ipak jeftiniji, zdravstvo je bilo javno, doduše postojale su plave kuverte, vrtići i jaslice su bile dostupne, sela udaljena dvadesetak kilometara od gradova imala su liječnike, imala su i nekakve tvornice ili pogone u kojima si mogao raditi. Čak si i posao mogao naći. Kak bi ja rekel, bilo je u to vrijeme puno manje destimulirajuće fukati se bez vađenja nego danas.
Stvoren je monstruozan sustav, koji hrani sam sebe. Ljudskim životima. Mladi odlaze, odlaze jer nemaju želuca sve ovo gledati i živjeti. A nemaju ni gastroenterologa koji bi to izliječio, jer je glavni gastroenterolog, onaj koji bi trebao to izliječiti bolestan.
Boli ga kurac.
