Već nekoliko dana, točnije dva dana, pokušavam prizvati u sjećanje trenutak u kojem su svi zastupnici SDP-a bili u sabornici. U isto vrijeme na istom mjestu. I ne polazi mi za rukom, iako sam ja, lukavac, pokušao se sjetiti neke od njihovih inicijativa koje su dospjele do glasanja. Čak ni u trenutku glasanja o inicijativi koju oni predlažu, ne mogu se svi okupiti na poslu. U Saboru, jerbo njihovo radno mjesto jest Sabor. Nedavno sam čitao nevješto filozofiranje jedne inače meni drage političarke SDP-a koja tumači da zastupnici imaju i mnoge druge dužnosti osim žuljanja dupeta u Saboru. Te rad u odborima, te rad na terenu, ma svašta je ona sirota nabubala u mikrofon, sve da bi opravdala i nekako zamaskirala činjenicu da se naprosto radi o luftbremzerima, neradnicima koji su se domogli idealnog posla, pa ga vrlo savjesno ne rade. Kakvi kurčevi odbori i povjerenstva na kojima se oni nalaze kad se recimo glasa, a svi zastupnici, do jednoga iz pozicije glasaju? Jel to meni draga SDP-ovka pokušava provuči đpagu kroz vuha cenjenom publikumu? Kakav kurčev rad na terenu, kad danas SDP u odnosu na vrijeme od pred samo deset godina skoro da i nema članova? Dakle dobar dio od trideset i šest sretnika kojima je sikira pala u duboki ćup meda, ned olazi na posao. Ili ne dolazii redovito na posao. Sumnjam u teoriju da je razlog tome neka opaka i ozbiljna boleština, bit će da je u pitanju samo pucketanje.
Daklem, stranka koja se nemre organizirat čak niti da se svi njeni zastupnici skupe i glasaju unisono čak i za prijedloge koje oni predlažu, predlagat će da se u Hrvatskoj uvede četverodnevni radni tjedan. To je izrečeno iz usta velikog maga šupljih priča, opsjenara i predsjednika stranje Siniše Hajdaša još k tome i Dončića.
Puca im kurac za Sabor, za izbornu bazu i za preuzete obaveze. Ta boleština se u MKB 10 tablici nalazi u kategoriji R00-R99 Simptomi, znakovi i abnormalni klinički i laboratorijski nalazi nesvrstani drugamo, a poznata je pod nazivom kurcobolja. Manifestira se pucketanjem kurca svaki put kad se spomene posao ili rad.
Daklem, stranka koja se nemre organizirat čak niti da se svi njeni zastupnici skupe i glasaju unisono čak i za prijedloge koje oni predlažu, predlagat će da se u Hrvatskoj uvede četverodnevni radni tjedan. To je izrečeno iz usta velikog maga šupljih priča, opsjenara i predsjednika stranje Siniše Hajdaša još k tome i Dončića.
U Hrvaskoj je danas zaposleno oko 1.600.000 do 1.700.000 ljudi. Dvadeset i pet posto njih zaposleno je u javnom sektoru, njih tri stotine i pedeset do četiri stotine tisuća. Oko lilju i tri stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, Uzbekisatanaca, Kirgistanaca, Filipinaca i ostalih aca, zaposleno je u privatnom sketoru. Svojim radom, znanjem, iskustvom izašli su na tržište rada, tržište koje je vrlo fleksibilno i promjenjivo i svakog dana iznova dokazuju se svojim radom, ne bi li zadržali posao i tome barem donekle osigurali egzistenciju. Oni najčešće vrlo snažno osjećaju svaki potres i promjenu na tržištu, bilo na visini plaće, bilo na uvjetima rada, a nerijetko i na, na žalost zadržavanju posla. Svaka malo jača negativna promjena direktnose odražava na njihov posao. Tendencija je hrvatskih poslodavaca svojim radnicima na kurac objesiti fenjer, pa da i po noči mogu raditi, najbolje bi bilo da doma ni ne idu. A tip s jednim a k tome i drugim prezimenom, eto predlaže da se uvede četverodnevni radni tjedan. Pa bi radnici morali raditi deset sati na dan, jerbo Zakon o radu propisuje četrdeset satni radni tjedan. Time taj folirant i mlatitelj prazne slame direktno ruši staru socijalističku formulu 8+8+8. Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna.
Hrvatski Zakon o radu definira puno radno vrijeme kao 40 sati tjedno. Ako se ti sati zgusnu u četiri dana, dobivamo 10 satni radni dan. Dobivamo umor i pad produktivnosti: Rijetko tko može održati visoku koncentraciju punih 10 sati. Zadnja dva sata rada često postaju neproduktivna. Ali to predsjednik stranke čiji članovi ni u Sabor redovito ne dolaze ne zna. Pojma on o tome nema.
Privatni život bi svakako patio. Za roditelje s djecom u vrtićima ili školama, 10-satni radni dan (plus pauza i putovanje na posao) praktički znači da taj dan uopće ne vide djecu.
S druge strane su uvijek poslodavci.
Najveći strah poslodavaca u Hrvatskoj je model 100-80-100 (100 % plaće, 80 % vremena, 100 % produktivnosti).
Trošak rada: Ako produktivnost ne poraste značajno, poslodavcu se efektivni trošak sata rada povećava za 20 %.
Tip s jednim k tome i drugim prezimenom, o tome pojma nema. Nit je ikad u životu tokario, fakturirao, dijelio plaće iz zarađenog, nit je morao stati pred radnike i kazati, E jebi ga, plaće nema, kasni. Cijeli život mu kaplje iz proračuna. Točnije, curi debelim mlazom.
Nedostatak radne snage posebna je priča. U sektorima poput ugostiteljstva, turizma ili proizvodnje, posao ne može stati. Da bi se pokrila tri neradna dana, poslodavci moraju zaposliti dodatne ljude, kojih na hrvatskom tržištu kronično nedostaje. Naravno, ta odredba o četrdeset sati tjedno se može i promijeniti voljom saborskih zastupnika, ali siguran sam da se to neće desiti, između ostalog i zbog razloga koji sam naveo na početku članka.
Možemo li mi zaposliti dodatne saborske zastupnike koji će raditi svoj posao, ali i posao ovih koji ne rade, pa da ovima koji ne rade, opaliti nogom u guzicu? Nemremo, jer oni ne podliježu odredbama Zakona o radu. Ali bi se petljali u njega.
Ali to svakako neće proći u Saboru,.Nemreju se oni skupit na poslu, pa glasat za nešto što sami predlažu. Oni, odljepljeni od stvarnosti vjeruju da će svi ostali u Saboru pasti na dupe od oduševljenja i izglasati njihov prijedlog, pa je to vjerovanje posve dovoljan razlog za nedolazak na posao. Ekipa koja ne dolazi na posao, a ima plaću skoro četiri soma EUR neto svojim prijedlogom direktno đonom ulazi u cjevanicu radnicima, samo da bi pogodovala svojim elitnim članovima koji su se uhljebili u državnoj upravi. Vidjeli smo kakav je kupleraj bio u četvrtak i danas na autoputu, jerbo se u petak nije radilo. Državni jasličari i sisavci proračuna, koji bi na psao dolazili četiri dana u tjednu, što nipošto ne znači da bi radili četiri dana u tjednu, će svakako svaki taj produženi vikend redovito prema jugu, zimi prema skijalištima. Jer, love se ima, za raliku od onih zaposlenih kod privatnika.
Da Bog da da sate i dane proveli u kolonama čekajući.
