Ušao sam u kasino. Jarko osvjetljeni stolovi, prošetao sam, prvi puta sam u kasinu. Došao do šalteruše što prodaje žetone, ogledavam se, ona od dosade ne zna što bi. Vadim American express karticu, gurnem je ispod stakalca i zatražim žetona za šest tisuća dinara. Potpisao sam strop nakon uspješne autorizacije, utrpao žetone u džep. Sjeo sam za šank, naručio kavu i lozu. Pijuckao, zvjerao oko sebe, tek poneki optimistični nesretnik koji će iz kasina izaći gole guzice. Pogledam na sat, dudam kavu i lozu skoro jedan sat. Plaćam račun, pa lagano hodom pantere do šalteruše. Predajem joj žetone, ona nezaintereseirano izbroji šest tisuća dinara, trpam ih u džep, a ja ležerno otplešem iz kockarnice. Digao sam posve legalno šest tisuća dinara s American expressa.
Čim su se vrata zatvorila, ležeran hod pretvorio se u bjesomučan trk do Astorie u Račkoga. Tamo stoji desetak švercera devizama. U debeloj jakni, gospon Frano pocupkuje na hladnoći, znam ga dugo, kimnem glavom, pitam, mogu li kupiti tisuću maraka. Govori tečaj, ja kimam glavom, ruka ruci, nismo Turci, lova je strpana u džep. Tisuću maraka. U to vrijeme računi Americana su kasnili bogovski, zbog ogromnog broja transakcija. Jugovići su kupovali sve na kartice. Jer je inflacija bila i do 30% mjesečno. Nakon tri mjeseca dolazi mi račun Americana, šest tisuća dinara. Sada je to protuvrijednost oko tri ili stotine maraka. Sjedam za stol. Ispunjavam čekove, nalivpero škripi, ja strpljivo ispunjavam čekove, stavljam ih u kuvertu i šaljem u banku na naplatu. Banka zatrpana čekovima, skida mi novac sa računa u trenutku naplate, skida nakon dva mjeseca šest tisuća dinara s računa. Sada to vrijedi manje od sto maraka. Mogu uzeti stoticu dobivenu od gospona Frane, onu s hrpe od tisuću i u banci pokriti račun. Naravno da neću. Jer drugi mjesec to mogu napraviti i s dvadeset ili trideset maraka.
Tako su se neki građani, drugarice i drugovi Jugoslaveni snalazili za vrijeme inflacije. Kupovale se avio karte za fiktivne ekskurzije, plaćale Americanom mjesec dana prije polaska aviona, da bi se odmah sutra karte vraćale, jer je ekskurzija otkazana. Iz poslovnica JAT-a odlazilo se prepunim torbama novaca. Pa kod gospona Frane. Pa čekovi, pa naplata nakon pola godine. Za kikiriki.
Bilo je to vrijeme inflacije koja je pogodila narode i narodnosti SFRJ. Trajala je sve do čuvenog smijanja Ante Markovića koji je dinar proglasio konvertibilnom valutom, 1989.
Od tada su prošla tri i pol desetljeća. Nema više Jugoslavije, nema više dinara, maraka. Ostala je samo inflacija. A nema Ante Markovića.
Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, na samom početku, u članku 2 određuje: Hrvatsku narodnu banku zastupa guverner Hrvatske narodne banke. A u članku 3 određuje: Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena.
A guverner HNB-a izjavio je ne tako davno, kad su građani počeli osjećati sve jači pritisak divljanja cijena, Kupujte tamo gdje je jeftinije.
Najjači instrument Hrvatske narodne banke u održavanju stabilnosti cijena jest savjet da se kupuje tamo gdje je jeftinije. E jebem li te i takve instrumente. Siguran sam da bi i moj pokojni did, poprilični fiškal predložio na vlas isto rješenje. Od te izjave guvernera prošlo je godinu i pol dana, inflacija je uzela maha, a pred nama je svakako svjetla budućnost, jer guverner Hrvatske narodne banke jučer je izjavio:
Nemam jasan odgovor na pitanje zašto divljaju cijene.
Otprilike kao kad vam liječnik kaže da ste teško bolesni, ali ne zna što vam je. Od Hrvatske narodne banke već dugo ne očekujem ništa. Politički, poput mulja nataloženi politički otpadnici, uhljebljeni na besramno visoke plaće, smješteni u najskuplje urede, ne čine ama baš ništa da bi suzbili inflaciju. Jer ne znaju. I nikom ništa. Kupujte tamo gdje je jeftinije.
Njihovo znanje i rad svode se na izjave Kupujte tamo gdje je jeftinije i Nije mi jasno zašto divljaju cijene, na nivou je odgovora građana u kameru neke od televizija zaustavljenih i upitanih za mišljenje na Trgu bana Jelačića.
A posao guvernera i neznalica, a sad vidimo da su ipak samo neznalice, je održavanje stabilnosti cijena. Kad nogometni trener kaže da ne zna razlog loše igre svoje momčadi, dobiva cipelu u dupe. Jer je netko zainteresiran za dobre rezultate. A njih nema. Inflacija direktno, vrlo negativno utječe na standard najvećeg dijela stanovništva, ali nije to nogomet, nikoga tko odlučuje o trenerima ne zanimaju dobri rezultati, bolja kvaliteta života stanovnika. Možda ipak, ako ovako nastavi, padne kakva referendumska inicijativa. A bilo bi puno referendumskih pitanja. Jako puno. I sva ona bi vodila prema boljitku. Dovoljno je da više ove ne gledamo.
Ili novi izbori, jer vrijeme je.
Sreća nas Hrvata, jedina sreća je u cijeloj stvari da se protiv inflacije poput razjarenog nilskog konja bori ministar gospodarstva, Ante Šušnjar, sljedbenik političke i ekonomske misli Akademije Domovinski pokret. Ministar se zaista trudi, znoji se i razmišlja, otvoren je za prijedloge, ko što su vrata javne kuće otvorena svim onima kojima dođe volja. Evo, važnog izraza lica objasnio je da mu je prijateljica ispričala da je za sedam EUR-a ispekla pedeset kiflica. Pa možemo žderat kiflice. Kiflice je prijateljica pekla na suncu, nije naravno trošila ni plin ni struju. Zastrašujuć mi je uopće način razmišljanja i način komunikacije s javnosti pričati o nekakvim jebenim kiflicama i jetrenoj pašteti. Zastrašujuća mi je spoznaja da Vlada neprekidno donosi nekakve mjere. Ide mi na jetra.
Jebalo ih mjerenje. Mjere donose oni koji ne znaju. Oni koji ne mogu spoznati razlog krize, poput guvernera Vujčića.
Trgovački lanci, strani ili domaći, odreda su privatni. Na tržištu se ponašaju prema svom nahođenju i poslovnoj politici
Bilo tko, uključujući i Njegovu ekselenciju, može doći na kavu, posrkati je i to je to
Ja mu bih popustio ni za milimetar, dok mi promet ide kako je planirano pic.twitter.com/HbXcn77aaW— Spectator (@SpectatorHR) January 16, 2025
Pravi znalci i pravi eksperti donose ekonomske politike koje rješavaju i preveniraju probleme. A papci već desetljeće iznose mjere kojima ne mjere ništa, a ni ne postižu ništa.
Jebem tebe i ko te postavi na to mjesto.
Daj da živim ko čovjek. Neću mjere.
Hoću znanje koje će nas izvući iz govana. Hoću trajno rješenje. Kvalitetno.
Ako su plaće utjecale na inflaciju, skinite si ih. Niste zaradili ni za minimalac. pic.twitter.com/Jl63HIzVp6— Spectator (@SpectatorHR) January 15, 2025
Razgovor predsjednika vlade s privatnim lancima s namjerom da ih natjera na spuštanje cijena, meni je smiješan. Imam podosta iskustva, višedesetljetnog po tom pitanju, pa znam da u tim razgovorima premijer može popiti kavu, eventualno i neko pićence i može slobodno otići. Nema nikakvih ovlasti narediti im korekcije cijena. Svaka privatna kompanija radi u skladu sa svojom poslovnom politikom, a ne prema zamislima premijera. U konačnici, više cijene znače i veći PDV, kaj ne?
Malo je argumenata kojim Plenković može kontrirati trgovačkim centrima u razgovorima o skiadnju cijena.
Ali, kad bi sebi i ministrima skinuo plaće na 1.000 EUR netto, u razgovorima bi bio puno puno uporniji i ubjedljiviji pic.twitter.com/4rCd075NC1
— Spectator (@SpectatorHR) January 16, 2025
Pa se pitam, koliko su iskreni razgovori premijera o spuštanju cijena, uzevši u obzir bujicu novaca koji se slijeva u državnu kasu.
Država ima instrumente na raspolaganju. Ima nešto malo manje od zaposlenih 1.500 ljudi u Državnoj inspekciji. Postoje fine metode pritiska na trgovce, ali i na babe na placu, na ugostitelje, na organizatore Rukometnog prvenstva na kojem bočica vode košta četiri EUR-a. Na iznajmljivače, na sve koji vrlo revno divljaju cijenama. Dobar dan, dobar dan, ima li vaš prodavač higijenski minimum? Kad ste zadnji puta radili bris? Pa pljus kaznu, i lokot u bravu. Inspekcije mogu vrlo kvalitetno, onakve kakve su inače, bezobzirne i bahate prema sitnim obrtnicima, slastičarima i pekrarima, provesti pritisak i na velike trgovačke lance. Kada bi htjeli. Ili kada bi smjeli?
Sve u svemu, nema nam puno pomoći. Možemo samo pričati o poskupljenjima, slušati i Bogu dosadne Krešu Severa i Anu Knežević, gledati debelog ministra koji priča o cijeni kiflica i jetrene paštete, slušati kukuruznog ministra financija kako nam ide dobro, i gasiti televizore kad se pojavi Napuhani Plenković, da nam televizori ne eksplodiraju.
To je HDZ pustio, jer se već neko vrijeme zna za tu snimku. Treba im odmak od izbora
I Plenković tako šalje poruku DP-u koji je krenuo dogovarati s Anušićem vladu bez Plenkija… pic.twitter.com/2PHoKh5W9R— Spectator (@SpectatorHR) January 17, 2025
Ali novoimenovani državni tajnik za AGITPROP, Marko Milić u svojoj torbi ima na desetine rješenja. Ne za inflaciju, ne za više mirovine, nego rješenja da se o tome ne piše. Pa se lijepo pusti snimka ministra Dabre kako puca iz pištolja iz jurećeg automobila dok u autu trešte cajke. A snimka postoji već pola godine, pažljivo zbuksana da se upotrijebi kad dođe trenutak. Da se skrene razmišljanje javnosti i pravim problemima. Tom snimkom se ubije i pokušaj Anušića da s intelektualcima iz Domovinskog pokreta dođe do glave Andreju Plenkoviću, da sastavi novu vladu koja bi nas kad-tad, opet odvela u bespuća Bleiburga.
Pa ćemo o ministru za kojeg smo i prije znali da je krkan i neznalica, sada pričati da je krkan i neznalica, a zaboravit ćemo inflaciju i činjenicu da je Milanović Plenkovićevoj marioneti zabio do balčaka.
Sad kad debeli počne relativizaciju, po sistemu:
Vi gurnete svoj nos u moju guzicu.
Oba imamo nos u guzici, samo ja relativno bolje stojim. pic.twitter.com/l8MlGwNlk0— Spectator (@SpectatorHR) January 17, 2025
