Prvi put u istoriji ljudskog društva, radni čovek dobio je pravo da upravlja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, poslanik i odbornik.
Grmio je Mika Špiljak s govornice u Skupštini SFRJ toga dana, 21. veljače 1974.
Za one koji ne razumiju, a svakim danom ih je sve više, što je Mike Spike tada rekao, ljubaznošću Google prevoditelja:
Prvi put u povijesti ljudskog društva radni je čovjek dobio pravo upravljanja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, zamjenik i vijećnik.
Iz prvog reda pogledom ga je strijeljao Tito, zadovoljan učinjenim. Eduard Kardelj bio je glavni tvorac ustava, a on je na nagovor braće Pozderac inzistirao na pravu samoodređenja i odcjepljenja republika i pokrajina, s čime se složio Tito koji je rekao bih već tada duboko u sebi uvjeren da će se sve ovo raspasti kad on ode. Jer, on je čeličnom rukom držao zatvorenu jutenu vreću u kojoj su se nalazili rogovi. Kad je njegov stisak popustio, vreća se otvorila, a sve neslaganje među rogovima u vreći završilo je raspadom Jugoslavije. Krvavim, negdje strašno, kao u Hrvatskoj i BiH, negdje malo, kao u Ratu turskih vozača kamiona u Sloveniji.
Sedam godina kasnije, otišao je i Tito. Dok je bilo Tita bilo je i shita, kaže narod. A od kad nema Tita, ima šita. Šita ima kolko ti srce želi. U svim republikama i pokrajinama, kako bi se reklo tada.
Godine 1974. na današnji dan, donesen je Ustav SFRJ koji polazi od prava svakog naroda na samoopredjeljenje i pravo na odcjepljenje. Taj ustav pravni je osnov kasnijeg odcjepljenja republika, a kasnije i Kosova.
Usudim se reći da bi put Hrvatske do punog priznanja bio puno puno teži da nije bilo ustava iz 1974. Jer, krv koja se prolijevala u borbi protiv srpskog agresora, nije bila dovoljna zemljama u svijetu. Jer, tko zna koliko bi svijet šutke i poluzainteresirano gledao na rijeke izbjeglica, na mrtve, da sedmog siječnja 1992. nije jugoslavensko Ratno vazduhoplovstvo srušilo helikopter s promatračima tada još Europske ekonomske zajednice. I ubio peteročlanu posadu. Tek kad je potekla krv četvorice Talijana i jednog Francuza, Europa je shvatila da je vrijeme za priznanje. Krv desetina tisuća boraca, civila, na desetine tisuća porušenih kuća, bezbrojna silovanja, Europi nisu značile ništa. Ali kad su počeli ginuti njihovi, e onda zajebancije više nema. Međunarodno priznanje Hrvatske rafalno se počelo odvijati nakon samo tjedan dana, a stvar im je olakšala i stavka ustava SFRJ iz 1974, pa su europski ćate i mastiljari odjednom shvatili da Hrvatska ima pravo na samostalnost.
Davno je to bilo. Pred trideset i tri godine. Osam godina od donošenja ustava.
EEZ je promijenio ime u EU. Nakrcalo se u njihov brod država i država, pa je ušla i Hrvatska. Nakon dugotrajnog klečanja na kuruzi u kutu čekaonice predsoblja EU. Tko zna koliko bismo još čekali da Jadranka Kosor čeličnom rukom nije dovela u red i posložila sve ono što i kako je EU zahtijevala. Usudim se reći da je hrvatsko pravosuđe jedino tada ličilo na nešto. Nakon ulaska u EU, nastupilo je čuveno, Haj haj, uživaj. Opet je uskrsnula izreka Ko je jamio, jamio je.
Danas kad razmišljam o danima koji su prethodili međunarodnom priznanju, kad razmišljam o odnosu Europe prema Hrvatskoj, ne nalazim previše razlika u odnosu na ovo danas. I siguran sam da danas više ne bi bili primljeni.
Uvijek smo bili na začelju. I bit ćemo. Bitni smo joj samo Predziđe kršćanstva. Ništa više. Vojna krajina.EE
