Umro je Papa. Papa Francisco, Argentinac talijanskih korijena. Papa kojeg sam volio. Koji mi je bio drag, onako neposredan, lijepog osmijeha, čovjek koji je prije svega bio čovjek. Pitam se, ne sad, pitao sam se već i ranije nekoliko puta, kad ja volim nekog papu, znači li to da ga vole i drugi, onako bezrezervno, kako sam ga i ja volio? Vole li ga i svećenici Crkve u Hrvata, institucije koja je uistinu ne znam kako došla do tog imena, jer katolička crkva ne priznaje autokefalnost? Ili ipak su oni u džepu imali figu, a drugom rukom u džepu povlačili ručnu? Vole li Papu u Međugorju, pitao sam se nakon što je Papa vro jasno i glasno izrazio svoj stav u svakodnevnim ukazanjima Blažene Djevice Marije, nazvavši to sve skupa poštanskim uredom, koji ima uredovno vrijeme svaki dan? Vole li Francisca i štovatelji lika i djela Ante Pavelića, ustaša i slični, jer je sada već pokojnik izrazio rezervu u svetosti kardinala Stepinca, unatoč brojnim političkim pritiscima da ga proglasi svecem. Umro je, a Stepinac, u vrijeme svog života u vrijeme NDH, vojni vikar, a znamo tko je bila vojska NDH, svetac postao nije. Nepobitna činjenica je da je Stepinac u doba NDH doista bio vojni vikar i dijelio blagoslove ustaškoj vojsci. Za vojnog vikara Stepinac je u NDH potvrđen početkom siječnja 1942. godine, a nije nezanimljivo da je istu poziciju držao i prije proglašenja NDH, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Iako je blisko surađivao sa zločinačkom NDH, te bio u uglavnom dobrim odnosima s Antom Pavelićem, katolička crkva u Hrvatskoj predlagala da se Stepinca proglasi svetim. Konačnu odluku o tome trebao je donijeti papa Franjo. A odluku donio nije. Ili jest, ali ta odluka nikad nije objavljena, nego samo mudro prešućena.
Dva mjeseca strepjeli smo, a vjerojatno su se neki i nadali, da je Francisov život pri kraju. Visio je na pragu vrata Očevog doma, pa je silnim naporima ogromnog liječničkog tima, ali i svojom nesalomljivom voljom napravio maleni korak unatrag. Pojavio se na kratko na sam Uskrs, s mukom je pročitao tekst od jedne rečenice napisane na papiru slovima veličine jajeta, mahnuo rukom, sišao među vjernike, posljednji puta mahnuo i zakoračio u Očev dom.
Samo njegovo pojavljivanje znak je čuda, čuda njegove naravi, njegove volje, njegove ljubavi prema ljudima. Teško bolestan, nemoćan, u dubokoj starosti, u vrijeme kada je život pitanje samo trenutka, primio je u kratku audijenciju Jamesa Davida Vancea, potpredsjednika SAD, čovjeka koji je pred samo mjesec dana bezočno izvrijeđao i omalovažio kompletno vodstvo Europske unije. Napao ih je bahato, lažljivo i arogantno.
Bahato, lažljivo i arogantno, poznato vam je to, pišem u Vanceu, a ne o Plenkoviću, koji se sa svojim neistomišljenicima godinama razračunava bahato, lažljivo i arogantno.
A Plenković je također, u pratnji svoje obitelji, našao za potrebno tog posljednjeg dana života čovjeka za kojeg smo svi znali da su mu posljednji dani, doći u posjetu, slikati se s njime. On je svoje napravio. Ima sliku s Papom. Ne onakvu sliku kakvu imaju milioni ljudi koji su ga sreli, on ima unikatnu. Možda i posljednju, ili barem među posljednjim slikama. Ne sjećam se neke velike bliskosti Pape i Plenkovića, bliskosti koja bi donekle bila razumljiva, bliskosti koja bi pravdala posjetu čovjeku na samrtnoj posjeti, rekao koju toplu prijateljsku riječ na rastanku. On je išao tamo da bi se s njime slikao.
Umro je čovjek koji je volio obične ljude. I obični ljudi su voljeli njega. Umro je Papa koji je živio skromno, papa koji je bio iskren, papa koji je bio jednostavan i drag. A zadnjeg dana života, na samrti imao je posjete dvojice, bahatih, arogantnih i lažljivih ljudi.
