Imao sam strica. Pa što, imali ste i vi strica. Ali, moj stric, on je bio Superman, gledano mojim dječačkim očima. On me, nedugo nakon što sam prohodao, posjeo u gundulu, podigao latinsko jedro, pa mi strpljivo tumačio što je lantina, što je hajmica, što je brk. Danima smo tako. Samo me ujutro pogledao, pogladio po kosi i rekao Ajmo burtižati.
Moj stric je bio zapovjednik makine na Galebu. Putovao je svijetom, nagledao se mora, pa kad se vratio, sjedili smo uz komin, a on je palio cigaretu na cigaretu i pričao o dalekim i silnim morima.
Strica penzioniralo ’71, kao i većinu hrvatskih oficira, pa se nastanio u Bašaniji, Staroj Savudriji.
Umro je Tito, vijest koju sam čuo na putu prema kasarni na Aerodromu Pula. U danima koji su slijedili, intenzivno je proradio Agitprop. Ispredale s priče o Titu, priče u koje niko živ, a da je bio imalo zdravo razuman nije vjerovao.
Zovem ga na telefon, ne Tita, on j eumro, nego strica i čitam članak. On se hrapavo smije, smije se ko lud. Veli, Galeb se pokvario, more je bilo strašno, bacalo je na sve strane. Nakon jedan sat pojavio se helikopter, američki, jer je Šesta flota cijelo vrijeme bila u blizini, ukrcao Tita i delegaciju, odveli ih do aerodroma, pa je avionom otišao u Indoneziju. A nama je američki brod suplier nakon tri dana dovezao pokvareni dio. Pa smo se dovaljali do Indonezije.
Poslali ameri po predsjednika male države, koja je imala nešto više stanovnika od glavne ulice recimo u Pekingu, Amerikanci su poslali helikopter, poslali brod s dijelovima, daleko, usred ničega. A flota je cijelo vrijeme pratila Maršala do Indonezije.
Ne bih sada pričao o pokretu Nesvrstanih, u kojem je Tito imao neprikosnovenu vodeću ulogu. Ne bih ni o njegovom sprovodu koji je okupio najviše predsjednika i kraljeva do tog trenutka. Ne bih ni o impozantnoj industriji, ne bih ni o besplatnom zdravstvu, ni o besplatnom školovanju, ne bih ni o stambenoj politici. Jer, to se ne može prepričati onima koji to nisu živjeli.
Kad si u svijetu, a ja sam se u to vrijeme opako svijeta nagledao, pa kad si u nekakvoj vukojebini rekao odakle si, nasmijali bi se i rekli Tito. Ko što danas klinci na spomen Hrvatske kažu Luka. Bitna je razlika, jer Luka je najvećim dijelom sve postigao sam. A Tito je predvodio društvo. Državu, dvadeset i četiri milijuna ljudi.
— Spectator (@SpectatorHR) February 18, 2025
Živjeli smo u zemlji koja je bila poštovana u svijetu. Živjeli smo u zemlji koju se pitalo. Zemlji čiji je stav bio bitan. A nikada nisu bili smarani pričama o našoj važnosti. Stvari su se naprosto događale. Političari, predvodnici najvažnijih zemalja na svijetu dolazili su po svoj stav i svoje mišljenje kod Tita. Baš kao što sada Plenković i njegov Grlić i Radman dolaze kod činovnika u Bruxelles po svoje mišljenje i po svoj stav. Pa nas onda danima, mjesecima smaraju sa stavom koji je kao njihov, a smislila ga neka budala koja pojma o Hrvatskoj nema, vidi samo ovu dvojicu, za koje zna da su poslušnici. Ne bih ni o Grliću Radmanu i Budi Lončaru, jer u isti tekst oni zajedno ne stanu.
Ne bih ni o Titovom paljenju cigare u Ovalnom uredu u kojem se nikada pušiti nije smjelo. Palio je njima mrske Havane i kraj Nixona i kraj Cartera. Ni o Carterovoj majci koja je došla na sprovod Titu rekavši: Ja sam došla umjesto svog malog.
A Frank Underwood puši u nekakvoj rupi na dnu nekakvog stepeništa u strahu ne bi li ga tko vidio.
Ne bih ni o Titovom Ljutim se na Vas, izrečeno Churchillu, ratnom pobjedniku. Ni o njegovom Ne Staljinu.
U biti, ne bih ni o čemu. Jer, nije mi jasna jedna stvar.
Skupili se u Parizu lideri Europe. Pa su odlučili na drugi sastanak pozvati i ostale. Pripustiti ih za stol. Ali Hrvatske nema. Čak ni u Europi nas ne doživljavaju.
Kako smo od naroda čiji je stav bio bitan, došli do beznačajnih glupana koje ne pita ništa, jer nisu bitni?
Ne znam, ili mi je ipak jasno, ali sam pristojan i fin pa neću napisati zašto.
Naš stav i mišljenje nije bitan, ne u vrijeme opće informatizacije, nama će stav i mišljenje biti poslani mailom.
Ne znam jeste li uočili, ime države kojoj je Tito bio na čelu, nisam spomenuo.
Razgovori u Parizu neće uroditi plodom, jer na drugi krug razgovora nije pozvana najutjecajnija država, Hrvatska, a ni njen premijer, najutjecajniji političar u Europi. pic.twitter.com/1jJSh5MpYk
— Spectator (@SpectatorHR) February 18, 2025
