Još malo pa će biti tri godine. Točnije u travnju 2022. godine, dva mjeseca od dvadeset i četvrtog veljače, dana kad je Rusija napala Ukrajinu. Održan je jedan od mnogi sastanaka na kojima su bili David Arahamija ukrajinski pregovarač, a s druge strane stola sjedio je pomoćnik ruskog predsjednika Vladimir Medinski.
Rat je već bjesnio dva mjeseca. Ginuli su ljudi, rušeni gradovi i sela. Obje zaraćene strane pristale su na pregovore. Načelno su usuglašeni stavovi. Ukrajina neće tražiti prijem u NATO. Rusija ne popušta, povući će se s u ratu osvojenih teritorija, ali Krim kojeg je anektirala 2014. ostaje i dalje dijelom Rusije, a Donbas bi dobio ograničenu autonomiju. Rusija ne bi radila smetnje oko eventualnih inicijativa oko ulaska Ukrajine u EU. Ali NATO, to ne dolazi u obzir.
Nešto kao što je bila i situacija pred sami početak rata. Osim potpisanog jamstva da u NATO ući neće.
U sobu je ušao zapuhani i uzbuđeni Boris Johnson, britanski premijer i dreknuo, Nema pregovora, rat se nastavlja, do pobjede! Slava Ukrajini!
I rat se nastavio. Po želji Borisa Johnsona. Krvavo i divljački.
O svemu tome svjedoči izjava ukrajinskog pregovarača, Davida Arhamije koji je pred dvije godine objavio slijedeće:
David Arahamija objavio da su Kijev i Moskva lani u proljeće na pregovorima u Turskoj već dogovorili kraj rata, ali je u Kijev onda banuo tadašnji britanski premijer Boris Johnson i spriječio taj mirovni rasplet.
Od tada je skoro milion ukrajinskih vojnika poginulo, prema zadnjim podacima, radi se o 861.000 poginulih ukrainskih vojnika. Ginuli su i to jako, ukrajinski civili, ginuli su i ruski vojnici, ginuli su i ruski civili. Ginuli su i Sjevernokoreanci, a ginuli su i psi rata, plaćenici.
Dvadeset posto ukrajinskog teritorija je okupirano, nakon teških borbi, sva infrastruktura srušena je. Ostale su samo spaljeni ostaci tragova nekadašnjeg mirnog života. Nakon tri godine rata. Koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A nije. Voljom Borisa Johnsona, američke vlade i Volodimira Zelenskog.
I sada se opet pregovara. Borisa Johnsona, ratnohuškača više nema. Za pregovaračkim stolom nema više ni Ukrajine. Sad pregovaraju pravi mački, Amerikanci i Rusi. Ukrajinu, onaj krnji dio, pripustiti će za stol samo ako bude trebalo. Na kratko, da ne smeta puno.
A polazne pozicije bi bile: Rusija se neće odreći osvojenog teritorija, dvadeset posto od Ukrajine, a u prvim pregovorima ostala bi samo bez Krima. Ukrajina neće ući u Nato, nikada, pa ni onda. U EU ako želi, može. Ionako je snaga i utjecaj EU sveden na snagu i utjecaj Kućnog savjeta zgrade u Babonićevoj 253. Nikakav.
I ne samo da je rat mogao biti davno gotov, nego bi po tom nesuđenom sporazumu Ukrajina imala mnogo više teritorija nego što ga ima danas (i što će ga vjerojatno imati u budućnosti). Naime, Arahamija je u intervjuu rekao da su ruski pregovarači bili spremni na to da se ruski vojnici “vrate tamo gdje su bili”, odnosno na granice otprije 24. veljače prošle godine.
Drugim riječima, Ukrajina bi u tom raspletu ostala samo bez Krima – bez kojeg je ionako ostala još 2014. godine – dok bi sve druge regije sačuvala, uključujući i kompletni Donbas, koji bi dobio određeni stupanj autonomije.
A milioni ljudi su poginuli. Milioni egzistencija uništeno. Izgubljeno dvadeset posto teritorija.
A Borisa Johnsona nema. A Zelenski koji ga je slušao pogonjen svojim nagonom robovske duše, on je tu. Poskakuje pred kamerama, izraz lica je paničan. Budi li se ujutro i prisjeća pregovora od pred tri godine? Znoji li se pri pomisli što će biti s njime sutra?
Je li svjestan da je sve ovo što se događalo, pretvorilo Ukrajinu u poligon za ispitivanje novih oružja, poligon u kojem se uništava zastarjela vojna tehnika zemalja koje su pomagale u ratu. Je li svjestan da je svojom odlukom da sluša prijatelja Johnsona i prijatelje iz SAD, da ne prihvati dogovor, doveo Ukrajinu u situaciju u kojoj su poginuli milioni ljudi, srušeni gradovi, stanovništvo raseljeno, veliki dio zemlje izgubljen. Izgleda zauvijek?
Ratu koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A eto traje već trideset i tri mjeseca.
Kakva je sudbina Borisa Johnsona, iskreno ne zanima me, zaslužio je sve najgore. Kakva je sudbina Vladimira Zelenskog, e, to ćemo vidjeti. A stvari se odvijaju brzo.
Nećemo morati dugo čekati.
