Cijeli dan sam bio nervozan, nekakva slutnja katastrofe… Ručao sam, pa zauzeo mjesto u birtiji prepunoj ljudi, jer utakmica će. Ne obična utakmica, utakmica Hajduka i Dinama. A ja hajdukovac u birtiji udaljenoj dvjestotinjak metara od Dinamovog stadiona. Kao i uvijek kad igraju Hajduk i Dinamo, dlanovi znojni. Neka lagana jeza spušta se niz kičmu. Navijanje kao na tribini. Kraj mene sjedi majka s klincem, negdje šesti ili sedmi razred. Siguran sam da kad bi on nogom udario u loptu da bi mu noga pukla. Debeli gojenac koji od prvog sučevog zvižduka pjeva Jebem vam mater, Jebem vam mater. Pa onda vikne Cigani. Pa jebem vam mater. Kod prvog prekršaja potvrdilo se moje mišljenje, malo debelo gojenče je jebač majki Splićanima, koji su istovremeno i Cigani. A majka kraj njega mirno ispija svoje piće. Ni da bi riječ rekla malom debilu. Trpio sam dosta, dok mu se nisam obratio na vrlo tečnom francuskom jeziku. Mama šuti ki pizda. Mali se usrao. Riječ više nije rekao. A tek je česti ili sedmi razred. Kakav li će biti kad poraste, sve preduvjete ima, majka će mu ih omogućiti, kao što ih je omogućila i do sada. Sjela je ponosno u birtiju sa svojim manekenom kućnog odgoja.
Platio sam piće, dva jedan je za Dinamo. Polako, skoro kriomice pakiram stvari, šuljam se poput lopova iz birtije, tužan. Osjećam se poput brodovlasnika kojem su oba njegova broda potonula u isti čas. Izlazim u tišini, sve se nadajući da me ti svi Fefe, Gilje, Mireki i ostali neće vidjeti. Nekoliko koraka, pa glasan urlik. Tri jedan. Spuštene glave, tečkih nogu odlazim u svoju tugu.
Sutradan sam oprezno prilazio birtiji, nema nikoga, mogu na kavu, neće mi nitko piti mast na slamku. Premda, kao navijač Hajduka, navikao sam kroz sve ove godine. Uvijek su mi govorili da sam nagao, da reagiram na prvu. A Hajduk je dokaz da sam strpljiv čovjek. I da moram biti strpljiv i ove sezone i slijedeće i tko zna koliko još, kao što sam strpljiv već dvadeset godina.
Sjedam, bez da išta kažem, Dugi mi donosi kavu i vodu s puno leda, nema osmijeha u kutku usana, vješto prikriven trijumf radi rezultata jučer.
Srčem kavu, polako, prazne glave, još uvijek pod dojmom jučerašnjeg poraza, konačnog osviještenja. Koliko li sam se puta osvijestio u ovih dvadeset godina čekanja titule, sam Bog zna.
Ulaze u birtiju tri muškarca. Jednog od njih znam, Miro se zove, sin je mog znanca Franca iz kvarta, Miro je mlađi od moje kćerke dvije godine, u vrtiću su se ponekad znali igrati. Miro me pozna, prolazi kraj mene, ne pozdravlja. Započinju vrlo glasan razgovor. Prepričavaju kako im je jučer bilo na tučnjavi na Pujankama u Splitu. Hvale se da je bila dobra šora, prepričavaju detalje. Uspoređuju tučnjave s nekakvim tučnjavama od prije nekoliko godina.
Srknem šljuk kave. Razmišljam.
Moja kćerka ima već sedamnaest godina staža, počela je raditi odmah nakon faksa. Ima i dvoje djece koja već mogu i sama ostajati kući. Ima svoj posao, svoju obitelj, svoje brige, svoje radosti i veselja. Miro je mlađi od nje dvije godine, znam da je studirao, završio nije. Mogao bi imati oko petnaest godina staža. Znam da ima dvoje djece, viđao sam Franca kako se s njima šeće po kvartu. Miro je krenuo na put rano ujutro te subote, da bi do devet stigao na Pujanke i lemao druge po glavi i da bi drugi njega bubetali u tintaru. Kćerka mu se probudila, snenim glasom ga je pitala, Tata, kuda ideš? Idem se potući u Split, valjda joj je tako rekao. Ništa subota, ništa Zoološki vrt, ništa igranje i druženje s djecom. Ništa plac za ženom, ništa kava s prijateljima. On se ide potući. Da bi sutra mogao prepričavati. Ako ga uhvati policija, onda naravno ne prepričava. Onda šuti ko pička. Tvrdoglavo i ponosno. A kćerka ga čeka na kućnim vratima. Tko zna, jel već navikla gledati ga skako se vraća s razbijenom glavom, sastruganom kožom za šakama od udaraca u tintare istih takvih kretena kao što je on? Otvara li ona vrata kad pozvoni policija i pita Jel je tata doma?
Šef osuđene lopovske organizacije ide vaditi iz zatvora batinaše. Prikladno!
Miro je navijač. Ja sam navijač. Razlika je samo u tome što ja ne mogu na utakmicu, radi Mira i bezbroj takvih drugih navijača poput Mira. Miro i njegovi pajdaši svih boja spriječile su me voditi sina na utakmice, onako kao što je mene nekad davno vodio moj otac. Nisam ga vodio jer me bilo strah. Bilo me strah da se sinu nešto ne dogodi kad krene divljanje, a bilo me strah, priznam i samoga sebe. Jer, braniti se znam. Vrlo dobro se znam braniti. Pa bi mi sutra na vrata pozvonila policija i pitala, Jesam li kod kuće. Majka bi mi umrla od sramote. A otac, Boga mi ne znam što bi mi sve napravio, bez obzira na godine.
Znam da je Miro bio i u Grčkoj, bio je i, to znam na čuvenoj šori na autoputu pred tri godine, kad je murja pucala gumenim mecima.
Nakon tučnjave u Grčkoj, policija je pozatvarala velik broj Hrvata, namjerno ne kažem navijača, pa ih pustila da se kisele u zatvoru. Miro je kao prava iskusnjara nestao na vrijeme.
Novinari, ta kasta pokvarenih gadova, koji bi dupeta dali za pokoji klik na njihove članke, te kretene su nazivali Našom djecom. Navijačima. Političari, koji bi za gram popularnosti ne samo dali dupeta, nego ga i dobro popušili, te kretene su nazivali Našom djecom. Navijačima. Pažljivo se kontroliraju da ih ne nazovu Biračima.
Premijer je zvao, urgirao kod grčkog premijera da se puste tipovi kojima je Grčka zabranila dolazak na utakmicu na kojoj uopće nije igrao klub za koji navijaju. U krčku je putovao i u zatvoru ih posjećivao onaj glupavi ministar vanjskih poslova. A oni, sjeli su u automobile, vozili se do Atene 1.488 kilometara, samo da bi se potukli i nakon tučnjave vratili natrag. 3.000 kilometara da bi dokazali samo jedno Da su kreteni. Otpad društva. Pred utakmicu na kojoj nije igrao njihov klub. A za njih urgira predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova. Zemljo otvori se. Pa gdje mi to živimo. Umjesto da nazovu svog kolegu i kažu im, Bacite ključ duboko u Egejsko more.
Nikakvo pomaganje stradalima od potresa, ništa ne može izbrisati činjenicu da takvi, ma bili oni pripadnici Armade, BBB, Demona, Kohorte, Funcuta, Torcide, Tornada, Ultrasa, White Stonesa ili kako li se te razbojničke družine ne zovu, da su oni samo drumski razbojnici, nasilnici i siledžije, koji svojim postojanjem samo nanose štetu društvu, onemogućavaju šutljivu većinu da na miru navijaju za svoje klubove, da se mirno kreću mjestima u kojima žive.
Tučnjava na autoputu je bila pred tri godine. Suđenje još nije počelo. 2014. godine potukli su se navijači kod čvora Otočec. Optužnica je podnesena 2015. potvrđena samo tri godine kasnije, u prosincu 2018. Optuženi su u vrijeme obračuna bili u dobi od 21 do 30 godina, četvorica iz Zagreba, a ostali iz Dalmacije, uglavnom Dubrovnika, Makarske i Splita. Od njih 25 ih je 16 bilo zaposleno, šestorica su završila fakultet, a ostali srednju školu… U ciglih deset godina, nakon samo 3.650 dana, donesena je presuda tim huliganima. Svi su oslobođeni. Pitam se, što me sprječava, da li me uopće išta sprečava u tvrdnji da su i suci samo pripadnici neke huliganske skupine?
Jer, vrana vrani oči ne vadi, kaj ne?
Ne, to nisu moja djeca. Nisu ni djeca velike većine ljudi koje poznajem. Može li čovjek četrdesetih godina uopće biti proglašen bilo čijim djetetom osim svojih bioloških roditelja, koji su negdje tvrdo pogriješili i zajebali u odgoju, odgojivši kretena?
Policija, pa ma što ja mislio o njima, pokušava tome stati na kraj, ali Sizifov je to posao, jer, Udruženi huligani s tribina i ulica, zajedno s udruženim huliganima našeg pravosuđa, jači su od običnih građana.
A kaže Andrej Plenković da je sve on stvorio.
Pa hvala mu!
