Nisam se baš pretrgao od traženja, više sam to onako uz put. Nisam, kao što inače činim kad tražim, histerično otvarao ormare, prevrtao jastuke, guzio se gledajući pod kauč, kopao po džepovima dvadeset puta po redu, istresao ruksak i rukama razmicao stvari, ko što u filmovima oni tragači za zlatom hrpe zemlje pomiču. Nisam. Tek na kraju dana ustanovim da pronašao nisam, vidio nisam, čuo nisam.
Pred neko vrijeme primijetio sam da me nešto više ne bode u oči. Ne cvili u ušima, ne vrijeđa inteligenciju. I onda, odjednom sam shvatio što je izazvalo to gromoglasnu tišinu.
Zagrebački SDP. Nema. Naja. Niks. Nula.
Zadnje čega se sjećam, bili su samouvjereni nastupi nekakvog Brankića, koji nas je dobroćudno se smiješeći, uvjeravao da će eto, baš on biti gradonačelnik Metropole. Kad nema niko drugi, onda će on. Čovjek je osjetio historijski trenutak, sad il nikad. A njemu je bilo lako. Jerbo hodao je gradom kojim će od svibnja 2025. upravljati, praćen jatom obožavatelja, svih onih kojima je obećao rukovodeće funkcije u gradu. Zamisli, hodaš gradom, a kraj tebe hodaju budući predsjednik Uprave Holdinga, direktor onog što je ostalo od Plinare, Vodovoda, Zrinjevca, Zagreb parkinga. Impresivna gomila, pa pitam se, kako se čovjek ne bi osjećao moćan. I onda naglo, Brankić je nestao kad je pred kamerama dok je ženama za Osmi mart dijelio cvijeće, propentao, ne znajući da ga kamere snimaju, da se osjeća ko kurva. Kakav fail.
Pred kamerama iskazati direktnu aspiraciju na mjesto šefa svoje stranke.
Normalno da je nestao, poput rijeke ponornice, samo je uletio u rupu. Nakon toga, nestao je taj gradski SDP. U Zagrebu. Gradski SDP utopljen je, ne uvaljen u toplo, nego gurnut pod površinu, u žabokrečinu koja se zove MOŽEMO!
Impresivna je nesposobnost, koja graniči s kretenizmom, kojom su obdareni i nadareni predsjednici SDP-a.
Od odlaska Zorana Milanovića s čela SDP-a, a naslijedio ga je Bernardić, stranka je pretvarana u servis drugih stranaka i drugih političara. Bernardić, s bogatim iskustvom uništenja stranke u Zagrebu, u kojem je stranku pretvorio u servis Milana Bandića, kojeg je javno proklamirala i navodila kao najvećeg nepriajtelja, a činili su sve da svom Milanu olakšaju život.
Onda je došao Peđa Razarač. Čovjek koji je osjetio da je trenutak za božansku misiju, uništenje SDP-a. I njemu je bilo sad il nikad. Iz stranke se letjelo kao da su pračkom izbacivani, katapultom, udarcem nogom u guzicu. Stranka je raspolovljena. Čak i u Saboru. Osnovani su nekakvi Socijaldemokrati, koji su vrlo iskreno, ne skrivajući ni malo, pokazivali otvoreno cilj svog bavljenja politikom. Dugovječnost u obnašanju profesionalnih funkcija, pa se nisu ni malo libili podržati HDZ. Čak i u pokušaju direktnog udara na Predsjednika države, na čijoj proslavi pobjede su bili. Sad bi ga mijenjali. Ja sam osobno vidio nekoliko takvih svinja i moralnog otpada tamo na proslavi pobjede.
Peđa je godinu dana prije izbora, onih lokalnih, posve u skladu sa svojim političkim djelovanjem, nagonom za uništenjem, izvadio pištolj i mrtvo hladno ubio zagrebački SDP izjavom da on ne bi imao ništa protiv da kandidat za gradonačelnika bude Tomislav Tomašević. Nije ni pokušao učiniti nešto na jačanju organizacije u Zagrebu. Od tada je Gordanu Maras, predsjedniku gradskog SDP-a, od muke počela rasti kosa. Pa je imao dodatne troškove, kod frizera održavajući svoju poznatu frizuru.
Ondak su potjerali Marasa ali i cijelu zagrebačku organizaciju, a u stranku su pozivani samo klimavci koji će svojim djelovanjem, ne samo podržavati nego i poticati ubilački nagon predsjednika stranke u pokušaju utapanja stranke s vrlo dugom, često i uspješnom političkom prošlošću i mutnu baru koja se zove MOŽEMO.
Otišao je i Peđa, na njegovo mjesto došao je pragmatični Siniša Hajdaš Dončić, koji je shvatio skoro od prve, da stranke u zagrebu skoro da i nema. Pa je, naravno nastavio s potapanjem stranke u Zagrebu, po onoj Zmaj Jovinoj, što ja počeh ti produži. Stranka koja je desetljećima drmala Zagrebom, bilo je mandata u kojem su SVE općine, to se kaže VMO, bile u vlasti SDP-a, utopljena je u baru, u nekakvu ekipu koja stalno govori MOŽEMO. Iskreno, do sada su pokazali samo jedno.
Da mogu u toj bari progutati SDP. Dovoljno je pogledati kandidacijske liste za lokalne izbore. SDP-a na tim listama ima slabo, na a na prolaznim mjestima jako malo. A imena koja su na tim listama, realno su nikakva. Imena s malo političke težine, a o gospodarskom iskustvu da i ne govorimo.
Nisam mislio da ću napisati ovaj tekst. Ne kao članak, možda kao bilješku. Ali, pisanje mi je pomoglo ustanoviti gdje je ono što tražim. SDP koji je nestao.
Eno ga na dnu bare. Ali, valja biti pošten. Brankić s početka priče nije nestao. Eno ga na listi za zagrebački mjesni odbor. Za one izvan Zagreba, nekoliko, ponekad i puno mjesnih odbora čine općinu (VMO), dosta VMO čini grad agreb. Dakle, Brankić je na listi treće zagrebačke lige, odličan drugoplasirani. U rezidencijalnom dijelu Zagreba u kojem su kuće pokupovali i izgradili oni koji po svom političkom profilu nisu glasači te čudne liste na kojoj je Brankić.
Ne zaboravimo, on je još uvijek predjsednik gradske organizacije, predsjednici uprava, nesuđeni, i dalje ga podržavaju.
Pa bi nakon izbora moglo doći i do veselja u SDP-u.
Pa onda kokice i pivo…