Sabor je u ožujku prošle godine proglasio je 2025. godinom 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Dakle, dost jednostavnom operacijom oduzimanja, 2025-1100 dobivamo rezultat 925.
Što se to dogodilo 925 godine?
U to vrijeme, prema školskim udžbenicima, Tomislav je vladao od 910. do 928. godine, a kralj je postao 925. Pobijedio je Mađare i bugarskog cara Simeona u Bosni, a njegova vlast obuhvaćala je Slavoniju i veliki dio današnje Bosne i Hercegovine.
No, valja priznati, mnogi od tih podataka su upitni i teško dokazivi.
Ne zna se točno kad je Tomislav okrunjen, ne zna se ni gdje je okrunjen. Dosta toga, da ne kažem sve, u domeni je mita. Štujemo mit o kralju Tomislavu, ko što nordijski narodi štuju mit o Valkirama, Englezi o Robinu Hoodu.
Vratimo se u povijest, u mojoj interpretaciji, bez googlanja jerbo mi je vruće, pa pišem po sjećanju starom pedeset i dvije godine, iz srednje škole.
Hrvatski kraljevi iz dinastije Trpimirovića vladali su Hrvatskom do 11. stoljeća, s prekidima zbog vanjskih utjecaja, poput mletačke i bizantske vlasti. Posljednji značajan hrvatski kralj bio je Stjepan Držislav (umro oko 997.), a nakon njega Hrvatska postupno ulazi u personalnu uniju s Mađarskom pod Arpadovićima od 1102. godine. Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, suprotno uvriježenom mišljenju, nije izravno povezana s krajem vladavine hrvatskih kraljeva, već je označila veliki poraz hrvatskog plemstva protiv Osmanskog Carstva, čime je oslabljena obrana Hrvatske. U to vrijeme Hrvatskom su vladali mađarski kraljevi, poput Matije Korvina i Vladislava II. Jagelovića, u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.
Pa je odlukom Sabora, ova godina posvećena obilježavanju, a svakako i veličanju mita. O kralju Tomislavu.
Sve ostale godine koje su prošle od osamostaljenja Hrvatske, posvećene su mitu. Samo mitu. I korupciji.
Bez kraljeva, bez Valkira, bez Robina Hooda. Ali sa Superhikom, tipu koji krade i otima sirotinji da bi davao bogatima. Ko što hrvatska inačica Superhika, naš Super Andrej otimlje sirotilji i pemzijonerima da bi dao političarima i saborskim zastupnicima. Kasti gojenaca i krvničkih sisača proračuna. Hrvatska verzija Šerifa iz Nothinghama.
U sklopu obilježavanja obljetnice kraljevstva koje je počelo pretpostavljene godine, s pretpostavljenim kraljem, na višestruko pretpostavljenom mjestu, planirani su naravno, razni događaji. Koji nisu pretpostavljeni, oni su stvarni, sa stvarnim troškovima.
Naravno, ovakve stvari ne mogu nikako proći bez uplitanja dijaspore koja je skupila novac i naručila, platila, isporučila impresivan kip kralja Tomislava u Biograd na moru.
Naravno, održavat će se i znanstveni skupovi o hrvatskom kraljevstvu, napose o imaginarnom kralju Tomislavu. Taman se poklapa s mojim stavom o hrvatskoj znanosti, pod kapom institucije koja se pretenciozno zove HAZU. Znanstveni skupovi o apstraktnoj stvari.
Jer, ne zaboravimo rečenicu koju sam bahato i samouvjereno napisao, po pola stoljeća starom sjećanju:
Obilježavamo tisuću i stotu godinu hrvatskog kraljevstva koje je trajalo od 925 do 997. Od tada na dalje, htjeli mi to priznati ili ne Hrvati su, htjeli to ili ne, ljubili guzicu Mađarima, Austrijancima i svakom ko se naprčio. Zadnji naprčeni je bio Mussolini, kojem je A.P. dobro oblizavši guzicu poklonio Istru, otoke i Dalmaciju, a k tome ga ponizno zamolio da se umilostivi i dodijeli Hrvatskoj koga ili što? Pa kralja navodno. Pa je nekakav Digola, nauljene kose, kragne košulje povazda masne od čičkovog ulja što se slijevalo niz vrat, postao ni kriv ni dužan, kralj Tomislav II. Ali na prijestolje sjeo nije. Pa je valjda sjedio danima na šekretu i maštao da sjedi na nekakvom hrvatskom prijestolju.
Ali panem et circenses mora biti. Obljetnica, tisuću i stota, kraljevstva koje je trajalo sedamdesetak godina, mora se pompozno obilježavati cijelu godinu. Da se ne bi pričalo o konstantnom padu standarda, o bestijalno bezobraznom bogaćenju političara, o troškovima života, o potpuno nefunkcionalnom zdravstvu, socijalnoj skrbi, policiji, pravosuđu.
Bolje se veseliti kraljevstvu koje je u tisuću i sto godina koje obilježavamo, trajalo šezdeset i dvije godine.
Slavimo događaje koji su se dogodili. Ili se nisu dogodili. Pred tisuću i sto godina. Pred jedanaest stoljeća. Nitko sa sigurnošću ne zna.
Ko što Srbi Miloša Obilića slave, a ne znaju jel postojao uopšte
Slavimo ih zato jer u sadašnjosti nemamo što slavit. Čak se ni budućnosti ne možemo veseliti, jer, oteo nam ju je A.P. (pa ma kako god to protumačili, ali mislio sam na oba) i zločinačka banda.
