Klima je bešumno radila cijelo popodne. Miris tek skuhane kave. Primio sam se danas posla. Dugo sam planirao. U glavi razrađivao korak po korak, da nešto ne propustim, ne pogriješim. Krenuo sam, bez imalo žalosti, oklijevanja. Zagazio u posao. S portala, na kojem je još hitro bilo 4.400 članaka, pobrisao sam dvije tisuće članaka. Bez biranja, bez čitanja, bez oklijevanja. Samo broj. Suština nije bitna. Ostalo je dvije tisuće četiristo članaka.
Smanjena je baza, smanjena su sva ta čudesa koja usporavaju stranicu. Znam ja i drugo rješenje, ovi moji iz Bluehosta jedva čekaju da ja spomenem da mi se čini da stranica radi sporo. Pa mi opale ponudu, vrijednu preko tisuću EUR-a u najjeftinijoj varijanti.
Pa mi se nekako činilo pametnije a i mentalno higijenskije pobrisati članke iz dijela 2017.,20188 i dijela 2019. u kojima sam najviše pisao o krađama.
Ma ne onim HDZ-ovim krađama. O krađama koje su činili članovi SDP-a bezočno potkradajući svoje stranačke kolege na stranačkim izborima, samo zato da bi si u dupe nagurali nekakvu pinkicu za članstvo u mjesnom odboru Desne Pripizdine u VGČ Novom Zagrebu Istok. Kakva je tu armija gadova prošla mojim portalom, sve to argumentirano, s dokumentima, iskazima oštećenih. Ljudi od kojih ti se povraća, a u to vrijeme bili su perjanice socijaldemokracije.
Bilo je to vrijeme kad se gradila neka nova socijaldemokracija. Politički polutani i polusvijet krojio je socijaldemokraciju prema svojim financijskim potrebama, podmetanjima, potkradanjima. Drukanjem, spletkarenjem. Sve ovo što danas gledamo, sagrađeno je na temeljima položenim tih godina.
Pisao sam i o Kolindi, naravno. Pisao sam i o Milanu, tada još vrlo živom i živahnom. Pobrisao sam i članak u kojem se opisuje situacija u kojoj onaj nekakvi voditelj Riđan stoji s mikrofonom na pozornici pri dočeku nogometaša na Trgu, mikrofonu prilazi Marko Perković Thompson čiji nastup nije bio planiran. Skupilo se tog dana pola miliona Hrvata na dočeku, taman kad je duboko udahnuo da drekne Za dom, nestalo je štroma. Razglas ne radi. Tišina. A Milan Bandić stoji kraj pozornice i u ruci drži šteker koji je iščupao iz utičnice.
Milan Bandić, svi vole govoriti kako je bio lopina samo takva. Pisao sam to i ja. Vrlo često. Čak sam i neke stvari znao koje se nisu spominjale u javnosti, a koje su išle u prilog tvrdnji da su Milan Bandić i financijsko poštenje dva poprilično različita pojma. Nisam pisao o tome. Ovo što je bilo, bilo je dovoljno svima da shvate s kime imaju posla. Osim sudovima naravno.
Milan Bandić ugasio je struju. Na događaju pred pola miliona razdraganih, podnapijenih, jezivom vrućinom napaljenih Hrvata. Jer nije dao Thompsonu nastupati u Zagrebu. Nije ga bilo strah. Naravno da je bio svjestan što čini. Naravno da je bio svjestan kako bi to moglo završiti.
I iščupao je jebeni šteker, jer nije bilo ni jednog razloga zbog kojeg bi on dozvolio Za dom spremni na glavnom trgu svoga grada. Većeslav Holjevac je bio svakako najveći gradonačelnik Grada. Ali, Milan Bandić imao je muda kakva nije prije njega imao nitko.
Ovog iza njega, njega ni ne računam. Jer muda nema. Pizdunskim strahom obeščastio je Zagreb.
Defloriso ga. Ostavio ga nemoćnog ležati na podu da ga gaze i veličaju zločince.
Čudno je to, dok sam to gledao i slušao, ne znam zašto, kroz glavu su mi prošli Kranjevećevi stihovi:
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Nema više Milana. Kolinda se stopila i baulja svijetom. Nje i Josipovića se više nitko ni ne sjeća. SDP je završio posao koji je tada, u to vrijeme započeo, pretvorio se u kloaku.
I eto, nije mi bilo teško pobrisati silu članaka koji su uglavnom govorili o tome.
Portal će biti moralno ispravniji bez njih.
A, imam i backup.
