Jučer je svečano obilježena jubilarna, deseta godina od velikog događaja. Novine i svi portali su kak se i šika, revno popratili obilježavanje te važne godišnjice i vatromet koji je održan povodom nje.
Pred deset godina, u dan točno, davne 2016. dana 22.01. HDZ i MOST izglasali su povjerenje prvom nestranačkom premijeru Tihomiru Timu Oreškoviću, Timu Građevinaru i njegovoj 13. Vladi RH koja je potrajala svega 5 mjeseci. Obilježavanju desetogodišnjice tako važnog događaja priključio se naravno i premijer, Andrej Plenković. Nije ga ni malo smela činjenica da se nalazi u Davoru. Švicarska, u bumo rekli, inozemstvu, pa da pred okupljenim novinarima raspali vatromet. Pravi i pristojni političari poštuju ono što se zove dobar kućni odgoj, a što je veliki Winston Chruchill u svojoj izjavi: Ja nikada ne kritiziram svoju zemlju kad sam u inozemstvu. Zato to obilno nadoknadim kad se vratim.
Optužili ga iz Mosta, kroz usta Mire Bulja, kojem Plenković, nakon što je dobro upoznao ekipu, tepa Panj, da je o Domovinskom ratu govorio u Davosu, kao o problemu kojeg smo imali pred trideset godina, a nije pri tome opalio kao se očekuje, uobičajene tirade, ditirambe i ode o ratu od kojeg danas dobar dio Hrvata živi bogovski, bez obzira sudjelovali oni u njemu ili samo mu sišu krv.
Naravno da je njegova izjava odmah izazvala frku tamo doli, u Delti rijeke Neretve. Govoriti tako o Domovinskom ratu, o tom bogatom izvoru snage i moći na kojem se vječito napajaju i snagu crpe razni mostaši, domovinski pokretači, pedesetak verzija stranaka prava, ali tamo na izvor dolaze i razni zekanovići i ostala zekolika slična bića napojit se i napit, da bi nakon toga redovito pala u Croatiatrans, neprimjereno je. Rat je danas pretvoren samo u način odlične zarade onima koji na njemu crpe svoje životne ciljeve. Svetinju su pretvorili u profitni centar.
Ondak je Plenković upalio fitilj vatromet je mogao početi. Pa je pred okupljenim novinarima među kojima je bilo i stranaca i koji ni kurca ne znaju o ritualima i propisima komunikacije kad se spominje taj problem od pred trideset godina, u mikrofon ispalio, značajno twerkajući obrvama:
Izjavio je to, kako sam i rekao, točno u dan, skoro u isto vrijeme u kojem je točno pred deset godina stajao uz ekipu krkana i đikana, trijumfalno i blesavo se smiješeći njegov prethodnik Kara Marko, tadašnji predsjednik Zločinačke organizacije. Okupljene krkane i đikane (ne one KaraMarkove, nego one druge) nije ni malo smetala činjenica što su samo nekoliko dana ranije kod javnog bilježnika ovjerili izjavu da bi prije u grob, nego s HDZ i SDP tikve sadili.
Odmah nakon izbacivanja, oni su postali u obraćanjima Plenkovića obični dvorištarci, ognjištarci i svakako nekako drugačije, ali nimalo lijepo. I to traje, vidimo, do danas.
Taj kara je ubrzo nestao, na njegovo mjesto da nas kara došao je Andrej, novi šef Zločinačke organizacije. Tim je kako došao tako je i nestao, a novu vladu sastavio je ndrej Plenković. U Vladu su ušli kao ministri, ti đikani i krkani iz Mosta kojima vidimo, je krajnji domet njihovo dvorište, a njima i dalje, dost uporno, nije smetala činjenica da su kod javnog bilježnika ovjerili izjavu da bi prije u grob, nego s HDZ i SDP tikve sadili. On je te dvorištarce iliti ognjištarce pripustio, gdje, pa u svoju vladu. Samo da svoje dupe smjesti u premijersku fotelju. Ondak ih Plenković iz vlade izbacio, na isti način kako pripadnici ATJ Lučko kad rade u fušu, iz cajkaških klubova izbacuju pijane i našmrkane pičkice koje iz puke pristojnosti nazivamo tatinim sinovima.
Odmah nakon izbacivanja, oni su postali u obraćanjima Plenkovića obični dvorištarci, ognjištarci i svakako nekako drugačije, ali nimalo lijepo. I to traje, vidimo, do danas.
Rijetko, ne sjećam se, jesam li ikad, se slažem s Plenkovićevim izjavama. Ali ova, ko da se mene pitalo. Izjava mi je jako draga, jer je razotkrila i nešto drugo. Svu prljavštinu Plenkovićeve politike.
Ekipu koja pred dućanom ispija piva, sjedeći na gajbama, ekipu kojoj je krajnji domet dvorište i to ne baš neko jako veliko dvorište, on je uveo u Vladu. Da vladaju nama, Hrvatima. Pri tome nipošto ne valja zaboraviti činjenicu da je tu ekipa s pivama u rukama pred Trgovačkom radnjom Pajdo und Jaranen negdje u zabiti Delte, zamijenila ekipa kokuza i moralnih polovnjaka, koji piva ispijaju pred dućanima u pripizdinama Istočne Slavonije, brbonjajući o ratu u kojem nisu bili, ali su čuli, pa svako malo opalivši koji rafal u zrak. Jer su oni bećari i bekrije. Koji obnašaju ministarske i zastupničke dužnosti. U vladi koga, pa Andreja Plenkovića naravno.
Sva dvoličnost Plenkovićeve politike, uporno, od samog početka postavljanje na mjesta ministara tipova koji u realnom životu pizdu zdene vode zaradili ne bi, da se svesti na samo jednu rečenicu: Poslije mene potop.
