Dost živo se sjećam, bio sam negdje pri kraju puberteta, pun snage i volje za životom. Bilo je prilika, naročito ljeti, jer sam cijela ljeta provodio doli, da me nekakve stare babe, šišteći onako bezubo, pitaju kako sam, a ja njima da sam dobro. A one saspu rafal, Zdravlja sinko, samo da je zdravlja, sve ostalo će doći. Ili sve ostalo nije važno. Tako nekako, ali zdravlje je u njihovim željama bilo najvažnije. A ja mlad, snažan, istreniran sportaš, pucam od zdravlja. Okrećem očima, jebalo te zdravlje, da je meni… e, sad ću tu stati. Jerbo sam pristojan čovjek. Pa sam u međuvremenu vrlo brzo ostario, kasne predpubertetske godine, kao u jednom bljesku zamijenile su godine u kojima jednom nogom stojim u grobu, a drugom na kori od banane.
Skoro se ništa nije promijenilo, i dalje sam snažan, ali sad već jako davno istreniran sportaš, recimo da sam zdrav. Meni koji je dobrim dijelom, točnije polovicom života proživljenom u sustavu javnog zdravstva kojeg je na noge postavio prof.dr. Andrija Štampar, ostaje samo za podsjećati se…
Sustav javnog zdravstva velikog Andrije Štampara zamijenio je sustav zdravstva moderne samostalne Hrvatske, model koji bi se mogao nazvati modelom Pišajte u lonac. Kako to izgleda, bezbroj je primjera, dovoljno je spomenuti Matijanića i Pišajte u Lonac.
U Hrvatskoj imamo četiri medicinska fakulteta, Medicinski fakultet u Zagrebu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku. A imamo naravno i Medicinski fakultet Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Tam se valjda najveća pažnja posvećuje obuci u izvođenju pobačaja.
Pisati o problemima koje muče zdravstvo, ali što je još bitnije, problemima građana koji su prije ili kasnije osuđeni koristiti usluge zdravstva, mislim da je besmisleno. Toliko je tekstova o tome napisano, da bi, uvjeren sam, stranice ispisanih tekstova nekoliko puta opasale Zemljin Ekvator.
Pisanje o zdravstvu predstavlja samo jedno. Psihoterapiju osobe koja o tome piše, ispucavanje, pražnjenje, poput onog pajzla u Vukovarskoj u koji užeš, platiš i imaš pravo razbijati sve što ti pod ruku dođe.
Od dana Franjinog usklika Imamo Hrvatsku, pa do današnjeg dana, sustav javnog zdravstva uništavalo je ukupno dvanaest ministara i ministrica. A imali smo ih ukupno dvanaest i svi su bili za kurac. Stranački poslušni, moralno upitni, a neko od njih samo moralne nakaze koje su služile višem cilju, pažljivo skrivenog od javnosti, uništenju javnog zdravstva.
Kao svakog dana sve više praznovjernog građanina, strah me pomisliti što će napraviti slijedeći ministar, onaj trinaesti.
Sjeća li se više itko moralno nakaznih poteza nekakvog Andrije Hebranga ili onog zalizanog Nevena Ljubičića, partijskih štakora koji su samu srž javnog zdravstva, PET/CT predali u ruke Medikola koji je tada bio tek u povojima, a prepuštanjem skupih PET/CT pregleda Medikolu, u vlasništvu Ivana Rajkovića, automehaničara iz Međimurja, a kasnije čak i taksista, Medikol je dobo značajan poguranac, a javno zdravstvo je gurnuto pod vodu, nek se utapa. Ne sjećam se točno, ali sam skoro siguran da nitko od ministara zdravstva, pa ni Ivo Sanader čije je prijateljstvo s Rajkovićem bilo presudno, bio linčovan ili kamenovan radi zločina protiv čovječnosti. A zaslužili su. Za svaki nedostupni lijek. Za svako višegodišnje ili višemjesečno čekanje za pregled kod kardiologa, za svaku smrt koja je nastupila zbog nedostupnog liječenja. Za svaki lijek koji siromašni građani ne mogu kupiti jer je skinut s liste. Za sve muke iscrpljenih liječnika i bolničkog osoblja koje vrlo često radi u kriminalnim uvjetima, pogledajte samo ortopediju na Šalati. Za svaki EUR koji liječnici zarade u privatnoj praksi, a liste čekanja na preglede kod njih su kilometarske. Za svaki napravljeni pobačaj u privatnoj klinici napravljen od strane liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu koji na poslu koji redovito rade osjećaju grižnju savjesti pa ne rade abiće, pozivajući se na savjest. A savjest na odlasku na drugi posao, na kojem rade abortuse bez problema, zaključaju u garderobni ormarić.
Nisu jer zločini protiv čovječnosti u hrvatskom Kaznenom zakonu (KZ) su definirani kao dio međunarodnih zločina, obuhvaćajući djela poput ubojstva, istrebljenja, porobljavanja, deportacije, mučenja, silovanja i progona, počinjena u sklopu širokog ili sustavnog napada na civilno stanovništvo. Zakonodavac i autor zakona, HDZ, pazio je na sve. Pa prema hrvatskim zakonima ne postoji zločin prema čovječnosti koje razbojnička klika čini prema vlastitim građanima.
Hrvatsko zdravstvo koje bi samo po sebi trebalo biti vrh humanosti, pretvoreno je u mafijaški kartel.
Udruga za pogodovanje jaranima. A građani, oni nisu bitni. Što oni koji su blizu vlasti, misle o pravu građana na liječenje, dostupno svima, dobro ilustrira postupak donedavnog ministra financija Marka Primorca, tipa koji je tada kao visokopozicionirani aparatčik, zajedno sa ženom, visokopozicioniranom aparatušom, oboje naravno HDZ, na samom početku cijepljenja protiv korone, u vrijeme kad je Smrt s kosom šetala Hrvatskom i kosila sve što je pred nju došlo, uskočio preko reda i cijepio se. Iako ne bio totalno van svih kritičnih skupina koje su imale prioritet.
Ako vam i dalje nije jasno, pogledajte ovaj video roštiljanja…
