Vrše sam podigao, vratio ih moru, ulovljena riba veselo je skakutala u kanti, vjerojatno ne sluteđi što je čeka. Plovim lagano prema vali, tamo bi trebalo biti zavjetrine, gasim motor. Ogledavam se na sve strane, poput krijumčara koji se boji da ga ne otkriju. Nigdje nikoga. Vadim ribu, stavljam je na dasku i čistim ljuske. Krajičkom oka vidim galeba koji na izgled nezainteresirano pluta na nekoliko metara od čamca. Znam ja, nema tu ni malo zainteresiranosti, samo vreba priliku, trenutak nepažnje i ostanem ja bez ribe. Iskustvo, dešavalo se…
Riba je očišćena, bačena u sić, pokrivena krpom, saginjem se i preko boka perem ruke u moru. Potežem dobar gutljaj kentakijevače, ugodno pali grlo. Tihi breket motora, vozim polako, siječem valove, približavam se mistu.
Gasim motor, čamac se ljuljuška stotinjak metara od obale. Do mene dopiru zvukovi miMoresta što se budi. Sat na kampanelu tuče pola sedam, noćašnji pijanci i partijaneri teturavo bauljaju rivom. Papučari koje su žene otjerale u spizu vraćaju se ruku prepunih vrećica, da ih ne bi razljutili što ih dugo nema. Emil sjedi na svom mjestu i pije kavu u kafiću. Kao da gledam svako jutro istu sliku.
Gledam obrise mjesta. Ništa, baš ništa se nije promijenilo od kad znam za sebe. Uvijek zastanem na tom mjestu, ili barem smanjim gas i napravim mali krug, jerbo se u mislima vraćam. Tu na tom mjestu pred puno desetljeća, prvi put sam na stričevoj gajeti dječjim ručicama, imao sam šest godina, stezao podigač, pa ga s mukom povlačio i podizao lantinu. I sad se sjećam mirisa stričeve Drine bez filtera što mi je draškala nosnice toga jutra. Spretno poput vjeverice zakoračio sam i sjeo na krmu i primio argolu. Pazi na škotu mali, hrapavi stričev glas. Brod je stajao djelić sekunde, učinilo mi se da je vječnost, a onda uz lagano pucketanje madira, lagano je krenuo blago se nagnuvši. Srce je tuklo, hučalo u ušima, tijelo je bilo u groznici. Ja jedrim. Jedrim sam samcat.
Danima sam upijao svaki stričev pokret, pamtio svaku rečenu riječ, nozdrvama udisao miris dima Drine bez filtera, slušao njegov duboki hrapavi glas. Njegov glas, poput glasa Lee Marvina što pjeva I was born under a Wandering Star. Sjećam se svakog njegovog gutljaja bevande ispijenog iz male pletene damjanice od litra. Svakog njegovog pokreta ruke koja mi je danima pokazivala što činiti, kako činiti, kada činiti. Pa njegovog toplog dlana na mojoj glavi i hrapavog smijeha, koji je zvučao poput Arana kad se pali, Naučit ćeš ti to, mišu moj, bićeš bolji u jedrenju od svog ćaće, ja ću te naučiti.
Oduvijek sam volio more, ali, od tog davnog trenutka pred šezdeset i nešto godina, kad sam shvatio da makar u jednom sasvim malom i kratkom trenutku mogu prividnbo gospodariti tom silom, more mi je postalo ljubav. Kao da mi je ušlo u žile. I ostalo, zauvijek.
Jedrio sam puno, jedrio sam svakog trenutka kad se ukazala prilika. Jedrio sam i po Mediteranu, doplovio i do Malte, do Ancone, vraćao se natrag. I jedva čekao da stricu pričam kako je bilo, a on je palio cigaretu na cigaretu, ispijao bevandu i slušao me, samo su se duboke bore kraj njegovih očiju smiješile. Ponosno smiješile. Ništa govorio nije. Samo je upijao.
I evo, sad sam tu. Na mjestu gdje je sve počelo. Na mjestu na koje se uvijek s pobožnošću vraćam. Uvijek sretan. Sjedim u svojoj pasari, svakog dana na istom mjestu, strica nema već petnaestak godina, spava tamo daleko, na kraju groblja u Bašaniji, a ja mu pričam. I onda začujem škripanje glasa I was born under a Wandering Star… Baš kao i svakog dana…
