Ima li što god teže nego biti muškarac.
Ne mislim tu radi težine nošenja jajca po ovoj pasjoj vrućini.
Ma ne.
Mislim na onaj tjeskobni osjećaj inferiornosti koji sam ne eksplodira u svakom oženjenom muškarcu.
Jer je inferioran ženi.
A ona ga mamuza, nabacila mu ormu, priteže uzde sve su mu žvale krvave.
Pa ga onako pritegnutog tjera da radi, voda ga na uzdi, kad joj se prohtije, onda zategne uzde, bolno, ma i mamuzama ga, po slabinama, ma po jajcima ga udara mamuzama.
Toliko je podčinjen, izmamuzan, izmučen da niti za domovinu ne stigne brinut.
Neki su toliko izjebani od žena, da ih za domovinu da prostite boli kurac
Oženjeni i konjskim žvalama sputani muškarac ne može voljeti i brinuti za domovinu. Jer ga jebe žena i obiteljske obaveze.
Tek slobodni muž može pojmiti pravu ljubav prema domovini.
Poput recimo svećenika.
Koji nisu ženjeni, ne mamuza ih nitko, niti ih sapinje žvalama.
To što neki od njih u sakristijama sapinju i zajahuju dječačiće, to se baš i ne računa.
Jer to ne rade svi.
Samo većina.
Samo oni mogu spoznati ljubav prema domovini. Jer nisu sputani obavezama prema domu, obitelji djeci.
Njima o domu brigu vode popadije, djecu im odgajaju očevi koji nemaju pojma da se radi o kukavičjem jajetu ispalom iz kukavičjeg jajca.
Pa se mogu prepustiti ljubavi prema domovini, ili kako oni kažu Domovini.
Pisat traktate i umoserine o ljubavi prema domovini, voditi duhovne obnove.
Jer oni domovinu (Domovinu) vole. Valjda više od mene, koji sam za nju ratovao, plaćao poreze.
Imam djecu koju sam odgojio.
Ja sam samo njonjavi muškarac.
Pičkica.
Pitate se sigurno koji mi je kurac.
Kakve ovo budalaštine piše od prve rečenice?
E, to vam je prepričan status čuvenog Ike Mandurića sa FB.
Sve to začinjeno slikom ruskog vojnika koji ljubi križ pred početak jezive bitke za Kursk.
Najveće tenkovske bitke u povijesti.
Mislio sam samo napisati lijepo, kratko da nabijem i Iku Mandurića i sve one ispod koji komentiraju, da prostite na kurac.
Ali ja sam fin.
Pa nemrem u javnom prostoru nabit na kurac nekog idiotskog popa, a ni bulumentu podržavatelja.
Puno ih je!
Zato sam i objavio.
Pa mi pomozite malo.
Nabijajte ih i vi.
Jer ne mogu sam!
PATER IKE piše:
Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar… S obitelji svojom odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose sa punicom i njenom rodbinom… Ta, i sveti Josip je bio baš takav?
Ja u to ne vjerujem. A, priznajte muškarci: nekako, ni vama to u srcu ne sjeda. Meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…
Ako muškarac dopusti da mu žena kaže kakav treba biti, on samo može postati loša žena. Jer njoj nije dano razumjeti što on nosi u srcu. On se i pred materom i pred svim ženama mora izboriti za svoj poziv da bude muškarac: ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta – da ne bi iz njega krenula neka aždaja prema onima koje treba i mora štititi.
Muškarac nije samo poslan svojoj obitelji. Laž je da je svetom Josipu samo to bilo na srcu. Muškarac je domoljub. On ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike bobe. I to toliko da on smije, i ima poziv, ako treba, i ostaviti svoju ženu i djecu, te za domovinu i čovječanstvo umrijeti. To je, kladim se i tvrdim, i sveti Josip bio spreman, i sav svoj život nosio u srcu. Nezamislivo mi je da bi Bog nekom Josipu, koji nije osjećao zov Domovine, povjerio svoga sina.
Ako vam ovaj fragment u portretu svetoga Josipa nedostaje, korigirajte ga hitno.
Ako vam ova crta u portretu idealnoga muškaraca nedostaje, korigirajte ju hitno, bilo da ste žena, bilo da ste muž.
A za one koji žele hitno i više; koji baš u sebi žele brutalno obrisati sve te floskule o muškarcu koji čuči doma, neka dođu na kamp KUPREŠKA VRATA. Ondje će o tome sve naučiti